Drugog dana sam otisla. Knjizara je bila blizu onog mog prvog svratista, na koje iz sujeverja nisam htela ni slucajno da naletim opet, jer nista mi nije garantovalo da se necu odjednom probuditi zatvorena unutar istih zidova. Jedna polu-ulicica polu-sokak odmah iza ledja zgrade se sada zvala po Jack Kerouac-u. Dosta pateticno, ali osim novih ulica u predgradjima, ovde stare ulice nisu cesto menjale imena, i to je u sustini bio dobar znak. Ovako su knjizara i Jack mogli skupa da se podsmevaju neizbeznoj sudbini koja zadesi svakoga kome ime zapocne nezavistan zivot, daleko uspesniji od originalnog.
Knjizara je izgledala negde na pola puta do postovane institucije, i kao puno drugih knjizara koje sam videla. Verujem da je samo od poseta turista mogla dobro da zivi. Pomalo stidljivo, svesna da sam jedna od bezbroj, pitala sam za sekciju bitnika. U trecoj sobi pozadi. Na polici je bilo svega. Nasumice sam skidala knjige, otvarala ih bez reda, procitala neki red ili citavu stranu i vratila nazad. Kupila sam njihovo izdanje od Neal Cassady-ja, kompilaciju kojekakvih zapisa kojoj se dodavalo kako je legenda rasla, i koja se verovatno dostampava bas zbog tavih kao ja. Ni do danas je nisam procitala. Na naslovnoj strani su on i Jack Kerouac, zagrljeni, slikani 1949. godine. Jack je bio lepsi.
Tog dana sam otisla i do okeana. Izula se na obali i umocila prste. "Stigla sam najzapadnije od svega," posvedocila sam sebi. Bio je to dobar osecaj. Neopisiv, u stvari. U daljini se video Golden Gate, velicanstven i delikatan od celicnih kablova i nosaca, zive boje rdje sa svojim linijama kao na razglednici neba i vode. Alkatraz nesto dalje, Girardelli, tramvaji i ljudi. I ptice, naravno. Na uglu je jedan crnac svirao na necem cudnom. "Got a stick - will travel," je bio njegov moto i prodao mi je kasetu sa svojim instrumentalizacijama. Toronto je ovde zvucao egzoticno, verujem da mnogi nisu znali gde je, ne zato sto su bili neznalice vec ih nije interesovalo. Ja nisam imala moto. "Will do anything, will go anywhere - if I want to,' sam pokusavala da usvojim.
Krajem juna je vreme promenljivo u San Francisku. Moze da bude hladno ili vruce, vlazno ili suvo. Kuce su obojene pastelnim bojama i imaju velike prozore. To je bilo najlepse iznenadjenje. Davalo je kucama nesto nalik na lice; mozda je izrazajnost bolji izbor. Blaga, otmena narav u nekim kvartovima, cudljiva i vesela u drugim. Magle su legendarne i iskoriscene za mnoge film noir produkcije. Ulice su neverovatno strme, i neverovatan broj ih je takav. Nagib od 45 stepeni u stvarnosti izgleda u stvari nestvarno. Ko bi na takvom mestu sagradio grad?
Ne samo sto su ga sagradili vec ga i vole. Neobicno je doziveti takav osecaj u jednom gradu. Mogao bi da se zamisli u Firenci u 15-om veku, ili Veneciji, ali danas kada su gradovi preveliki i narocito u Americi, toga nema. U San Francisku se time otvoreno ponose. Iako je retko ko od ljudi koje sam tamo srela u njemu rodjen.
Jos jedna od endemskih pojava koje vaze samo za S.F. su muskarci koji flertuju. Oni to rade svuda i vrlo veselo. Valjda je iznenadjenje koje dobiju za uzvrat toliko smesno da oni onda flertuju jos vise. U prolazu, na klupi, u restoranima, prodavnicama svih vrsta - u tramvajima retko jer su u njima jedino turisti - muskarci San Franciska flertuju kao da je ono Republika Flerta, poluostrvo u magli, high na maglenim isparenjima, i na njemu grad. Kad sam spazila prvi put zube i pogled jednog tipa u onoj nepogresivoj kombinaciji, okrenula sam se bila zatecena, da vidim da li je bilo namenjeno nekom drugom iza mene. U San Francisku sam ja bila (jos) jedna obicna provincijalka iz ostatka sveta, ali mi to nisu uzeli za zlo.
Haight - Ashbury
Buena Vista je cest motiv u San Francisku. Roy me je slikao polaroidom jednog dana i rekao da ce staviti moju fotografiju na zid da ljudi vide kako u "Stratford" dolaze i takvi gosti. Ne znam sta je time mislio - ‘Stratford' nije bio los, ni ja nisam bila neobican turista, ali njemu je znacilo. Dao mi je uputstva kako da stignem do Haight & Ashbury-ja, samo me je upozorio da to vise ne lici na onaj nekadasnji kraj. Bilo mu je zao da cu da se razocaram, ali ja nisam nista ni ocekivala. Nisam htela da ga razocaram pa mu to nisam rekla. Za Haight-Ashbury sam samo cula i bila radoznala da i to obidjem.
