Literatura

Poezija, čemu? (III)

vladimir petrovic RSS / 14.01.2009. u 11:13

 

                                                                   I što pogledam sve je pjesma, i čega god se  taknem, sve je bol (Ivo Andrić: Ex Ponto)

            Evo trećeg (i poslednjeg) dela o poeziji. Za kraj sam ostavio najteži deo - priču o mom poimanju lirskog pesništva u Srbiji u poslednjih stotinu godina.

            Poznato je da se antologičari najčešće sreću sa teškoćama prilikom pravljenja izbora pesnika. Uvek postoji mogućnost da nekoga izostave, odnosno da daju prednost nekome ko i nije dovoljno dobar, ili nije šire omiljen kod većine čitalaca.

            Pogotovu je teško uraditi to na nekoliko stranica blogovskog posta... a još kada radi neko ko i nije propisno kvalifikovan za antologičara - eto rizika da bude neubedljiv. Ali, neka mi se oprosti na naizglednoj naivnosti kada ustvrdim da ovaj izbor pravim po diktatu svog srca, jer ja, koji sam paskalovac (Blaise Pascal), slušam razloge svog srca. Ne smemo, bar ne stalno, svoja osećanja podredjivati razumu.

            Moj (uski) izbor je sledeći: Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Djura Jakšić, Jovan Dučić, Milan Rakić, Aleksa Šantić, Tin Ujević, Miloš Crnjanski, Desanka Maksimović, Vasko Popa, Branko Miljković i Miroslav Antić. Naknadno sam pridodao i Dušana Vasiljeva. Nisam išao šire prvenstveno zbog bojazni da bi ovaj post bio - predugačak. Uostalom, nikada se u jednom dahu ne može sve ispričati...

            Branko Radičević (1824-1853). Rodjen u Slavonskom Brodu. Uz Jovana Jovanovića Zmaja najznačajniji pesnik srpskog romantizma. Dve njegove najpoznatije pesme jesu: «Djački rastanak», o radostima i lepotama djačkih igara i mladosti u Karlovcima, i «Kad mlidijah (razmišljah) umreti»; ova druga je jedna od najlepših elegija u našoj književnosti; peva o predosećanju bliske smrti; objavljena posle pesnikove prerane smrti u 29. godini. 

DJAČKI RASTANAK

Oj, Karlovci, mesto moje drago!

K'o detence došao sam amo;

Igra beše jedino mi blago;

Slatko zvah ja med i smokvu samo.

Dete malo - goluždravo tiče -

Dodje tiče, pa se tu naviče;

Ovde, ovde, gde krioce malo

Prvi put se sretno ogledalo;

Iz početka, od grane do grane,

Od drveta jednog do drugoga,

Dok je smelo setiti se strane,

Setiti se neba visokoga,

Dok je moglo krila svoja laka

Nebu dići tamo pod oblaka!

Pod nebo se dig'o ptić i sada;

Al' veseo nije k'o nekada!

----------------------

KAD MLIDIJAH UMRETI

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt' neću!

Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.

Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. -
Ja sad moram drugom ići kraju!

---------------------------

            [Kažem ja sebi: Namerno sam počeo sa Brankom, jer mi je i dalje drag. Velim: i dalje, zato što ne shvatam, sa žaljenjem, da odraslost nekako automatski udaljuje ljude od Branka. Ili je privodjenje kraju mog procesa odrastanja usporeno? Kus petao, pile do vijeka?]

            Jovan Jovanović Zmaj (1833 - 1904). Rodom iz Novog Sada. Lekar i jedan od najvećih pesnika srpskog romantizma.  Prvi u srpskoj književnosti piše poeziju za decu, a tokom celog svog života bavi se izdavnjem/uređivanjem književnih, političkih i dečjih časopisaca.. Pisao mnogo; najpoznatije zbirke lirskih pesama „Đulići" (o srećnom porodičnom životu) i „Đulići uveoci" (o bolu za najmilijima). Pisao i satirične i političke pesme. Bio i vrstan prevodilac sa madjarskog, ruskog, nemačkog, francuskog, latinskog, poljskog i češkog jezika.

