ili o propuštenim(?) šansama(?)
Priča iz mog života na koju me je iz nevezanog podsetio vajkajući komentar Vladimira Petrovića o propuštenim šansama: Gde bih ja licno danas bio da sam samo umeo da iskoristim (dobro ne bas mnoge, ali nekoliko) neke sanse koje su mi se ukazivale, he, he, he...
Imena i datumi poznati piscu (meni) i akterima.
Iako sam zvanično, papira radi, bio stalno zaposlen u Varga studiju (studio za crtani film i animaciju čuvenog mađarskog animatora Varga Čabe, znate onu animaciju u glini Avgusta...), tog proleća sam uglavnom zarađivao pare ilustrujući i crtajući story board-ove za reklamnu agenciju Bates Hungary (kasnije će postati Satchi & Satchi). Posla u studiju nije bilo mnogo, a za mene još manje, pa sam tamo samo povremeno svraćao da se vidim sa Igorom i da me ne zaborave. Otud samo što nisam pao sa stolice kad me je producentkinja Krista pozvala telefonom i pitala, – Da li bi ti išao u Dablin na 3-4 nedelje da crtaš background layout-e za novu seriju Džimija Murakamija? Put i putni troškovi plaćeni plus, naravno, honorar.
Džimi Murakami je 1969. bio nominovan za Oskara (izgubio od koga drugog nego Diznija, Vini Pu), ali je dobitnik veoma bitnih međunarodnih nagrada (Anesi, Venecija itd.). Rečju, ime u svetu crtanog i animiranog filma.
– Kakvo pitanje!? Naravno!
– Dođi sutra pre podne u studio, ponesi neke crteže da ih faksiramo u Dablin, čisto da vide da znaš da crtaš, i pasoš da ga damo na viziranje.
Nisam mogao da dočekam da se Viki vrati kući da joj saopštim fantastičnu vest. Ona je davala privatne časove mađarskog našim, svevišedolazećim, emigrantima. Bile su to prve godine naše emigracije, a ja imam običaj da kažem da u emigraciji, sem izuzetnih srećnika prvih par godina, da prostite, svi jedu govna. Hoću da kažem... naša situacija nije bila baš rjepinovska, ali sam se ipak često prisećao Romana o Londonu. Skakutao sam po stanu i zamahivao pesnicom vičući JESSSS!!! Bekgraund lejauti su u stvari skice pozadina (scenografije) koje mogu biti dosta grube, a nastaju u toku rada na knjizi snimanja. Raditi ih znači najbliskiju saradnju sa rediteljem, a kao što rekoh, u ovom slučaju, je to zaista velika faca u svetu animacije, što znači, nadao sam se, moguće otvaranje nekih mogućnosti.
Sledećeg dana spakovah crteže i pasoš u mapu A3 formata u kojoj sam, par meseci ranije, nedeljama teglio pasoš i gomilu dokumenata potrebnih za produžavanje boravka (između ostalog izveštaj o HIV testu). Bilo je veoma toplo napolju, pa neka jakna ili sako sa smislenim džepovima (koji bi iole štitili od nadasve veštih budimpeštanskih džeparoša) nije bila opcija. Od Vereš Palne ulice, gde smo tada živeli, do trga Ferencijek na kome sam hvatao metro ima 5-6 minuta hoda. U tom hodu sam uspeo da izgubim pasoš, što sam ustanovio pre samog ukrcavanja u metro – neki unutrašnji glas mi je rekao da proverim da li je u mapi.
U retrospektivi mi se čini da sam čuo zvuk padanja knjižice na trotoar, no u to nisam sasvim siguran. Preznojan hladnim znojem i suvih usta žurno se vratih istom putanjom do stana buljeći u trotoar. Ulica (iako u samom centru Budimpešte) je bila pusta baš kao i kad sam je prvi put prošao. Usput sam pitao radnike koji su radili na renoviranju jedne zgrade nisu li možda videli pasoš. Naravno, nisu.
Popeo sam se u stan i nazvao konzula.
Sa konzulom sam bio u drugarskim odnosima. Igrali smo jednom do dva puta nedeljno tenis, posle čega bi izgubljenu telesnu tečnost nadoknađivali lokanjem piva. Objasnih mu ukratko šta mi se desilo pomenuvši naravno mogući life turning point i.e. put u Irsku.
– Ne mogu ništa brzo, ne mogu ništa brzo da ti uradim...
– Ma ne radi se o brzo ili ne. Reci mi šta treba da radim i reci mi koliko bi trajalo da taj pasoš dođe do mene ako ga je neko pošten našao, jer neko ga je našao u to ne sumnjam. Ispao mi je na trotoar i 7-8 minuta posle toga nije ga bilo tamo. M'sl'm koji moj će nekom jugoslovenski pasoš? Jedina eventualna vrednost je boravak u Mađarskoj do pred kraj godine... što baš i nije nešto...
– Idi i prijavi gubitak pasoša prvoj policijskoj stanici oni će ti izdati papir o tome. Ovim pozivom si mene obavestio, a kasnije ćeš mi doneti taj papir i to je to. Ako hoćeš da ideš za Jugu dođi da ti napravim pasavan...
– Pa neću skoro, bar ne do produžavanja boravka, lična karta za strance mi je dovoljna ovde, nije mi hitno... A šta se dešava ako je pošteni građanin našao pasoš?
