Vrlo često sanjam isti san. Zatičem sebe u školskoj klupi, onoj gimnazijskoj i vrlo konkretnoj, uoči časa neprijatne nauke koju nikada do kraja nisam savladala. Zatičem se u trenutku kada mali odmor još uvek traje, ono neko mini rasulo, bez izlaska iz učionice i tremor pred ono što sledi – ispitivanje profesora, a na temu celokupnog gradiva. Evo me tako, na času fizike, djaci uz poslednje komešanje, usputne udarce, hormonalne eksplozije, zauzimaju svoja mesta, a ja već u klupi, očekujem profesora, očekujem da budem pitana. I neka strašna neprijatnost me obuzima, gledam oko sebe decu, starija sam od svih više od dve decenije, gledam sebe, nekako sa strane, kao da sam sebi par u toj svojoj klupi i čudim se, kako to da sam ponovo dospela ovde? Onda i: kako to da nisam učila? Tačnije, kako to da nisam ni znala da treba da učim?
Sanjam tako često isti san: evo me na času fizike, o kojoj ne znam ništa. S naporom se prisećam bedne opšte kulture, znam zakon zbog koga me zemlja drži da ne odletim u svemir i znam zbog čega je teško zaustaviti masu koja se brzo kreće. Ono što ne znam, što nikako ne razumem je - šta ja radim ovde i kada se to dogodilo, zatim i: kako da se dogodilo tako neprimetno, da sam tek sada postala svesna? Sada, kada, je, naravno - kasno.
Vidim profesora, koga nikad nisam imala, nekog nepoznatog malog, ubogog čoveka, kako mi se približava. I znam da će me pitati. Ona druga ja, u mom snu, je u mnogo gorem stanju. Ona zna da ja ništa ne znam i zna da je sada kasno, i zna da mi mesto uopšte nije tu. Ali joj je strašno neprijatno, neki osećaj ponavljačkog stida i velike sramote, potpuno je parališe, gleda me, gledam samu sebe kako se gledam i sramota me je. Kako sam to ponovo dospela ovde? Koje gradivo do kraja nisam proučila? I najgore: kako to da nisam ni primetila da treba još da učim?
U mom snu, ne budim se na vreme. Mučenje i ponavljačko poniženje traje, nekad imam utisak, satima. Ipak tome konačno dodje kraj. U snu. Onda kada se ipak probudim, zateknem se ponovo ovde. Ponovo u situaciji da pronalazim blog kao jedino mesto gde mogu nešto da kažem, onako kako hoću i kada ja hoću. I ponovo u situaciji da govorim o istom – o divljačkom nerazumevanju prava da se misli, govori i dela drugačije.
Da pojasnim, profesore : emisija Peščanik, ponovo pod udarom prikrivene i organizovane grupe, ne čuje se kako treba, sajt obaraju dobro obučeni programeri, iz više centara u isto vreme, autorke trpe fizičke napade – poslednje u nizu je demoliranje automobila koji vozi Svetlana Lukić, na parkingu ispred B92, tokom emitovanja emisije, a pred mnogobrojnim očevicima u bizarnom incidentu. Jedan Jugo, bordo boje, dva mladića u njemu, penju se na travnjak, pa daju gas i u punoj brzini, pod neprirodnim uglom od devedeset stepeni, udaraju u tri puta tezu Opel Astru koju je Svetlana Lukić dobila od prijatelja na korišćenje, tom silinom da je penju na ivičnjak. Pri ovoj akciji, silina udarca potpuno demolira njihov Jugo, tako da jedva uspevaju da kola pokrenu i pobegnu sa mesta na kojem su namerno izazvali incident. A incident je upozorenje, nema drugog objašnjenja, znak za opasnost i snagu udarca na koji su napadači spremni.
Ja sam tim povodom odlučila da ponovo otvorim blog. I da na ovom mestu, pa dokle god da traje divljanje kao hakera, objavljujem sadržaje, koje ste inače mogli čitati na sajtu Peščanika. Iako dugo nisam bila ovde i ovlašni pogled na sadržaj i nešto komentara, govore mi da se slika dosta izmenila. I da blogeri verovatno manje prate Peščanik, nego, da kažemo, magazin Ćao. Onaj što je izlazio kad sam stvarno išla u školu. Tim povodom, znam da mi mesto nije ovde. Ipak, B92 osećam kao najvažniji medij, deo i svog područja borbe i tako evo me u magarećoj klupi.
To je sve ipak nebitno.
Ono što je bitno i što me muči je, kako to da smo ponovo dospeli ovde? Koje smo to gradivo preskočili, šta to nismo naučili, pa nam je u zemlji proevropske vlade, uništene opozicije, opasno moćnog predsednika i potkupljenih partnera, i dalje moguće da se fizički ukida sloboda govora? Znam da se mediji kupuju reklamama, znam da se novinari kupuju žvakama, znam da moralni ispadaju glupi u društvu, a lažovi znaju kako se Srbijom vlada. Ipak, ne znam kako sam preskočila trenutak u kojem smo se vratili tamo odakle smo odavno morali poći, šta to nismo do kraja naučili, zatim i: kako to da nismo ni znali koliko još treba da učimo ? Kako to da nismo primetili da u Srbiji ponovo nema fizičke sigurnosti, nema zaštite, zakona, nema javnog mnjenja, nema ni parlamentarne stranke koja će se izboriti na tudje pravo na glas. Znam da snaga tela i brzina kretanja mogu da olupaju glavu u šoferšajbnu. Ali znam da na telo mora delovati i neka sila, da bi glava ili šoferšajbna pukla. Na primer, sila kočenja. Ili snažnog udarca.
Dokle god policija pod kontrolom onog što bi mu mesto bilo u zatvoru, dokle god opozicija u džepu svemoćnog predsednika, dokle god Parlament, organi reda, vlasti i odgovorni za to da Srbijom ne vlada isključivo Njutnov zakon, ne učine nešto, ovaj blog je otvoren za autore, saradnike i publiku Peščanika.
PS : Zainteresovane obaveštavam da nemam kola. Za moju glavu biće potrebna tudja šoferšajbna.
* veceras je i blog poceo da pada. Dok sam jos u mogucnosti, prenosim vam Pescanikovu informaciju:
Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM poziva vas da prisustvujete suđenju po tužbi Aleksandra Tijanića protiv YUCOM-a kao izdavača knjige „Slučaj službenika Aleksandra Tijanića“. u utorak, 27. januara 2009, sa početkom u 9.00, Prvi opštinski sud u Beogradu, sudnica 36 na drugom spratu. Na ovom ročištu svedočiće Predrag Koraksić – Corax, koji je izradio karikaturu na naslovnoj strani objavljene knjige.