DJULIĆI (XXII)

Tiho, noći,

Moje sunce spava;

Za glavom joj 

Od bisera grana;

A na grani

K'o da nešto bruji -

To su pali

Sićani slavuji:

Žice predu

Iz svilenog glasa,

Otkali joj

Duvak do pojasa,

Pokrili joj

I lice i grudi, -

Da se moje

Sunce ne probudi.

--------------

DJULIĆI UVEOCI (XXIX)

Podjem, klecam, idem, zastajavam,

Šetalicu satu zadržavam,

Jurim, bežim, ka' očajnik kleti,

Zborim reči, reči bez pameti:

- «Ne sme nam umreti!»

Vičem Bogu: Ona je još mlada!

Vičem pravdi: Ona se još nada!

Andjelima: Vi joj srca znate!

Vičem zemlji: Ona nije za te.

Ni otkuda nema mi odjeka...

Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?

----------------

            [Kažem ja sebi: Svaki put kad vidim ovaj Čika-Jovin vapaj: «Ne sme nam umreti», pojavi mi se suza u oku, suza koja se ne vidi.]

            Jedna trivijalnost. Za vreme hiperinflacije, krajem XX veka, tačnije 1993. godine, najveća novčanica tadašnje Jugoslavije, od 500 milijardi dinara (sic), nosila je lik Jovana Jovanovića Zmaja. Ne verujem da ima još pesnika u svetu čiji likovi ukrašavali tako (besmisleno) veliku novčanicu.

            Laza Kostić (1841-1910). Rodjen u Kovilju, u Bačkoj. Značajan predstavnik srpskog romantizma i preteča modernog pesništva. Iz bogate porodice, dobro vaspitavan (ah, te guvernante!), visoko obrazovan u inostranstvu (doktor pravnih nauka). Erudita, poliglota (grčki, latinski, engleski, nemački, francuski, ruski, madjarski). Prvi počeo prevoditi i popularisati Šekspira kod nas. Živeo i radio pretežno u Novom Sadu, gde bio i politički angažovan (blizak saradnik političara Svetozara Markovića) na prelazu dva veka.

SANTA MARIA DELLA SALUTE

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?

----------------

            [Kažem ja sebi: Laza je naizgled imao sve, a opet... ]

            Djura Jakšić (1832-1878). Rodjen u Srpskoj Crnji, u svešteničkoj porodici. Nije stekao šire opšte obrazovanje. Bio usredsredjen na slikarstvo kao poziv, slikao po narudžbini i tako se izdržavao. Radio i kao učitelj po zabitim selima. Bekrijao. Nemiran duh, prgav i netrpeljiv, lako dolazio u sukob sa okolinom. Sudski gonjen zbog svog književnog rada ili mišljenja.

NA  NOĆIŠTU

Studena me kiša šiba

Već vasceli dan;

Oj, primi me, krčmarice,

U tvoj lepi stan.

Savu, Mlavu i Moravu

Prelazeći ja,

Tebe sam se zaželeo,

I lakoga sna.

Natoči mi čašu vina

Iz podruma svog,

Poljubi me, zagrli me,

Pomog'o  ti Bog!

            [Kažem ja sebi: Djuro, pesniče, da nisi bio i slikar, ne bi bio ceo čovek.]

            Jovan Dučić (1871-1943). Rodjen u Trebinju. Pesnik, pisac i diplomata. U tražnji najsavršenijeg pesničkog izražaja postigao visoke domete. Stihovi su mu otmeni, ponegde virtuozni i hladni. Uoči WWII emigrirao u SAD, gde i umro.

HAJDM'O, O MUZO!

Hajdm'o, o Muzo! Amo milu ruku,

Mladosti moje to uzglavlje meko!

Dugo nam ima do u tihu luku,

Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi

Što znači život.... Mi hitamo žurno;

Nejasno nebo nad nama se svodi,

Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita naše slabo oko

Kule tog mora da pozna i spazi;

Istina mora da leži duboko -

Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

--------------------------

ZALAZAK SUNCA
Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iz crne šume starih četinara.
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.
Opet jedno veče... I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora-
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć na me...
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.
--------------------------

         Rekao je: «Kao glad, i ljubav nema očiju; ali ljubomora nema pameti»; «Da muškarac odista voli postojano samo jednu jedinu ženu, potrebna je mašta koja ide u prividjenje i prelazi u ludilo».

