Svakom od nas dođe, osvane i zatekne te nespremnog, a kao da bi i pomogle neke pripreme.
Neko se izbori, brzo, bez problema, neko malo nosi na leđima, a kod nekoga ne završava.
Navučeš oklop ,masku na lice da neko ne prepozna. I guraš dalje, nekako...
I setišš se trenutaka nekih ,sada tako važnih, a nekada smešnih , ne toliko značajnih, da bi ostali upamćeni.
Neku zimu, hladnu, neku kafanu, malu ali toplu, sa starim kafedžijom koji puno ne pita, a uvek ima neku šaljivu i pametnu, da kaže ...
... i telefon, sa kojeg ne može da se dobije veza sa spoljnim svetom(„ veliki je sneg , pa ne može da se probije, ai ko bi ti trebao uopšte, kad ovde imaš sve što ti treba"..kako je čovek samo bio u pravu)...
I dopiru neki neartikulisani zvuci iz ćoška, gde sedi već umorna i polupijana banda prebirajući po tamburama, , gde je begeš odavno zaspao,
jedna od onih starih, dobrih „rupa"sa kariranim čaršafima na stolu, nekim rastinjem,što treba da predstavlja cvet, u čaši,...do pola praznoj,
Peć oko koje bi svi da se skupe i malo zagreju...
A ti uzmeš njene promrzle ruke i greješ , i ubeđuješ kako će biti dobro popiti kuvano belo sa karanfilićem ,na koji miriše cela prostorija, pošto si je prethodno umio snegom, pravio od nje sneška...pa se ljuti,a znaš da nije zapravo ,već onako samo... kako je samo bila lepa kad se tako naduri...
I smejete se slici na zidu, nekoj naivi koju je naslikao slikar u pokušaju, kalendaru iz ko zna koje godine, punom nekih izbledelih fotografija, sa planina pod snegom,
a tu stoji da se inati vremenu , koje za tebe kao da stoji, i ne želiš da prolazi.
I vidiš kako joj posle par minuta i nekoliko popijenih gutljaja kuvanog belog, udara krv u obraze, crvene se ,gore , i zapliće jezikom a oči počinju da cakle ko...kako bi je samo u srce stavio da možeš...
I ne misliš šta će biti sutra, kasnije, važno ti je to što je tu i tada, i ne puštaš joj ruke iako su već vrele, „da se ne ohlade" ,
i setiš se...reči , zauvek,..jedino..samo..kako su onda zvučale iskreno, divno, onako kako ti je trebalo, prijalo da budu izrečene, da se istopiš...
i nastaviš film, u planinskoj kućici, od čamovine, kako ta reč sve kaže... sada... i lažeš da ne smeš da ubaciš više drva u peć, mokra su treba da se suše , a vi se možete ugrejati samo ako ste jedno uz drugo, skoro kao sijamski...i ona zna da lažeš, ali ne buni se... zna da je tako najbolje...
„ Opet pada,a kada ćemo čistiti malo sneg oko kuće, ostaćemo zavejani ?"...Da, to baš i najviše želiš i moliš se ,da ostanete zavejani, zarobljeni, zaboravljeni, da vam se zametnu svi tragovi,da niko ne može do vas i slučajno ne poremeti to što imaš ...tada..
" Pa ,čistićemo sutra ili možda da ne čistimo uopšte, nego da čekamo da se sam otopi, a do tada čuvaću te od hladnoće, od divljih zveri...
„ Zar ih ima ovde?"..-i lažeš „ Oooo, da, najviše vukova, i to onih divljih, opasnih i lisica,a možda i medveda,... zato treba da ostaneš ovako blizu, ovde ti ne mogu ništa , a sad su najgori, kada su gladni...kao što sam i ja ...tebe ...gladan
Možda , nekada i prođe,jedan od onih dana, zaboraviš, ali se vraća, pritiska...
A... možda je sve to samo od ovog kuvanog , belog, sa karanfilićem,
Možda je, kako pesnik reče „...sve to od lošeg vina..." , ...da možda
ko zna. ... Baby Jane...
p.s...ovako..najlepše je