Isla sam zaobilaznim putem i cesto svracala usput. Tako sam u jednoj radnji africkih rukotvorina provela sat vremena u razgovoru sa tandemom vlasnika, majka i sin, i posmatrala fascinirana u zadnjem delu radnje, gde je bio improvizovani frizerski salon, kako uvijaju one sitne pletenice i cavrljaju satima (jer toliko traje to uplitanje). Samim cudom nisam kupila jaknu koja mi je bila prevelika ali rukom bojena i unikat, kako su mi objasnili. Nesto dalje sam usla u radnju koju je drzala zena kojoj bih ja odmah dala da vodi neki hram, jer je svojim impozantnim drzanjem i velikom kosom licila na visoku svestenicu opskurnog okultnog reda. U svojoj radnji je prodavala hiljade sveca, i pricala mi je sve ono sto sam vec cula, bilo od Roy-a ili nekog drugog, ali opet sasvim novo. Kad sam stigla u Haight-Ashbury, on zaista nije bio nista narocito, i bilo je dosta mamurnih, neopranih likova na ulicama. Zato sam opet usla u jednu radnju za narocito sarenim izlogom. Unutra sam kupila neku prozirnu krpicu sa ljubicasto-zeleno-plavim prelivima kao pod infuzijom LSD-a, i opet slusala price. Te nedelje se u gradu odrzavala Gay Parada. Jedna od najvecih na svetu. Ja sam je vec videla u Torontu prethodne godine, i jako mi se dopala. Ova u San Francisku je bila izvan poredjenja, bilo mi je receno. I trebala bih da se vratim i za Halloween, jer su ta dva dogadjaja najveci provodi u gradu, a i na svetu. I svi ucestvuju. Halloween sam pribelezila za buducnost, ali paradu sam obecala da necu propustiti - nedelja je bila moj poslednji dan. (Onu acidnu krpicu sam obukla bila jednom prilikom za Halloween, u Torontu.)
Roy-u sam pokazala sta sam kupila kad sam se vratila, i slozila se sa njime da Haight-Ashbury nije vise ono sto je bio. On je sa odobravanjem klimao glavom, zadovoljan da sam se dobro provela. U svojoj sobi sam poredjala po krevetu sitnice koje sam skupljala na svojim izletima po gradu, i bila jako zadovoljna sobom.
Jazz
Roy mi je rekao za dobro mesto, i u sigurnom delu grada. Klub je tu vec decenijama i video je mnoge druge kako dolaze i odlaze. Kvalitet ce biti dobar sto god da je na programu za taj cetvrtak vece. Preporucio mi je da uzmem taksi ako se budem vracala kasno.
Klub je bio mesto kao preslikano sa omota stare ploce. Trojica muzicara i pevacica su nastupali te veceri. Zid od ogoljene cigle, uglacan pod, mali okrugli stolovi, i polukruzna bina na jednom kraju. Pevacica je bila lepa crnkinja u crnoj haljini koja je pri pokretima diskretno blistala. Imala je dobar glas, i pod reflektorima je njena koza bila glatka, kosa sjajna i usne siroke i pokretljive nad belim zubima i dugackim vratom. Muzicari su bili u drugom planu, iza nje. Tokom nastupa u publici je vladala tisina. Skoro na prstima, prisla sam baru i popela se na visoku stolicu. ‘Scotch on the rocks,' rekla sam barmenu. To je bio jos jedan od noviteta u mom americkom zivotu, da narucim ‘odraslo' pice i mucim se sa njime. Ukus je bio i ostao pozitivno odvratan, i vezbala sam jos uvek da odradim sve bez mrstenja.
Klub je bio pun, ali bez guzve. Na pauzi je pevacica prosla kraj mene, i nize niz bar porucila casu vina od barmena. Onda je na stolicu do mene seo, ne preblizu, jedan visoki crnac, zgodan i lepo obucen. Pogledao me je, klimnuo glavom u znak pozdrava i nasmesio se. Imao je lep osmeh. Derek je bio redovan na tom mestu. Imao je zenu i troje dece, i dobar posao u marketingu. Ponudio je da mi kupi pice, ali je meni i to jedno bilo dovoljno. Derek je uzivao u muzici, R&B i jazz prvenstveno. Imao je svoja mesta za nabavku ploca, pratio je lokalne muzicare i druge nastupe, i to su bili njegovi privatni izlasci. Van toga, vodio je redovan porodicni zivot u Oakland-u. Pitao me je o Torontu, i Jugoslaviji. Tokom nastupa pricali smo tiho, blisko primaknutih glava. Pevacica je pevala - Cole Porter, Billie Holiday - mi smo pricali. Negde oko ponoci ustala sam da podjem nazad svom hotelu i Roy-u; njemu je bilo vreme da se vrati kuci. Ponudio je da me odveze. Usla sam u crni ‘mustang', i unutra je mirisalo dobro. Ispred ‘Stratford'-a je izasao sa mnom, zahvalio se za prijatno vece, i ja njemu, i pruzila sam ruku da se pozdravimo. On je uzeo obema rukama i poljubio u nadlanicu. Crni vitez u crnom mustangu se potom odvezao niz strmu Powell ulicu, a ja sam usla u hotel da ispricam sve Roy-u. U sobi sam dugo ostala budna.