             [Kažem ja sebi: Dučiću se divim, ali ga ne volim mnogo.]

            Jedna trivijalnost:  Dučić je važio za velikog zavodnika - lomio je ženska srca, a nikada se nije oženio. Dok je službovao u Budimpešti, jedna zaljubljena i bogata Madjarica mu je, kao uzdarje ljubavi, poklonila prelepu vilu na najlepšem mestu u Budimpešti (tamo je i danas Ambasada Srbije). Eto primera kako se ljubavnim veštinama (Maksa bi pragmatično rekao i qrcem) može služiti otačestvu.

            Milan Rakić (1876-1938). Lepo rodjen, lepo vaspitavan, visoko obrazovan. Završivši studije u Parizu, ušao u srpsku diplomatsku službu. Pisao pesme, ne mnogo (samo pedesetak), imao i drugih, važnijih obaveza. Mnogi ga smatraju, pored Jovana Dučića i Alekse Šantića, trećim najboljim srpskim pesnikom svog vremena.

            Ovako piše Isidora Sekulić: «Milan Rakić je napisao samo jednu knjigu pesama. Nije bio ni isključivo zaljubljen u svoju poeziju, ni rob njen. Jer ni pesma ne može sve da obuhvati i da izrazi celoga čoveka. Opevano je, recimo, neko stradanje; ali to stradanje je bolelo čoveka u jednom delu i svojstvu njegovu, a onda je još i uminulo, prošlo. Ono što ne prolazi nikada, to je onaj za večnost urezani, ako smemo reći, eshatološki račun u telu i duši: da smo stradali. A to se ne može metnuti u pesmu; to što na izvestan način nikada ne istišti, i što za život i duh čoveka više znači od samog stradanja. To su oni pečati na telu i duši koji su pozitivni rezultati od stradanja, ali koji ne spadaju u liriku. Rakić je entuziastički voleo pesmu, ali posle pesme, u njemu je ostajala još obična ličnost drugih domena. Sigurno na štetu svoje pesničke figure, Rakić nije mogao da u liriku metne sav svoj zadatak».

VEČITI PUTNIK

Ja sam bio stvoren, Gospo, da se rodim,
Da živim, i umrem, sve u istoj kući,
Da celog života, nikud nemičući,
U istome kutu razgovore vodim.

A ja belim svetom rasuh život ceo;
I na obalama gde je večna plima,
I u svakom gradu, svakom mestu, ima
Po kap moje krvi i mog srca deo.

Ko raskinut đerdan, snizali se moji
Dani, razbacani, tuđi jedan drugom,
I u lutalačkom mom životu dugom
Nigde jedan spomen uz drugi ne stoji.

Sad sam silom ćudi, Gospo, ne znam čije,
Na severu mrtvom, gde se mrzne more,
Gde ni jedna tica propevala nije,
Gde prastare šume nikad ne šumore,
I gde snežne jele sto proleća broje
Kao bele duvne nepomično stoje...

Sve su jutros jele obvijene snegom,
I drvene kuće, ko od snega cele,
Pod crkvenim tornjem spokojno se bele,
Ko šatori beli pod pobednim stegom.

No misao moja nije tako bela,
U meni se budi opet čežnja stara,
I šapćući tajno, ko večernja vrela,
Pred očima mojim stare slike stvara.

I ja vidim druge predele, i boje
Druge, s puno sunca, s dve goleme vode,
Gde slepovi niski ukotvljeni stoje
I brodovi puni u daljinu brode.
Gde nad mirnom vodom, u večernje vrele,
Bde starinske kule s mrke citadele.

