U samo poslednjih mesec dana srpski tabloidi bi nešto negde da mi "nabiju" i tako se obračunaju sa mnom. Kapiten reprezentacije koja je ostvarila najveći neuspeh u istoriji domaće košarke, manje više smatra da mi treba jedno dobro silovanje, da bih se prizvala pameti. Mučeni pisac u teškom duševnom stanju, tvdi da sam drolja i rado bi mi negde "nabio" simbol gradjanske borbe protiv Miloševića. Momci iz Nina veruju da je to patriotski čin ludog Austrijanca, pa ga stavljaju na naslovnu stranu, na istu onu koju je krasila Aleksandra Ulemek. Simboli Srbije za koju se bore srpski tabloidi i jesu negde izmedju Legijinice i Ludaka, pa šta sad tu ima da se odgovara?
Nin je kao Piksi iz Knez MIhajlove. To im je značaj i domet.
Ipak, da kažem nešto: „Vazdušni napadi NATO-a postigli su u jednom danu ono za šta se Milošević godinama borio: nezavisni mediji su ućutkani – jer je rat; nikakva ljudska prava ne važe – jer je, dakle, rat; opozicija se u strahu od posledica raspala – jer, na kraju krajeva, u ratu smo; ionako već veliki broj leševa koji se ovde već godinama gomilaju sada je još veći – jer, ukoliko ste zaboravili, mi smo u ratu!“ početak je mog, sedamnaest stranica dugog teksta koji je Der Spiegel objavio početkom četvrte nedelje bombardovanja Srbije, koje sam provela u svom gradu, u svom stanu, odbivši odličan posao i sigurnost u Nemačkoj, u čuvenom pozorištu.
Nikada nisam sišla u sklonište, jer ga moja zgrada ni nema, bojala sam se kao i svi, pa mi je onda bilo svejedno, kao i svima, pa sam bila ljuta i besna, baš kao i svi, pa mi je bilo smešno do histerije, kao svima, zar ne?
O tome sam pisala, o sebi i svom gradu. Svojim strahovima i dilemama. Nisam, kao Ludak, pisala srebreničkim jagodama koje su crvenije i lepše nego igde na svetu, niti o Miloševiću kao velikom heroju i borcu za svetsku pravdu, niti sam uručila 50.000 tudjih evra Ulemekovom bratu. To me, u očima pisca, čini droljom, za to sam zaradila skarletno slovo u Ninu.
Pa šta tu onda tačno može da se odgovori?