A imao sam od koga i sa kim da naučim i uživam pevajući. Moje prvo sećanje seže još na svadbu brata Kaje, kada sam sa bio dever. Druge večeri, stric moje majke Goluban, iz avlije preko puta, uzeo je mikrofon i pevao satima one stare pesme kojih se skoro niko na svadbi nije sećao. Pevali smo tako, na mnogim veseljima u familiji, pa je mnogo toga ostalo u glavi. Eh, umre Goluban već odavno a ne znam da li su sve te divne, stare pesme zapisane i zna li ih iko.
Kasnije, na izvidjačkim akcijama, iz nedelje u nedelju, širom one velike naše bivše zemlje, pevali smo noćima. Svi su donosili svoje pesme tako da smo ubrzo znali pesme iz svakog, i najudaljenijeg kraja. Narodne ili "zabavne" - kako smo ih tih godina delili.
U vreme mog odrastanja i momčenja, muzika je bila neizbežni i sastavni deo života. Ko nije imao barem stotinu longplejki i znao pesme koje se pevaju u društvu, bilo one domaće ili strane, bio je poslednji ljakse. Uključujući i narodne, šta više!
A zatim, u 12 godina folklornog staža, imao sam izuzetnu priliku i privilegiju da igram, pevam, putujem, veselim se, tugujem sa ljudima koji su pevali i svirali od srca i iz duše. I to kako. Najpre u "Krsmancu" gde su korepetitori imali običaj da "kao deo posla" ostanu po par sati posle probe i prate nas u klubu. Srdjan Ivković je ostajao do 12:05, da bi onda istrčavao na poslednji autobus. A onda bi harmoniku uzimao čuveni Uzge Zrenjaninac, stomatolog, koji nikada nije nigde svirao sem iz zadovoljstva u klubu "Krsmanca", i to kada svi lokalni harmonikaši odu a ostane samo ono najizdržljivije društvo. Pa tek nezaboravne večeri kada nam se pridruže horci, neki od njih kasnije poznati operski pevači, ili ceo orkestar, pa svira ko šta stigne. Pa Bata Kanda ili gostujući muzičari iz drugih društava kojima je bila čast da se priključe i doprinesu ambijentu...
Neizbrisive iz sećanja su zatim duge noći putovanja sa "Vukicom Mitrović" do Francuske ili Španije, kada Nikola krene klarinetom u mraku autobusa, kada šef orkestra Badža i pevačica Mira pevaju 14 sati bez prestanka... Živeli smo u ritmu: putovanje noću, bez spavanja i uvek sa nekim ko bi nešto svirao ili pevao - obilazak grada i druženje sa domaćinima preko dana - koncert uveče - pa opet u autobus. Kakav maraton!Pomenuti Irak je bio jedna od najupečatljivijih turneja. Čekalo nas je nekoliko gradilišta sa našima, punih želje da neko dodje iz otadžbine i razveseli ih pesmom i igrom, a posebno moj brat i njegovo društvo iz kampa Energoprojekta na periferiji Bagdada gde smo svako jutro dočekivali sa najizdržljivijima - pa pravo na doručak, u menzu. I to sve u vreme kada je Iran počeo da gadja Bagdad onim dalekometnim raketama. Ma, kakve rakete, gde smo ono stali?
A tek naša, samo-naša veselja. Uobičajili smo bili da odlazimo sa prvom zimom, krajem novembra pa sve do februara, kod Sime u vikendicu, na Umku. I onda tamo sami, koliko god nas se nabije, uživamo u veselju, pesmi, zezanju, dan i noć.
U svakoj od ovih situacija, a posebno u danima u "Vukici", imali smo nepisano ali veoma jasno pravilo pevanja. Kada krenemo jednu oblast, pevamo dok god neko zna pesmu ili dok god nam ne dosadi. Ali se uvek držimo zadate teme. Tako smo jedne nove godine, kod Sime na Umci, od pola 1 do pola 8 ujutro pevali pesme iz Srbije. One mirne, lepe, šumadijske, momačke i devojačke, ljubavne i setne.
S godinama, rasturi se društvo na sve strane. Ja sve redje pevam. Nekako, sve je manje prilika. I sve je manje društava sa kojima mogu da pevam. Naklate se raznorazni "znalci" i veseljaci pa počnu da guše. Posebno me nervira kada počnemo da pevamo i uživimo se u neke, recimo bosanske, a neko uskoči sa "Makedonsko devojče", da bi odmah zatim naručio "Durmitore, zelena planino", pa onda nešto od Zvonka Bogdana ili Đoke Balaševića. Odmah odem u WC i ne vraćam se dok se stručnjak ne isprazni.
Pomalo sam i umoran od onih pesama koje se najčešće naručuju. Ne pevaju mi se više "Bolujem ja, boluješ ti", "Jovano, Jovanke", "Volela me jedna vranjanka" ili "Kad ja pođoh na Bembašu" - sve divne pesme, ali koje sam toliko puta pevao da mi je to već prešlo u mučenje.
Retko naručujem pesme, mada to od mene obično traže jer znaju da znam ili se na mene naklate muzičari sa čuvenim "Gazda, šta sada da sviramo?" Kako da naručim kada bih pevao nešto što u najboljem slučaju zna muzika i još par ostalih iz društva. Ne bih da ja sada budem onaj koji razbija atmosferu i naručuje samo za sebe. A toliko ima pesama. Da mi je da poživim još nešto duže i da uhvatim par svojih prijatelja i pevačkih saboraca pa da snimim to što znam...
Stoga, uživam u retkim prilikama kada se nadje mala grupa ljudi koji znaju da uživaju u pesmi i strpljivo i sa merakom to čine. Jednom, zaglavismo slučajno u "Pelikanu", u Virpazaru, nas nekoliko sa harmonikašem i gospodjom iz Bijelog Polja. Jedni druge oduševismo i čusmo pesme koje nikada nismo znali. Poslednji put, pre mesec i po dana, na 50-tom Rasimovom rodjendanu, u Sopotnici iznad Prijepolja, Soda iz Leposavića, Siki iz Novog Sada, Remzija iz Nove Varoši i ja ostadosmo do 6 ujutro, kao poslednji mohikanci. Harmonikaš koji nas je nekako pratio odustao je već oko 1.
Idu praznici. Pevaćemo. Za one starije koji se sećaju, kao i one mlađe koji imaju strpljenja da čuju nešto što smo nekada pevali, evo mog predloga. Evo nekoliko onih starih narodnih, iz Šumadije, koje više ne pevamo tako često:
Bosioče, moj zeleni
Znaš li, draga, onu šljivu ranku
Znate li još neku? Dajte, podsetite me, da ne propustim kad mi opet krene...