------------------------------------

            Aleksa Šantić (1868-1924). Rodjen i živeo u Mostaru. Napisao je mnogo pesama. Njegova ljubavna poezija se razvila pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pesme. Devojke u njima su ljupke i izazovne, a opet skrivene lepote. Njegova najlepša pesma «Emina» je toliko bila popularna da se u narodu pevala kao sevdalinka, a samo su retki znali da je njen autor Šantić. Pored ljubavnih pisao i rodoljubive («Ostajte ovdje», «Moja otadžbina») i socijalne pesme («O klasje moje», «Pretprazničko veče» i druge).

HAJDEMO, MUZO

Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga,
Iz lude vreve i huke i praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam polja, dubrava i luga.

Pogledaj, tamo, te kolibe gole,
Trošne i tamne kao magle zimne,
U njima žive duše gostoprimne -
Srca što griju, što trepte i vole...

Njihov je govor mome srcu lijek
I s njima tako proveo bih vijek,
Pa hrana bila samo crna kora.

Hajdemo, Muzo, iz te lude praske,
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam tople riječi i zbora.

NE VJERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

            Tin Ujević (1891-1955). Po rodjenju Hrvat, ali značajan deo života proveo u Srbiji, ili se vani družio sa Srbima (smatran je pro-Srbinom), te prve zbirke pesama (Lelek sebra i Kolajna) pisane i objavljene na ekavici (kasnije su bile ijekavizirane). Važi za jednog od velikih pesnika na prostorima bivše Jugoslavije. Bio boem, veseljak i najbolje pesme ispevao po kafanama. Bavio se i prevodilačkim radom.

            Kada se pojavila zbirka «Lelek sebra», stavljajući akcenat na ‘lelek' Isidora Sekulić je zapisala: «Stihovi g. Ujevića su stihovi jednog modernog psalma. Modernog po tome što teški a autentični pesimizam tog autentičnog pesnika ne može da se razgali ni u pravoj veri, ni u pravoj skrušenosti ili dobroti. Lametnacije Ujevićeve tu su da bi kazale da su lamentacije jedini mogućni jezik duša koje znaju otkuda su došle: da su lamentacije poslednji izraz u genezi čovekovih izraza o životu, da najuzvišenije što je pozeija mogla dati otkad jesveta i veka, da su to lamentacije psalmopevaca i proroka raznih naroda i vekova... Ova zbirka je pretežno lelek od života neoslobodjenog čoveka, sebra. U njoj pesnik još ne daje ni lici ni stanje čoveka koji je, sa voljom osvećenja, otputovao sasvim daleko od zemaljskih nepravda i muka. Ova zbirka i počinje i završuje se 'turobnim urama i strasnim minutama' ličnih života. Ona je skroz u akrodima pesimističkog mahnitanja i lelekanja».

Ure od smole cure besmisleno,

Sumorni čovek snatri bestelesno.

Sutonska strast se boji bezimeno,

A ljubav jeca, jeca bespredmetno;

I sve je danas prazno beskonačno,

A vetar duva, duva bezutešno

Na gole duše koje neprestano

Ištu i grle beznadno, beskrajno.

ČOVJEČE, ŠTO NISI KAO SVI DRUGI

Čovječe, što nisi kao svi drugi.

Ne nosi srce na dlanu

I ne misli da moraš pokazivati bogaljima

Svih blaga svoje duše.

-------------------

            Govorio je Ujević:  «Ponore, more povrh moje glave!»

            «Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću».

            A o Bogu kaže: «Jer ovo uočujemo: nije Bog stvorio čovjeka - nego se čovječanstvo trudi da stvori Boga, izvijajući ga iz žarkog duha svojih misli i osjećanja».

            [Kažem ja sebi: Divim se Avgustinu, jer je nervirao Krležu.]

