Ovih dana puno se prica o prenosima sednica Skupstine Srbije. Stvarno se pitam da li to iko i gleda (sem par zaludnim matoraca)... Ljudi u gradu su obicno u to vreme na svojim radnim mestima, po neka domacica radje place nafd sudbinom neke Esmeralde, a na selu ljudi ne znaju sta ce od posla i nocu a kamo li danju. Dakle, zali Boze para i vremena, dok preko 150 propisa ceka na glasanje, a veci deo je vazan na putu evropskih integracija. Ma lepo kaze nasa narodna poslovica "leba i igara" i to u samoj Skupstini.
Malo drugaciji direktan prenos ja dozivljavam svakodnevno, iako taj vid javnosti nisam trazila, cak mi ne prija, majke mi. Jeste da me ima dosta po medijima, ali nisam jos trazila niti zasluzila da me prate paparazzi u naintimnijim trenutcima. Naime, kako vecina javnih toaleta po javnim ustanovama nema prilagodjene kabine za korisnike invalidskih kolica, tako je i u zgradi gde ja radim. Srecom imam uska kolica pa mogu da udjem u obicne kabine. Medjutim, nevolja je u tome sto su one i kratke, pa ne mogu da zatvorim vrata. Dakle, skoro svaka koleginica koja udje u taj deo zaviri u moju kabinu i (ne)uctivo me pita treba li mi pomoc, a neke bi cak i caskale. Iako znam da tako postupaju iz najbolje namere, svaki put "dobijem ospice" i na stranu to sto mi ometaju obavljanje nuzde!
Eto, neki nemaju mira ni kad ga traze, a neki bi da im se sve fekalije direktno prenose.