ili novinarstvo je mrtvo, živelo novinarstvo!
Svestan da ću možda razočarati neke moje čitaoce (posebno one koji su pročitali tekstove sa mog privatnog bloga), recikliram jedan tekst sa istog. Dva razloga postoje za to. Jedan je da se i dalje krpim od boravka u Srbistanu i mixed emotions koje uvek uslede praćene blokadom koja traje dok se te ambivalentne emocije (i sećanja) ne slegnu i sortiraju. Drugi? pa biće jasno kad pročitate (nadam se – vidi podnaslov).
Tekst koji sledi je star tri godine (minimalno sam ga apdejtovao) i pokušaj je (moj prvi u životu) prikaza knjige. Radi se o knjizi Ne govori mi laži: istraživačko novinarstvo i njegovi uspesi [Tell me no lies: investigative journalism and its triumphs], koju je uredio Džon Pilger, novinar i dokumentarista koji uživa moje veliko poverenje i poštovanje.
Izistinski objektivno novinarstvo ne prenosi samo tačne podatke, ono verno tumači značenje događaja. Ono nije ubedljivo samo danas, već izdržava probu vremena. Ono se ne potvrđuje samo 'pouzdanim izvorima', nego i razvojem događaja [istorije]. To je novinarstvo koje nakon deset, dvadeset, pedeset godina još uvek predstavlja istinit i inteligentan odraz događaja.
T.D. Olmen (T.D. Allman)
Citat T.D. Olmena koji se nalazi na poleđini ove knjige je napisan u čast Vilfreda Burčeta, prvog zapadnog novinara koji je, izmigoljivši se američkim okupacionim snagama, stigao do Hirošime tačno mesec dana nakon što je Enola Gej bacila "Malog dečka" na taj grad.
Prva rečenica njegovog izveštaja na prvoj strani londonskog Dejli Ekspresa je glasila: "Pišem ovo kao upozorenje svetu."*
* Vilfred je vučen kroz blato zbog tog izveštaja, jer vlada SAD nije htela prizna u to vreme nepoznatu radijacijsku bolest. Čitava propagandna kampanja je pokrenuta protiv njega. Zvuči poznato, zar ne? Osiromašeni uranijum... Golfski sindrom... Hmm...
U ovom momentu savetujem čitanje Olmenovog citata još jednom.
Dobro...
Dakle, knjiga Tell me no lies [više volim naslov u originalu, zbog pop pesmice, pogodite koje] je skup reportaža, izveštaja i delova knjiga tipova poput Vilfreda. Onih koji su o'ma' ukapirali, šta god su trebali ukapirati prisustvom na nekim mestima ili događajima.
Na spisku novinara/autora, se NE nalaze "sjajne zvezde" poput Bob Vudvorda i kompanjona mu Karla Bernstina. Novinara koji su "provalili" aferu Votergejt. Pilger, ja mu svim srcem dajem za pravo, stoji na stanovištu da one-hit stars nisu zaslužili mesto među gigantima novinarstva na našim prostorima manje poznatim iz jednostavnog razloga što Holivud nije snimao bajke o njima, ali čiji je rad u toj [sada u nas tako modernoj] disciplini novinarstva, zvanoj istraživačko, bio konstantan.**
** Bob Vudvord, kako danas znamo, nije puno zaslužan za svoju slavu. Upala mu je kašika u med da bude simpatičan čoveku FBI-a, koji se, iz sitnosopstveničkih razloga, svetio Niksonu [što uopšte nije bilo loše, naprotiv]. No, Vudvordov "integritet" se ogleda u činjenici da je bio dvorski biograf Buša II.
Drugi citat sa korica je:
"Nikad ne verujte bilo šta što nije bilo zvanično demantovano."
Čiji autor j Klod Koburn, irski novinar čiji su sinovi Aleksander, Endrju i Patrik, slušajući očev savet, danas časna novinarska imena. Pretpostavljam (nadam se) da su neki od vas naleteli na sajt Kaunterpanč, koji je elektronsko izdanje istoimenog američkog časopisa. Uređuje ga Aleksander, a druga dvojica često objavljuju u njemu. Patrik je dopisnik londonskog Indipendenta sa Bliskog istoka i jedan od retkih novinara (ako ne i jedini) koji je veći deo vremena od 2003. do danas proveo u Bagdadu van Zelene zone (ako želite da znate šta se u Iraku zaista dešava pratite njegova pisanja).