            Jedna trivijalnost: Nadmeni Miroslav Krleža je o Tinu uvek govorio sa omalovažavanjem. Nije ga voleo i smetalo mu je mnogo toga; njegovo boemstvo je smatrao izveštačenim, demantovao je njegovu navodnu apolitičnost otvoreno ga karakterišući kao fašistički orijentisanog čoveka i slično. «Od Ujevićevih knjiga jedva bi mogla ostati jedna. Njegovi su eseji tako mutni da ih je vjerojatno najbolje razumijevao on s­m. Tin u njima govori s uvjerenjem da to ljudi shvaćaju, ali u većini, to je grebanje po površini.... Od poezije, među svakih šesnaest stihova, mogu se naći tri, ali ni to nije cjelina i ne vidi se što je pjesnik htio reći. To što ga kritika stavlja u red prvih, ako ne i na mjestu prvaka hrvatskog i jugoslavenskog pjesništva, to je očito nekome potrebno. Pokušali su ga prikazati kao mučenika, a on nije bio nikakav mučenik. Dobio je u ovoj zemlji sve što su dobili i ostali». Zanimljivo je da je Krleža Ljubu Visnera (Wiesner) i Josipa Pupačića smatrao boljim pesnicima od Ujevića, danas malo ljudi, ako iko, zna za Visnera i Pupačića, dok Tin Ujević traje.

            Miloš Crnjanski (1893 - 1977). Potiče iz banatske Ilanče. Nesumnjivo jedan od najvećeh pisaca na srpskom jeziku u XX veku.  Pisao i poeziju, mada nije napisao mnogo pesama. Radio kao gimnazijski profesor pre odlaska u diplomatiju. Po izbijanju WWII emigrirao u Vel. Britaniju i skoro tri decenije proveo izvan zemlje. Vratio se u Beograd 1965. godine Tri njegove dugačke pesme (poeme) su: «Stražilovo», «Serbia» i «Lament nad Beogradom» (jedna od najlepših pesama o srpskoj prestonici). Pravio antologiju pesama Kine i Japana, čime inicirao pisanje haiku-poezije na našim prostorima.

LAMENT NAD BEOGRADOM

JAN MAJEN i moj Srem,

Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,

priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem

i ležim, hladan, kao na pepelu klada.

Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,

nego neka čudovišta, polipi, delfini,

što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde,

i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to."

A viču i rusko „ničevo" -

i špansko „nada".

     Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,

     sa Avalom plavom, u daljini, kao breg.

     Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,

     i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.

     U Tebi nema besmisla, ni smrti.

     Ti sjajiš kao iskopan stari mač.

     U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,

     i ponavlja, kao dan i detinji plač.

     A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,

     Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.

ESPANJA i naš Hvar,

Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli,

priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.

Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš.

Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,

već neki papagaji, čimpanzi; neveseli,

što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.

Jedan se „Leiche! Leiche! Leiche!" - dere.       

Drugi mi šapće: „Cadavere!"

Treći: „Leš, leš, leš."

     Ti, međutim, širiš, kao labud krila,

     zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.

     Ti budiš veselost, što je nekad bila,

     kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.

     U Tebi nema crva, ni sa groba.

     Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.

     U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,

     prelivši krv, kao vino, u novi meh.

     A kad mi klone glava i budu stali sati,

     Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.

            ----------------

            Crnjanski je rekao: «Život se ne menja, on prolazi».

            «Oni koji su rodjeni na periferiji jednog naroda imaju pojačano nacionalno osećanje».

            [Kažem ja sebi: Volim Crnjanskog, jer je težak.]

            Desanka Maksimović (1898-1993). Rodjena u Rabrovici kod Valjeva, u učiteljskoj porodici. Napisala pedesetak zbirki pesama, pretežno ljubavnih i rodoljubivih.  Njene najpoznatije zbirke pesama su «Tražim pomilovanje», «Zarobljenik snova», «Vrt detinjstva», «Pesnik i zavičaj» i dr. Bavila se i prevodjenjem sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

TRAŽIM POMILOVANJE

Tražim pomilovanje!
Tražim pomilovanje
za one koji nemaju snage
zlome kazati da je zao,
niti rdjavom da je rdjav.
Za onoga kome je žao
čoveka istinom unesrećiti,
za ljude koji lažu iz milosrdja.

Tražim pomilovanje!
Tražim pomilovanje
za čoveka koji će ponižen biti
radije nego koga da ponizi,
za onoga koji kad nazre
obrazinu kome na licu
nema srca da je zdere,
i za laži izgovorene iz milosrdja.

