Osam godina sam živela na Novom Beogradu... tamo daleko u blokovima. Dane sam provodila na Savi, zimi sam lutala pustim dugačkim ulicama, noćima sedela dugo kraj velikog prozora i na uličnoj svetiljci posmatrala kapi kiše ili pahulje, tišinu. I onda zvuk tramvaja... Prvi jutarnji me podseća na moju sobu u dedinom stanu, četke umazane od boja i papire rasute po krevetu i podu, dok se prvi zraci svetlosti probijaju kroz uvek spustene roletne. Moji ukočeni prsti koji bi još nešto da nacrtaju a nisu više u stanju, neka zadovoljna praznina u duši, srećna potrošenost. Oni dnevni i česti tramvaji me podsećaju da je onaj drugi svet preko reke, onaj «Tajni Grad», zapravo mnogo bliže nego što se čini. Večernji me uvek podsećaju na kišu i razmazana stakla kroz koja promiču svetla automobila kao prskalice kroz noć. Zvuk poslednjeg noćnog tramvaja mi izaziva neki neobično definitivan mir u duši, završetak jednog dana i sve što je bilo ružno ostalo je negde iza, dugačak, dubok udisaj i usporen treptaj, kao kad stvari dolaze na svoje mesto sasvim lagano...znate taj osećaj, kao da ste upravo nekog ispratili na voz. Vec mnogo godina ne živim više u blokovima. Ni ne idem često... Medjutim, kada je dan mokar kao danas i kad počinje jesen, nekako po navici mislim - evo ga sad će, čuće se iz daleka, a onda sve jače i jače, protutnjaće kao onaj poslednji noćni i završiće se dan... Nedostaje mi taj zvuk, nedostaje mi kraj priče, stvari nikako da dodju na svoje mesto...