Mi čuvamo Ljubav
ili
Ljubav čuva nas
Reč po reč. Pokoji stih.
Ušetavam u beleške: dnevno: zapisi na maramici ili salveti. Na obrazu. Špahlom sećanja skinut uzorak mojih reči sa ušnih školjki onih koji su slušali.
Kako da se ne obraduješ kada te neko zavoli.
Vidim, počela sam kao da mi je sve jasno, a pojma nemam kuda će me voditi.
I moj osmeh
.
I ovo što pišem.
Odlučila sam da objavim bez gumice. Revizija u II krugu
(Sve što je mogao da mi učini
...)
trčati po kiši. Tvoj grad. Po taktu sigurnog i neizvesnog. Siva fasada: druga boja je možda postojala, ali je već dugo siva. Večeras isijava nešto ružičasto i sada već sasvim naslućuje šta se dešava. To će zapisati: siva fasada postaje nešto drugo: pano za poljubac: utisnut je trenutak: iza kojeg sledi: rominja.
Miris mokrog zapisuje on. I ranicu na gornjoj usni.
Neprekinuta nit. Koliko puta ju je pokidala. A ona se uplete -sama- umetne joj se u prste -uporna- ne da -se- Traži i Daje. Poljubac je bio početak koji ništa ne obećava. Danas je već neka godina od tad. Zapisujem. Trenutak na čekanju:
ona leči nepotrebnu zimsku prehladu.
on stiže.
Sve što je ikada napisano o dvoje ne može da dodirne zagrljaj koji očekujemo.
I to svi znamo. Ali da njihov zagrljaj traje jače od prethodnog. Zbunjuje vreme. To želim da zapisujem.
Da su se, dugo, saplitali o reči. I druge grehove. I druge ljude.