Tražim pomilovanje!
Tražim pomilovanje
za ljude koji ne mogu da uvrede
ni čoveka druge misli i vere,
za one koji nikada ne bi mogli
drugome presude da izriču,
kojima se sve sudije čine stroge.
Za svaku milosrdnu lažnu priču
I za slične njima slabosti mnoge

-----------------

NEMAM VIŠE VREMENA

Nemam više vremena za duge rečenice,

Nemam kad da pregovaram,

Otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,

Sad zaprećem šake zgorela žara.

Nemam više vremena za hodočašća,

Naglo se smanjuje putanja do ušća,

Nemam kad da se osvrćem i vraćam.

Nemam više vremena za sitnice

Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.

Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,

Mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,

Nemam vremena sad za analize,

Za mene je voda sada samo voda

Kao kad sam je pila sa kladenca;

-----------

            [Kažem ja sebi: Desankinom velikom trudu se divim, ali me ne impresionira previše.]

            Vasko Popa (1922-1991). Rodjen u Grebencu kraj Vršca. Važi za pesnika srpske moderne poezije. Izdao zbirke: «Kora», «Od zlata jabuka», «Urnebesnik», «Ponoćno sunce».  Jedan od najprevodjenijih naših pesnika. I sam prevodio sa francuskog jezika.

OČIJU TVOJIH DA NIJE

Očiju tvojih da nije

Ne bi bilo nema

U slepom našem stanu

Smeha tvoga da nema

Zidovi ne bi nikad

Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije

Vrbe ne bi nikad

Nežno preko praga prešle

Ruku tvojih da nije

Sunce ne bi nikad

U snu našem prenoćilo.  

KALENIĆ

Otkuda moje oči
Na licu tvome
Anđele brate 

Boje sviću
Na ivici zaborava

Tuđe senke ne daju
Munju tvoga mača
U korice da vratim

Boje zru
Na lakoj grani vremena

Otuda tvoj inat lepi
U uglu usana mojih
Anđele brate

Boje gore
Mladošću u mojoj krvi

            [Kažem ja sebi. Sa Vaskom, profesorom francuskog jezika, voleo bih da razgovaram na francuskom. Jer Francuzi vele: «Što nije jasno, nije francusko». A sa Vaskom nema nejasnog.]  

            Branko Miljkovic (1934-1961). Rodjen u Nišu. Nepisao zbirke pesama: «Uzalud je budim», «Poreklo nade» i  «Vatra i ništa», kao i  knjigu rodoljubivih pesama «Smrcu protiv smrti» (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Šcepanovicem. Shodno rečima Pola Valerija (Paul Valéry) da "Svaka pesma treba da bude svetkovina intelekta" Miljkovic je pesnik intelektualac, sa uverenjem  da je pesma izraz patetike uma, a ne srca, "da se ona dostiže umom i da izražava stanja uma", a ne duševna raspoloženja. U pesnickom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasicnim zahtevima, zalagao se za savršenstvo kao najveci ideal pesme, smatrao da "nema velike poezije bez stroge i odredene forme".

UZALUD JE BUDIM

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim

----------------

            Miljković je rekao: «Ubi me prejaka reč».

            [Kažem ja sebi: Miljkoviću, nije se moglo drukčije. Razumem te. Jer, sve je u tome da se dobro biraju reči.]

            Miroslav Mika Antić (1932-1986). Rodjen u Mokrinu, živeo u Novom Sadu. Objavio zbirke "Plavi čuperak" (za decu), "Ispričano za proleća", "Plavo nebo", "Roždestvo tvoje", "Nasmejani svet", "Psovke nežnosti", "Koncert za 1001 bubanj", "Poslednja bajka" i dr.

BESMRTNA PESMA

 Ako ti jave: umro sam,

 a bio sam ti drag,

 onda ce u tebi

 odjednom nesto posiveti.

 Na trepavici magla.

 Na usni pepeljast trag.

 Da li si uopste ponekad

 mislio sta znaci ziveti?

 Ako ti jave: umro sam

 evo sta ce biti.

 Hiljadu sarenih riba

 leprsace mi kroz oko.

 I zemlja ce me skriti.

 I korov ce me skriti.

 A ja cu za to vreme

 leteti visoko...

 Visoko.

