Četvrtak je, a ja sam čeljade od reči:
PRIČA O BOSANCIMA I MAGIJI
U vreme pre nego što su ratovi postali naša stvarnost, a pokisle kolone izbeglica naša svakodnevica, Bosna je za mene bila Sarajevo, a Sarajevo - Baš Čaršija, jutarnja kafa sa rahatlukom u Morića hanu, jedan stan sa više slika Mersada Berbera neko stolica, "Bijelo dugme", kasarna na Lukavici sa mojim zbunjeno osmehnutim bratom na kapiji, hotel "Nacional" u kome je moja porodica odsedala od vremena pre "onog rata", bakarni tanjiri, brzometna razmena viceva o Lalama i Bosancima u "prvom kafiću na Balkanu" i pripreme za odlazak na Vlašić.
Vlašić mi, opet, nikada nije bio Bosna. Vlašić je bio planina-ostrvo, mesto gde pobegnem od rodbine, skijaša, gradova i priče, planinarska kućica u kojoj gazda Luka, domar-konobar-kuvar-lokalni-umetnik prebira žice na šargiji i peva o vremenu junaka i devojaka koje imaju cvet u kosi a ibrik u ruci, torba puna skica drveća i vrleti, šumar koji malo zamuckuje, ali svako drvo potvrđuje dodirom i rečju, i ja kakvu sam u to vreme volela i negovala - slobodna i namerena na budućnost koja obećava.
Bosanci su, za mene, u to vreme bili mešavina Sarajlija, čobana sa Vlašića i mojih komšija iz Čalme - sela na obroncima Fruške Gore koje je u određenim krugovima poznato kao Centar Svemira.
U to neko vreme smešten je dan o kome pričam.
U zoru sam pošla da se nađem sa šumarom na obližnjem brdu, kako bismo otišli kod nekih čobana po mlad ovčiji sir.
Krenula sam uskom stazom između drveća i šiblja, okružena maglom i vlagom, dok se dan lenjavio, a noć nevoljko uzmicala.
Korak po korak, napredovala sam između niskog šiblja i četinara koji dosežu nebo, zaneta nekim mislima i planovima... sve dok se nisam obrela na proplanku umotanom u maglu, koga se nisam sećala. Jutarnja tišina, zov ptica u daljini i ta magla čiji pramenovi su se skoro glasno trljali o drveće.
Stajala sam na ivici proplanka, kao na granici dva sveta.
Sveta u kome se čuju ptice, lepet njihovih krila, zov i cvrkut, vetar kad njiše grane, čobani kad se dovikuju s brda na brdo. I ovog drugog sveta, omeđenog proplankom u kome je jedini zvuk- zvuk magle koja se provlači kroz drveće i šiblje. Kao somnabul ušla sam u taj magični krug proplanka i zaista - svi spoljni zvuci s utihli. ČULA SAM MAGLU. Zaklela bih se da sam slušala maglu kako se provlači i tare o sve što je čvrsto. Mek, jasan zvuk od koga mi se pomalo vrtelo u glavi.
Iz zgusnutog oblaka magle u centru proplanka polako je izranjala glava košute. Braonkasto zlatna. Krupne, tamne i uporne oči, pogled opreza i iščekivanja. Lagano klizim, gotovo lebdim ka košuti. Ona stoji, skoro potpuno zaklonjena maglom, gleda me i kreće ka meni. Moj Bože, bila je to magija: košuta i ja, spojene dodirom u tom svetu od magle, odvojenom od poznate i priznate stvarnosti.
Dok je moja ruka počivala na košutinoj glavi, uzdrhtala između njena dva dlakava uha, neki zvuk se iz spoljašnje stvarnosti uporno probijao u taj naš svet magle i potmule zvuk-tišine. Polako sam razaznavala zvuk šargije, kao u bajalici. Nisam bila sigurna da li je to zvuk iz moje glave ili zaista dopire iz te drugo-stvarnosti, ali između dva treptaja oka nestala je košuta, magla se podigla, a ja sam već iskoračila sa proplanka. Osvrnula sam se preko ramena - proplanak je izgledao obično - majušna čistina, gotovo neprimetna među drvećem u niskim šibljem šume...
Put predamnom ponovo je bio poznat i običan. Šumar me je čekao na dogovorenom mestu, čobani su pred nas izneli obećani sir, platili smo ga kockama šećera i kafom i nastavili put planinarskog doma gde nas je čekao gazda Luka, sa sveže skuvanom kafom, nagnut nad šargiju, uvek spreman na priču.
Posle prvih gutljaja kafe, ja, bez uvoda (što mi, na žalost, nikako nije običaj) ispričam kako sam se obrela na nekom čudnom proplanku i kako sam srela košutu.
Gazda Luka, obradovan, sede bliže meni. I poče sa pitanjima:
- "Jel' ti liznula dlan"?
- "Nije", rekoh zbunjena.
- "Dobro, dobro je da nije. A jel' ona prišla tebi, il' ti njoj?"
- "Pa, u stvari i ona meni i ja njoj".
Tu se gazda Luka nasmeja i odmahnu glavom, ali ne reče ništa.
Na kraju, gledajući me i dalje uporno i osmehnuto, pitao me je, pomalo zaverenički: "A jes' čula maglu?"
Bila sam potpuno zbunjena. I priznadoh: jesam, čula sam maglu.
Luka me potapša po ramenu i uz glasno "mašala", nali mi još kafe.
Onda je seo preko puta mene, i dalje se osmehujući. Kao da govori o cenama u Travniku, rekao mi je da je sve u redu. Ne bi bilo dobro, rekao je, da mi je košuta liznula ruku, jer bi to značilo da ću ja, ili neko moj, uskoro umreti.
Da je njegova ćerka srela košutu, voleo bi, reče, da devojka prva priđe košuti, jer bi to značilo da će ona biti gazda nad mužem u kući.
A da mu je sin sreo košutu, voleo bi da je košuta prišla njemu, jer bi to značilo da će mu žena svojom voljom dolaziti u postelju.
To što smo jedna drugoj prišle jako je dobro, rekao je, al' ne valja da mi kaže šta to znači, jer je dužnik mom ujaku i ne bi da trkelja svašta predamnom.
A magla, pitala sam ga. Šta je sa maglom?
- "Ama ništa, ja sam to samo 'nako pit'o. I ja često čujem maglu. Ponekad i šumar. Ostali ne čuju. Ili lažu, da 'ko ne pomisli da su skrenuli."
I, ode čovek posle toga da nam sprema večeru.
Sama sebi izgledala sam smanjeno i nekako urbano-kičerski. Za mene je doživljaj na proplanku bio magičan trenutak, čudo, neverovatan momenat susreta sa zlatnom košutom... A za ove gorštake, kod kojih travari i bajalice služe umesto antibiotika, to je bio normalan deo stvarnosti...
..Te večeri s pažnjom sam slušala svaku reč gazda Lukinih jednostavnih pesama. Saznala sam malo, ali izgleda da sam ponešto, makar, naslutila.
Dovoljno da počnem da poštujem tu njihovu stvarnost, koju bismo mi koji živimo izvan, kada bismo u nju poverovali, verovatno nazvali - magijom.