Citat kojim Pilger počinje uvod pripada Oskaru Vajldu, a u mom slobodnom prevodu [zato dajem i original] glasi:
"Neposlušnost je, svakom ko je čitao istoriju, prirodna ljudska vrlina."
[Disobedience, in the eyes of anyone who has read history, is man's original virtue]
Ta tri citata praktično određuju okvir ove knjige, koja vremenski obuhvata tekstove pisane u periodu od 1945. pa sve do godine njenog izlaženja 2004. Spisak novinara je, kao u ostalom i tema o kojima pišu, eklektičan. Neka picajzla može staviti primedbu da recimo Edvard Said, kome je pripalo počasno poslednje poglavlje, uopšte nije novinar. Što naravno nije tačno. Ovaj palestinski intelektualac jeste poznatiji kao akademik, pisac, književni kritičar, pesnik i muzičar, ali je, piše Pilger, iznad svega novinar. Od one rasne sorte napadane sa svih strana. Dok su ga Izraelci optuživali da je apologeta terorizma, Arapi su ga zvali "poslednjim Jevrejskim intelektualcem". Mnogi u ovoj knjizi su imali ili imaju slična iskustva, što je svojevrsna garancija kvaliteta.
Onima koji još uvek, neverovatno ali istinito ima ih, veruju u slobodu štampe na demokratskom zapadu Pilger će u svom uvodu objasniti mnogo toga. Pre svega pravilo "ko plaća muziku bira šta će mu se pevati", ili kako bi legendarno duboko grlo iz već pomenute afere Votergejt reklo follow the money. Za razliku od naših uslova, tamo bar nije [jako] teško pratiti novac. Kada čovek postane svestan da je, recimo, u Americi za 90% protoka informacija, odgovorno 5 [pet] korporacija, onda počne više da ceni one koje spadaju u preostalih 10%.
Pilgerovo uređivanje ove knjige nije se sastojalo samo iz okupljanja ovih autora/novinara, mahom njegovih ličnih prijatelja, na stranice između korica ove knjige. Za svakog od njih je napisao uvodni tekst, u kome su njihovi najosnovniji biografski podaci osveženi anegdotama i objašnjenjem okolnosti nastanka teksta, provala konspiracija, pritisaka, ukratko objašnjenjem šta tog konkretnog novinara izdvaja iz gomile drugih.
Ja zaista ne znam koliko su ova imena poznata široj, užoj ili bilo kakvoj javnosti u zemlji Srbiji. Pretpostavljam (nadam se) da Robert Fisk, dopisnik londonskog Independenta sa Bliskog istoka, jeste, ako ne zaslugom što je raskrinkao laž Džejmija Šeja o raketiranju kolone izbeglica sa Kosova 1999, koje je narečeni portparol NATO-a pripisao, naravno, srpskim snagamaº, a ono zato što je u jednom pograničnom mestu u Pakistanu dobio batina od afganistanskih izbeglica 2001. No, ne znam da li je obnarodovan i članak koji je tim povodom napisao, a u kome rezonuje: "na njihovom mestu i ja bih postupio kao oni". Fisk nije slučajno zastupljen sa dva teksta.
º Fisk ima taj "neprijatan" običaj da kopa po kraterima i pronalazi delove raketa na kojima su odštampani bar kodovi, te da pomoću njih pronađe i proizvođača. To je radio na Kosovu 1999. to je radio u Bagdadu 2003. Jednom prilikom je rekao "pa ko je kriv Amerikancima, kad imaju potrebu da bar-kodiraju skoro svaki kvadratni centimetar svojih raketa".
Ginter Valrafov besteler Na samom dnu o obespravljenosti gastarbajtera u Nemačkoj je pre dvadesetak godina preveden na nama poznati jezik (izdanje Sveučilišna naklada Liber, 1986.). Da bi ga napisao Valraf je jedno vreme živeo životom gastarbajtera u sopstvenoj zemlji. U tu svrhu se farbao u crno i nosio tamna kontaktna sočiva. Njegovo svedočanstvo je mahom zaboravljeno ali čitajući ga ponovo u svedenoj formi u ovoj knjizi podseća da su određene vrste robovlasništva još uvek prisutne u takozvanom visoko razvijenom svetu.
Amira Has, dopisnik sa okupiranih teritorija [Palestine] izraelskog dnevnika Harec, bi takođe mogla biti zanimljiva čitaocima sa područja "zapadnog Balkana", iz jednostavnog razloga što je poreklom iz tih krajeva. Njena majka Hana, partizanka, je bila prinuđena da se preda nacistima kad su pripretili da će pobiti sve žene na Cetinju. Posle Bergen-Belzena, sa mužem Avramom takođe jugoslovenskim Jevrejinom, je emigrirala u Izrael. Majčino iskustvo, posebno priča o maršu logorašica od železničke stanice, na koju su posle desetodnevnog putovanja u stočnim vagonima stigle iz Jugoslavije, do logora je ostavilo na Amiru neizbrisiv utisak. Njenim rečima: "A onda je moja majka videla te nemačke žene kako gledaju logoraše. Samo gledaju. Ova slika je postala određujuća za moje formiranje, to odvratno 'gledanje sa strane'. Kao da sam bila tamo i videla to svojim očima."
Amira je 1993, da ne bi "gledala sa strane" učinila ono što nijedan izraelski novinar nije ni pomislio da uradi, preselila se u Gazu da izveštava iz tog 380.7² km velikog zatvora otvorenog tipa. Jedan odlomak njene knjige Piti more u Gazi: Dani i noći u zemlji pod opsadom je dosta potresan deo Tell me no lies.
Kao što već napisah, spisak autora i tema je eklektičan. Pokriveno je mnogo toga značajnog i karakterističnog za vek iz koga smo nedavno izašli, ali i za ovaj u kome smo. Od oslobođenja Dahaua [Marta Gelhorn] i atomske bombe [Vilfred Burčet], preko raznih ratova, raskrinkavanja konspiracija [Pol Fut npr. otkriva kako i zašto je Britancima i Amerikancima, više odgovaralo da sude nevinim Libijcima za obaranje Pan-Am-ovog aviona iznad Lokerbija, Škotska, nego da traže prave krivce teroriste povezane sa Iranom], gramzivosti farmaceutske industrije, krađi predsedničkih izbora, pa sve do surovosti klanja stoke za potrebe industrije brze hrane.
Međutim i pored te raznolikosti zajednički imenitelj se može naći za sve novinare zastupljene u ovoj knjizi. To su ljudi koji dokazuju da se novinarski cinizam može ograničiti na vlade i zvaničnike, a nestati istog momenta kada se govori o onima koji žive posledice odluka i delanja istih - dakle o "običnim ljudima". Oni su dokaz da se može biti čovek pa novinar, a ne samo novinar.ºº
Na žalost, takvih je zaista malo.
ºº Ovo ni u kom slučaju ne treba [po]mešati sa takozvanim "advokatskim" žurnalizmom [koncept koji ja i pored najbolje volje nisam uspeo da shvatim, osim da je to pristrasno novinarstvo], tako rado zastupljenim od apsolutno najvećih cinika u profesiji.
=======================================
Beleške na margini
Mene lično, a sasvim neočekivano, je potreslo poglavlje Filipa Nitlija Talidomid Skandal: Gde smo pogrešili. Naime, pre čitanja ove knjige nisam ni znao šta je Talidomid, a kamoli da sam se nagledao njegovih posledica.
Kao petnaestogodišnjak sam proveo jedno leto radeći u švajcarskom institutu za epileptičare u Cirihu [Schweizerische anstalt für epileptische], kao pomoćno osoblje.
Tog leta 1974. Švajcarska je bila preplaveljena studentima sa Bliskog Istoka. Kratki [Jom Kipur] rat se tamo završio prethodne godine, a arapski studenti su "provalili" Švajcarsku kao veoma povoljnu destinaciju za sezonski studentski rad. [Ovo samo kao mala "kopča" - kako se politika Bliskog Istoka rano umešala u moj život]
Elem, to nije ostavilo mnogo posla na tom tržištu sezonskog rada (za studente i đake), pa smo sestra mi i ja bili prinuđeni da se preko veze zaposlimo u pomenutom institutu za relativno malu nadnicu.
Na odeljenju gde je Jasna radila [Kinderpavillion] je bilo puno dece, mada su neka bila starija od mene, deformisanog tela i psihe [što je, verujte mi, najblaži mogući opis]. Na pitanje šta je uzrok tome, često mi je rečeno [verovatno procenjujući da moje godine nisu za detaljnije objašnjenje] "majke su pile neki lek u trudnoći, pa je dete tako rođeno".
Trideset godina nakon toga u Tell me no lies ja saznajem svu težinu tog svetskog skandala, pokušaje njegovog guranja pod tepih i posledice gramzivosti farmaceutske industrije sa kojima neki i danas žive.
A što se instituta tiče. Nakon dva meseca rada, kada sam otišao da me isplate, saznajem da kao mlađi maloletnik [15 godina - granica je 16], nemam prava na punu zaradu nego na pola, a pola ide u fond za švajcarsko školstvo. Uuuups, pa što mi to niste rekli ranije? Nismo znali da ne znate.
Tako sam pomogao švajcarskom školstvu, kome nisam primetio da treba neka, naročito ne moja, pomoć. No, nema veze. Tamo sam naučio vrednost, obe noge, obe ruke, normalnog tela i bistrine mozga (relativne u mom slučaju).
=======================================
Marta Gelhorn [Martha Gellhorn]
Dahau [1945]
Vilfred Burčet [Wilfred Burchett]
Atomska kuga [1945]
Edvard R. Marou [Edward R. Murrow]
Napast Makartizma [1947-54]
Džesika Mitford [Jessica Mitford]
Američki način smrti [1963]
Džejms Kameron [James Cameron]
Kroz ogledalo [1966]
Simor M. Herš [Seymour M. Hersh]
Masakr u Mi Laju [1970]
Džon Pilger [John Pilger]
Godina nulta [1979]
Ginter Valraf [Günter Wallraff]
Na dnu dna [Ganz unten] [1985]
Brajan Tuhi i Marian Vilkinson [Brian Toohey, Marian Wilkinson]
Timorski Papiri [1987]
Maks du Pre i žak Pou [Max du Preez, Jacques Pauw]
Obelodanjivanje eskadrona smrti aparthejda [1988-94]
Pol Fut [Paul Foot]
Velika Lokerbi konspiracija [1989-2001]
Robert Fisk
Teroristi [1990/2001]
Soma Miln [Seumas Milne]
The Secret War against the Miners (1994)
Amira Has [Amira Hass]
Pod opsadom [1996]
Filip Nitli [Phillip Knightley]
Talidomid Skandal:
Gde smo pogrešili [1997]
Edvardo Galeano [Eduardo Galeano]
Svet naglavačke [1998]
Ana Politkovskaja [Anna Politkovskaya]
Čečnija: Prljavi rat [1999-2002]
Linda Melvern
Prevaren narod [2000]
Greg Palast
Kako ukrasti izbore i proći nekažnjeno [2000-1]
Erik Šloser [Eric Schlosser]
Nacija brze hrane [2001]
Mark Kertis [Mark Curtis]
Saučesništvo u milion smrti [2003]
Dejvid Armstrong [David Armstrong]
Planiranje globalne dominacije [2002]
Izveštavanje istine o Iraku [1998-2004]
Felisiti Arbatnot [Felicity Arbuthnot]
Irak: Beskrajni rat [1998-99]
Džoj Gordon [Joy Gordon]
Cool War: Ekonomske sankcije kao oružje masovnog uništavanja [2002]
Ričartd Norton-Tejlor [Richard Norton-Taylor]
Sa lažnim pretekstom [2002-3]
Robert Fisk
Još jedan dan krvave smrti Iraka [2003]
Džo Vajlding [Jo Wilding]
Očevidac u Faludži [2004]
Edward W. Said
Izveštavanje o Islamu i terorizmu [1997/2002]