 Zar mislis da moja ruka,

 koleno,

 ili glava

 moze da bude sutra

 koren breze

 il' trava? 

 Ako ti jave: umro sam,

 ne veruj

 to ne umem.

---------------

PROMAŠAJ ILI ČAROLIJA

Isto delo, gledano iz raznih pobuda,
može da bude promašaj ili da bude čarolija.
Ista daljina, merena raznim potrebama,
može da bude tu negde, ili da bude čak onamo.

Ista svetlost za nekoga je melem,
za nekoga opekotina.
Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost.
Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje.

            Antić je rekao: «Bežati u svet poezije - to je moja naivnost".

            [Kažem ja sebi: Miko, GARAVO je voleo i uvrnuti Edgar Alan Po].

            Na sugestiju GČ upoznao sam se (nikad nije kasno?) s jednom tragičnom figurom srpske poezije, rodom iz Kikinde,  Dušanom Vasiljevim (1900-1923). Kao i Crnjanski, Vasiljev  je neko vreme bio u vojsci KundK. Najpoznatija mu je pesma «Čovek peva posle rata»; sam naslov umnogome govori o sadržini:

ČOVEK PEVA POSLE RATA
Ja sam gazio u krvi do kolena,
I nemam više snova.
Sestra mi se prodala
I majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!
Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!

A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov; -
i nemam volje - il nemam snage - da mu se svetim.
Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
I besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu -
Ali je danas znam!
Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine klanja,
radi ovog svetog saznanja
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
Oh, dajte meni još samo šaku zraka
I malo bele, jutarnje rose -
Ostalo vam na čast!

            Mene lično mnogo uzbudjuje saznanje da je Vasiljev umro tako mlad, u 23. godini života, mada nisam otkrio kako i zašto se to dogodilo.

            Po enciklopedijama piše: «Veoma talentovan lirik; s toplom neposrednošću i buntovnički  pisao pesme protiv ratnih  strahota, ispovedao doživljaje iz I sv. rata i bolove duše čoveka koji je u njemu učestvovao. Pisao i pripovetke i drame... «.

            To me je podsetilo na sudbine još dvojice književnika, nekako baš iz njegovog vremena, koji su prerano otišli. Francuski književnik Rejmon Radige (Raymond Radiguet, 1903-1923), je u svojoj 17-toj godini (u remboovskom ubeđenju da je baš ta godina prelomna za stvaranje nečeg velikog), objavio svoj prvi roman, sa mladalački sugestivnim naslovom: «Đavo u telu» (Le diable au corps), koji će ga preko noći učiniti slavnim. Malo kasnije napisao je i drugu knjigu, «Bal grofa od Oržela» (Le Bal du comte d'Orgel). A onda se iznenadno razboleo od galopirajuće tifusne groznice i  umro u dvadesetoj godini.

            A Austrijanac Oto Vajninger (Otto Weininger, 1880-1903), ubio se u 23. godini, pištoljem u slepoočnicu, nakon što je napisao svoje jedno jedino, ali zaista kapitalno delo «Pol i karakter» (Geschlecht und Charakter). Sećam se, moj otac mi je, misleći baš na «Pol i karakter», jednom rekao da «postoje knjige koje treba čitati tek posle - četrdeset i četvrte godine».

            Tako u slučajevima Radigea i Vajningera vidim da su njihovi vanserijski životi bili stali u 20. odnosno 23. godinice! A i Dušan Vasiljev je umro u dvadeset i trećoj. A Branko Miljković je prekratio život u 27. godini, dok je Branko Radičević umro u 29. godini.  Lament je uvek veliki za onima umrlim u dvadesetim godinama.

            Na kraju, da kažem reči Geteove:  Pesništvo i umetnost (što je jedno isto) postaju za onoga koji ih razume - nasušna potreba.

            [Kažem ja sebi: Kad je čovek tužan, on se lati čitanja poezije. A pesnici kažu da "nije samo ljubav, i tuga je za čoveka". A onda čujem Madonu kako peva: "Die another day".]

            [Kažem ja sebi: Moglo je bolje, ali sam svestan da sam sebi delujem kao fini, skromnije obdareni pesnik...]