– Ako je pošteni građanin Szabo našao pasoš on će ga predati prvom policajcu ili policijskoj stanici. Oni će ga proslediti policiji za strance u Elizabet ulici. Odande će ga poslati u ministarstvo inostranih poslova, a onda će ga oni nama poslati putem diplomatske pošte. Računaj minimum nedelju dana na svakoj od tih tačaka, dakle između tri i šest nedelja. Zaboravi Irsku.
Nazvah Kristu da joj saopštim da me ne čeka i da mora naći nekog drugog. Belim pogledom u zid dočekah Viki da se vrati sa časova. "Kreten" je bila prva njena reakcija, što je bilo apsolutno kompatibilno sa kako sam se osećao. Posle je plakala kao kiša.
...
Te jeseni, opet zbog papira, sam se zaposlio kao prof likovnog u Srpskoj gimnaziji u Budimpešti. Tokom leta seanse tenisa sa konzulom su bile prilično redovne. Neko vreme pre isteka boravka sam otišao u konzulat po pasavan. Bezobrazno skup komad papira koji omogućava jednosmerno putovanje u domovinu. U Subotici sam skinut s voza zbog pasavana i zadržan dovoljno da sam morao da čekam sledeći lokalni. U SUP NS sam morao da napišem izjavu. Inspektora (ili kajgod) koji me je propitivao posle toga sam prepoznao kao druga iz osnovne škole. Siguran sam da je i on mene prepoznao, ali smo se pravili Englezi. Elem, pasoš sam dobio za manje od tri dana, vratih se u Budimpeštu i zaboravih/potisnuh celu tu priču.
Nekoliko (x) godina kasnije, na konzulovoj oproštajnoj žurci prišla mi je gospođa B, njegova sekretarica i majka dvojice klinaca čiji sam profesor onomad bio (moje profesorska karijera je trajala svega godinu i po), – Gospodine Budimac, kako su moji dečaci vas obožavali! Plakali su kad ste napustili školu. Onaj stariji je pod vašim uticajem imao ambicija da upiše akademiju... Zbunjeno sam se osmehnuo, a njeno lice se naglo uozbiljilo. Malo se nagla prema meni i pitala, – A znati li vi da je vaš pasoš nađen?
– Nemam pojma, a kada? – upitah dok mi se po glavi vrteo film svih peripetija oko gubitka istog.
– Pa praktično odmah, dve-tri nedelje pošto ste ga izgubili smo ga primili od Mađara...
Kao poručen neko meni nepoznat je prišao da se pozdravi sa gospođom B, oslobodivši me obaveze da nastavim ovaj nadasve zanimljiv i neprijatan razgovor. Pogledah preko sale u konzula koji je pričao sa nekim. Pogledi nam se sretoše, podigoh čašu, što i on učini. Nekoliko minuta posle toga sam se diskretno izvukao sa partija.
...
Dugo ovu priču nisam nikom ispričao. Jednog jutra u sitne sate kad smo posle x litara piva "zatvorili" Yes pub u ulici Hegduš Đule ispričah je M-u dok smo stajali u senci nadvožnjaka kod Nyugati palyaudvar-a iliti Zapadne železničke stanice. Senci koja se tek pojavljivala zajedno sa suncem. M je bio... hmm, otporov čovek u Budimpešti.
Opet fast forward.
Novembar 2000, ja već mesecima u Istanbulu. Zvoni telefon. M. Priča mi o oktobru i šta radi posle istog, – Imamo dosta uticaja na kadrovska pitanja MIP-a. Zamisli čoveče, onaj "tvoj" konzul bi da opet dobije Budimpeštu!
– I? Hoće li je dobiti?
– Sećajući se tvoje priče razmišljam da li da dobije nogu...
– Ne treba, ali ne treba mu ni ispunjavati muzičke ili bilo kakve želje, ako imaš uticaja ostavi ga u Bg, poznavajući ga to će mu biti najveća kazna.
Ne znam šta je dalje bilo, znam da Budimpeštu nije dobio...
Beleška na margini
Druga osoba kojoj sam ispričao priču je bio Dejv. Ispričao sam mu je kad mi se požalio kako su ga jedva pustili u američku ambasadu tek pošto je rekao čarobne reči I'm american citizen. Išao je tamo jer je, pogađate (ili ne?), izgubio pasoš. Isti je dobio istog dana. Drastićna razlika...
Speaking of Dave. U Dejvovom stanu su se dešavale u to doba veoma dobre, ako ne i najbolje žurke u Budimpešti, često sa preko 150 (ne)zvanica [on je, naime, bio konstanta tog stana u Erkelovoj ulici dok su se flatmates (između 2 i 4 komada) stalno menjali]. Tajna "uspeha" tih žurki, pod uspehom se ovom slučaju podrazumeva da ih policija nije rasturala, jer kako je neko svojevremeno elokventno napisao u Budapest Sun-u "u Mađarskoj ako četvoronoške pijan bauljaš, galamiš i povraćaš na ulici, velika je verovatnoća da ćete policija patrolnim kolima odvesti do kuće, ako pak to isto radiš u svom stanu, sva je prilika da će ta ista policija doći da te uhapsi i odvede u stanicu", dakle, tajna "uspeha" tih žurki je da je komšiluk uvek nekako mislio da galama dolazi od arapskog restorana na uglu. Drugim rečima Dejv se "šlepao" na rasizam...
Iako ovo nema veze sa Dejvom koga poznajem, jako liči na njega i mogu da zamislim sličnu situaciju pred vratima tog stana... (da, kačio sam taj fajl i ranije)