            [Kažem ja sebi, tešeći se, naravno: U pravu su oni koji govore da je za kratko pisanje o ozbiljnoj temi  potrebno više vremena, a ja mnogo vremena nisam imao. Ne stidim se dugačkoga.]

            [Kažem ja sebi: Završavajući ovo dugo pisanije mislim da bi mi mnogo odgovaralo da čujem Hačaturijanov «Ples sa sabljama» (Sabre Dance).]



Komentari (107)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 12:01 20.01.2009

Re: stotka :)

Ludo moja, zar ne znas -
divno je nemati plan


Hm.

Nemanje plana (ovo govori ekonomista u meni) je nešto što, na kraće staze, može biti prirodno, jer proističe iz potrebe spontanog življenja (poznato je da planiranje u stvari znači "stavljanje život u kalupe". Stoga, dok je čovek mlad i pesnički raspoložen (što znači i bezazleno zaljubljen), on se rado prepušta spontanosti. Medjutim, kažu da, kad tad, svaka iole ozbiljna osoba mora prevazići stanje "ostajanja na spontanosti", te životu prići ne kao veseli posmatrač, već kao punopravan učesnik, što nameće potrebu "mišljenja unapred", odnosno hvatanje u koštac i sa neprijatnim (makoliko prozaičnim) stvarima "koje život znače".

Ipak, neka su srećni oni koji se do kraja života (umnogome) oslanjaju na svoje spontane instinkte.
vishnja92 vishnja92 12:15 20.01.2009

Re: stotka :)

te životu prići ne kao veseli posmatrač, već kao punopravan učesnik

ali jedno uopste ne iskljucuje drugo !!!
naprotiv.

što nameće potrebu "mišljenja unapred"

za taj deo price ima kompetentnijih od mene - ja mogu samo iz licnog iskustva da potvrdim ovo
neka su srećni oni koji se do kraja života (umnogome) oslanjaju na svoje spontane instinkte

srecni, srecni :)))
kakvo bre crno planiranje, pa nismo pitani nizasta :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:24 20.01.2009

Re: stotka :)

Hvala Višnja što si doprinela da predjemo crtu STOTKE.
vishnja92 vishnja92 15:42 20.01.2009

Re: stotka :)

molim, i drugi put.


ps - ipak bih volela da jednoga dana popricamo vise o imanju i nemanju planova. svega bi se tu naslo :)
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:01 20.01.2009

Re: stotka :)

popricamo vise o imanju i nemanju planova. svega bi se tu naslo :)


Hm. Ponavljam da sam ja, kao ekonomsta, u prilicnoj meri PROFESIONALNO DEFORMISAN (kao sto je Jaril umnogome na muzickom planu), tako da ja smatram da se bez planova ne moze. Zato je bolje o tome razgovarati sa nekim ko nije profesionalno deformisan, koji planiranju prilazi objektivnije, he, he, he.

Ne zaboravi na one reci Dz. Lenona (parafrazirano): Dok mi pripremamo zivot, on prodje.. Think pink.
vishnja92 vishnja92 20:34 20.01.2009

Re: stotka :)

Zato je bolje o tome razgovarati sa nekim ko nije profesionalno deformisan

aiiiii Vladimire :)
to je stvar zivotne deformacije, a ne profesionalne :)

moja je, naprimer, sledeca: i kad se resim da isplaniram plan, momentalno mi se natusti ona Pojava odnekud u nekom od svojih ovaplopcenja, digne obrve ili pocne da se cereka i potpuno me porazi jos u startu. i onda se ja izdeformisem jos vise u pravcu nepravljenja planova.

hocu da kazem - nisam bas beslovesno celjade - smatram sebe odgovornom osobom isvestoideuzto - ali lakse mi je da u buducnosti, kakva god bila, reagujem celom sobom nego da predvidjam situacije do n slucajeva, e da bi mi se desio n+prvi. to hoce da stvori blokadu :)
Jaril Jaril 21:52 20.01.2009

Re: stotka :)

ps - ipak bih volela da jednoga dana popricamo vise o imanju i nemanju planova. svega bi se tu naslo :)
Ко ће?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana