Tog vrućega avgustovskoga dana, devedeset pete godine, Milorad Kopač se zatekao u Staroj Pazovi. Sedeo je u senovitoj, povelikoj bašti kafea u centru mesta, čekajući Keleta, rođaka i ratnog drugara koji je upravo smeštao familiju u jednom okolnom selu.
Kele se nije pojavljivao i Milorad je poručio već treće pivo umanjujući tako, polako ali sigurno, iznos od stotinjak maraka koje mu je sestra jučer dala da ima, dok se presabere, oporavi od prvoga izbegličkoga šoka i nađe neki posao.
U glavi mu je vladala prilična konfuzija, ali i jasno olakšanje. Pored glupoga i dezorjentirajućega položaja u kome se zatekao dolaskom u izbeglištvo, osećao je i olakšanje, činilo mu se da je za njega rat gotov. Devet dana je putovao u koloni od Baljaka na Svilaji do Beograda. Sa puškom, rancem i borbenim kompletom, rastao se u Banjaluci, nakon skoro četiri godine, ostavljajući sve to na gomilu u kasarni Kozara.
U neko doba je stigao Kele i parkirao plavu «Ladu» sa KNN tablicama preko puta bašte u kojoj je Milorad sedeo. Pretražio je užurbano očima stolove, ugledao ga i dugim korakom prišao stolu izvlačeći bučno drvenu stolicu. Kele je bio plav, krupan, prostosrdačan momak, širokih gesti i glasnoga govora.
Ispričao mu je kako je smestio ženu i decu u kuću koju mu je pronašla tetka.. Tamo će moći ostati dok se ne snađe. Preduzimljivi i spretni Kele je najavljivao kako će već sutra početi da nešto rade. Milorad, koga su prijatelji zvali Mića, verovao je u Keletovu snalažljivost i preduzimljivost. Računao je na to kako će «nešto» raditi zajedno. Sam nije bio u stanju da bilo šta praktično smisli u ovoj situaciji u koju je dospeo kao "Ero sa onoga svijeta".
Imao je Kele i lošu vest. Kazao mu je kako je čuo da policija hapsi mlađe muškarce, izbeglice, i da ih vodi nazad na front, negde u Bosnu ili pak u Arkanov kamp u Erdutu.
Ova vest je Miću žacnula i vratila iz blage depresije.
Sevnuo je kurjački očima, koje su imale taj izraz samo kad je ekstremno besan i glasno je rekao, odmerajući od lakta..
- Ma evo im što će više na mene obući uniformu i vratiti me u rat. Šta sam branio ja sam izgubio i svega mi je dosta.
- Sila boga ne moli, treba se čuvati – kazao je Kele
- A kako da se čuvamo. Jedino da čučimo neđe u kući. Kako onda misliš da živimo, od čega?
- Pa od onoga šta zaradimo. Moraćemo i raditi i čuvati se. Takav nam je izbor burazeru...
Taman je Kele to izgovorio i gledajući preko Mićinoga ramena panično prošaputa.
- Brišimo
- Kuda, zašto - pitao je Mića
- Odavde, bilo đe, evo ih.
- Koga evo?
- Policije, sad će ovamo, brišimo.
- Nisam platio – rekao je Mića.
- Platićeš drugi put, brišimo – izgovorio je Kele i već se podigao sa stolice.
- Ma neću, ko ih jebe, neću da bježim..
- Bježimo kad ti kažem, najebaćemo.
- Neću, dosta mi je bježanja od Hrvata, neću ođe od nikoga da bježim, ti bježi ako ti se bježi.
- Dobro, kako te volja – reče Kele i žurnim korakom izađe iz bašte.
Potpuno tup na sve što se oko njega događa, Mića je ostao nepomično u stolici.
Bio je kao utrnut. Samo mu je ruka otišla automatskom kretnjom prema čaši a oči mu bile bez sjaja i nezainteresovane za sve okolo.
Kele mu je nestao iz vidokruga. Lada je stajala na mestu na kojem ju je parkirao.
Ne zna Mića ni sada koliko je vremena prošlo dok ispred sebe nije ugledao dva policajca u tammnoplavim kambinezonima.
Zna samo da bi poručio još jedno pivo da se nisu pojavili.
- Dobar dan. Pokaži dokumenta – rekao mu je jedan od njih.
Imao je samo vojnu knjižicu. Polako je krenuo rukom da je nađe, napipao je u zadnjem džepu farmerki koje mu je sestra kupila dva dana ranije na buvljaku. Izvukao je malo zgužvanu i zamašćenu knjižicu tamno zelene boje pruživši je policajcu što je tražio dokumenta..
Drugi policajac nije sačekao ni da njegov kolega otvori knjižicu nego je promrsio kroz zube..
- Izbeglica, aaa
- Da – rekao je Mića
- Pa šta radiš ovde
- Pijem pivo, šta bi radio..
- A, piješ pivo, dok ljudi ginu na frontu.
- Da, pijem pivo. Četiri godine sam ja proveo na frontu..Dok front nije propao. I nije propao zbog mene.Nisam ja komandovao frontom niti naredio povlačenje.
- A, jeli, četiri godine. Ajde, kreni sa nama. Kad si već bio četiri godine bićeš još neko vreme.
- Neću, niđe ja ne idem odavde. Koji sam zakon prekršio, šta ja imam sa vama?
- Imaš, imaš..i ti sa nama i mi sa tobom. Hajde, podigni se i ne budi drzak da te ne bi to koštalo.
- Neću. Podignite me vi kad vam već toliko smetam i kad ne možete bez mene držati frontove.
Policajci se ustremiše na njega i dograbiše ga za ruke koje je mirno držao na stolu, uvrćući ih. Nije pružao otpor. Priskačući da ga savladaju, onaj što je držao knjižicu nespretno zakači sto i obori pivsku čašu koja se uz prasak razbi. Gosti u bašti su ćutke posmatrali šta se događa. Muva se mogla čuti. Odvukli su ga dvadesetak metara od bašte i ubacili u parkiranu «maricu» kao da je vreća cementa. Vrata su se zatvorila i on onda pogledao oko sebe. Unutra su bila trojica mlađih ljudi očito ulovljenih poput njega.
- Odakle si – čuo je da ga jedan od njih pita
- Iz pizde materine, – iz Knina, odnikle...uzvratio je besan..
- I mi smo ozdo - reče ljubopitljivi mladić - od Benkovca. I rođaci smo.
- Pa đe vas uvatiše?
- U autobusu za Beograd. Krenuli iz Mitrovice da se javimo rodbini i nađemo familije.
Mića tek tada primeti da su sva trojica u ofucanim, maskirnim uniformama koje su na sebi doneli sa položaja.
- Pa šta je to kad i po autobusima hapse?
- Ne znam, ali ovo mi se ne sviđa. Vataju nas kao zečeve i zadnje razbojnike. – reče najstariji od nevoljnika u «marici».
Ubrzo, čuli su kako se pali motor od «marice» i nakon vožnje ne duže od pet minuta ušli su u neko dvorište. Policajac je otvorio vrata i odsečno dreknuo..
- Izlazi..
Mića je iskočio zadnji i video da u dvorištu ima bar tridesetak muškaraca, šaroliko odevenih. Neki su sedeli uza dvorišni zid, neki stajali. Nije se čulo ni glasa. Policajac koji im je naredio da izađu, pokazao je rukom prema zidu koji je pravio hlad i uputio ih da se tamo smeste.
Prišao je zidu i seo na zemlju. Pokušao je da sredi misli ali su mu u glavi još zvonile topovske eksplozije sa Svilaje, iz poslednje bitke, pred povlačenje.
Na trenutak mu je bilo krivo što nije poslušao Keleta i zbrisao iz bašte, ali ga je brzo napustila ta misao. Ne može se bežati od onoga od čega ne možeš pobeći.
Mislio je na roditelje i sestru koji ne znaju šta se sa njim događa i na to kako će brinuti isčekujući ga da se pojavi. Možda će im Kele javiti ako je umakao pandurima. Uhvati ga neko olakšanje. Javiće im Kele sigurno, njega nisu uhvatili. Pogleda oko sebe i prepozna neke ljude. Vidi Žegija, momka iz svoje jedinice kako mu maše kiselo se smešeći, prilazi i polušapatom izgovara...
- I tebe su..
- Evo maloprije, u kafani..
- Mene pred prodavnicom, nisu mi dali ni da kruv kući odnesem, majku im jebem..Ostavio ga kod prodavca na pultu. Šta je ovo brate, kakvo je ovo zlo.
- Vidićemo šta je. Ako mene pitaš, zlo je sa nama već dugo i ako išta dobro poznajemo onda poznajemo zlo. Budi blizu. Dobro bi bilo da smo zajedno.
- Đe će sa nama..šta misliš..
- Ne znam. Možda u Bosnu. Vjerovatno tamo gdje moraju gubiti. Mi smo ti ekipa za gubljenje. Gubitnici za koje nikoga nije briga, krepali ili opstali.
- Jebo ja nas i naše ratovanje..Đe nam je bila pamet da zbrišemo prije početka.
I dok je Mića sedeo sa Žegijem, podbačajući leđima zid dvorišta policijske stanice, stigao je prazan autobus. Iz stanice je izašlo nekoliko policajaca sa dugim oružijem raspoređujući se po dvorištu. Jedan je ostao na stepeništu i vičići u megafon naredio da se uđe u autobus koji će ih odvesti u sabirni centar za dezertere u Sremsku Mitrovicu.
Već uspravljeni, Mića i Žegi su se držali zajedno. U autobus su ušli jedan za drugim i seli zajedno. Na kraju autobusa, smestiše se policajci.Pogledali su šta se događa i kad je autobus popunjen na svaka od vrata ušla su po još dvojica.
- Jebote, kao da nas vode u Jasenovac – prošaputao je Žegi..
- I gore od toga..dodao je Mića...
Prvi put je Mića, od kada je uhapšen, počeo osećati veliku nelagodu. To još nije bio strah. Prošlo ga je stanje zatrnulosti od pre kojega sata, i osećao je svaki pokret i šum u autobusu.
U Mitrovicu su stigli za manje od sata. Autobus se zaustavio na prostoru koji je ličilo na kasarnu.. Odbor za doček su im napravile osobe u maskirnim, zelenim uniformama. Izgledali su ljutito i drsko. Okružili su dovežene uhapšenike i proveli ih do ogromne prostorije u prizemlje velike zgrade. U prostoriji je već bilo mnogo ljudi. Sedeli na nekim sivim strunjačama. Mića i Žegi su se držali zajedno.
Miću su svrbela leđa. To mu se događalo uvek kad bi zapao u nevolju. Osećao je da mu je majica zalepljena za telo od znoja i autobuskoga sedište. Neko od uniformisanih čuvara ga je uz put gurnuo ka zidu gde je bilo mesta za sedenje. Žegi je doskočio za njim i sedoše žurno na najbliže mesto. Kad je novodošla grupa posedala, na bini koja je stajala desno od njih pojavio se srednjovečan čovek u maskirnoj uniformi, prišao instaliranom mikrofonu i obratio im se.
- Nalazite se u regrutnom centru Sremska Mitrovica. Doveli smo vas ovde da vam pružimo priliku da branite otadžbinu koja je u opasnosti. Pobegli ste od svojih kuća, niste ih hteli braniti i sada ćete morati braniti srpstvo na drugome prostoru. -
Začuo se žamor uz zidove, a govornik u uniformi je pretećim glasom podviknuo:
- Mir, da reč nisam čuo. Slušaj ovamo. Sada će vas naši ljudi popisati. Nemoj da bi neko dao krive podatke jer će za to snositi posledice. Iza toga ćete biti prozvani i upućeni u jedinice. Jel jasno...
Mića je gledao širom otvorenih očiju. Na trenutke mu se činilo da možda spava i sanja loš san. Žegi ga je gurnuo u rebra...i prošaputao..
- Šta misliš, da bježimo. ..
- Čekaj...kako ćeš sada bježati...pogledaj vrata..
- Ma kad se ukaže prilika...
- Dobro, čekaćemo priliku...
U roku od sat vremena su svi bili popisani. Mića je dao podatke iz vojne knjižice, no izmislio je da je oženjen i da ga u Beogradu čekaju žena i deca. Sestrine adrese nije davao.
Bilo je kasno popodne kad su ih potrpali u autobuse i krenuli nekuda ne govoreći im kuda idu.
U autobusu su sa njima bili naoružani ljudi u maskirnim uniformama, ćutljivi, mrzovoljni i neprijatni.
Po smeru kretanja video je da ne idu ka Bosni. Kad je ugledao Novi Sad bio je siguran da idu put Erduta. Šta li će tamo sa njima...U njegovom autobusu bila su i trojica Benkovčana iz «marice».Izgledali su iznureno i bledo, kao krpe..
Prošli su Apatin, Sontu i preko mosta ušli u Erdut. Autobus je okrenuo levo, sišao pod most i zaustavio se između nekih baraka. Sa obe njegove strane i napred prema širokoj kapiji stajali su naoružani ljudi utegnuti u maskirne uniformae, sa crvenim beretkama na glavi, mrgodni i naoružani.
To je bio kamp oivčen Dunavom sa jedne, a šumom sa druge strane.
Čim su se otvorila vrata i počeli izlaziti prvi nevoljnici, Mića je čuo psovke koje im upućuju naoružani ljudi. Kroz prozor je video kako jednoga od onih Benkovčana udaraju kundakom u rebra.. Video je kako se ovaj zateturao, ali je nastavio ubrzano hodati.
Kad je stupio na vrata od autobusa to je već bilo snažno, zastrašujuće i nekako neartikulisano halakanje ljudi iz špalira.
Setio se očevoga strica Vase koji mu je pričao o «dočeku» na Golom otoku, kad je onomad, hvaleći Staljina na partijskom sastanku, tamo završio i boravio tri godine. Setio se priče o «toplom zecu» iz koje se moglo shvatiti da bolje prođe onaj ko se kroz taj špalir kreće brzo i gleda pred sebe.
Odlučno je zakoračio, upro pogled pred sebe i brzo, žustro krenuo za čovekom ispred, gledajući njegova kolena. Srećom i taj se kretao brzo pa je Mića taman našao ritam iz Vasine priče. Nije dobio ni jedan udarac. Čuo je samo potmule bubotke koji su se spustali na rebra i leđa ljudi što su dolazili za njim i tek po koji vrisak ili jecaj.
"Da nas nisu predali Hrvatima", tiknu mu kroz glavu. Da ovi crvenkapići nisu hrvatska vojska. No, na jarbolu koji je bio na sredini velikoga proširenja među barakama, video je srpsku trobojku, ali mu od toga ne bi ni malo lakše. Postrojiše ih u dva reda, uz guranje i ćuškanje.
Tad se od nekuda pojavio Arkan. Nasta najpre huk, pa zatim tajac. Dodadoše mu megafon, on ga uze i ljutitim, reskim glasom im se obrati.
- Slušaj ovamo bando dezerterska..Pičketine. Pobegli ste iz Krajine i ostavili je ustašama. Izdali ste svoje pretke, Srbiju i predsednika Miloševića.
Začu se žamor iz stroja, a iz prvoga reda negde desno neko je glasno protestovao. Dvojica u beretkama su mu priskočila i počeli ga besomučno udarati. Čovek je pao, a onda su ga dograbili za ruke i odvukli van stroja.
Arkan je zastao dok ga nisu izvukli, a onda nastavio.
- E, ovako će proći svaki onaj koji pisne. Vaše glave ne vrede ništa a možete se iskupiti samo ako budete to zaslužili ovde, radom, disciplinom i borbom za srpstvo. Od sada ste pod mojom komandom i režimom koji vlada u mome kampu. Od sada smo ja i moji ljudi vaš gazda i vaš bog. Mi ćemo vas kažnjavati i nagrađivati. Bićete svrstani u jedinice po planu koji smo napravili. Neki će ovde ostati a neki već sutra otići na položaje. Pre toga ćemo vas srediti, ošišati, obrijati i obući. Jel, jasno...jel jasno...
Kad je upitao jeli jasno, nije se čulo odziva...kad je upitao drugi put nekoliko glasova je uzviknuolo –jasno-, ali kad je upitao treći put, bogami je grunulo dosta složno – jasno -.
- E, tako..A sada komandiri po planu, završio je Arkan i otišao..
Priskočiše komandiri i poče prozivka i odvajanje. Mića i Žegi ostadoše zajedno. Dovedoše u njihovu grupu momka koga su prebili u stroju. Jedva je stajao, a obilno je krvario. Bila mu je razbijena arkada, nos i usne. Mića je pokušao da mu pomogne, ali ga je vojnik koji je stajao pored njega opsovao i mrko ga gledajući upitao hoće li i on porciju..
Odveli su ih na šišanje, na otvorenom, gde su ordinirala četiri berberina. Miću dograbi odvratni tip debelog, bikovskoga vrata. Od sveg pribora imao je samo mašinu sa kojom je skidao kosu do glave, nemilo čupajući i psujući mu majku izdajničku i ušljivu. Dok je sedeo na stolici, Mića je jedva odoleo iskušenju da se sa njim pobije, Stiskao je ruku do bola samo da bi sebi skrenuo pažnju sa te pomisli.
Podigao se sa stolice zguljene kose do glave, ružno naprutan, ponižen i zgužvan iznutra. Sa šišanja su ga odveli da zaduži uniformu. Oblačeći je, oseti ponovo onaj miris koji imaju sve uniforme i za koji je mislio da je prošlost, a na ovako ogavan način vraća mu se kao stvarnost iz koje se ne može.
Nekako se završio taj dan i u svitanje je objavljeno buđenje. Arkanovci su trčali po spavaonama, derali se i psovali.
Dok je prolazio na umivanje, Mića je video kako dvojica dželata šipkama biju jednog od onih Benkovčana iz «marice», jer umoran i ispaćen valjda nije reagovao na prvi poziv za buđenje. Momak je pokušao da pruži otpor ali nije išlo. Naišao je baš u trenutku kad su ga besomučno mlatili po glavi i nešto ga je pokrenulo da reaguje, da iskorači prema njima vičići, staninite, ubićete čoveka.
Okrenuli su se odmah, a onda je jedan od batinaša izvukao pištolj, iskezio se, skočio prema njemu i drškom od devdesetdevetke razvalio ga po glavi. Mića je udarac dočekao kao zamrznut. Nije bilo te zvezde i zvezdice a da je toga časa nije ugledao. Sve su bile nekako rumene kao da su iskočile iz vatre. Propao je u tamu i ništa više nije osećao.
Probudio se u dvorištu.
Ispod njega je bilo mokro jer su ga polivali vodom da se osvesti.
Glava ga je užasno bolela i kao da je htela da se odvoji od trupa. Pomerio je ruku ali ga je nešto zateglo. Bio je vezan. Shvatio je da leži pored pseće kućice i da mu je desna ruka vezana lancem za kućicu. Do ušiju mu je dopiralo usiljeno kikotanje njegovih mučitelja.
Nekoliko metara dalje ležao je momak iz Benkovca, također vezan za kućicu. Bio je okrvavljen od prethodnog batinanja šipkama, ali pri svesti.
Kad su videli da je Mića pri svesti prišla su mu dva mučitelja, okrenuli ga na stomak, podigli i uvukli mu noge u kućicu. Kućica je bila prostrana i duboka, tako da mu je pola tela bilo unutra, a pola virilo iz kućice.
- Ti si pas, rekao mu je jedan od njegovih mučitelja..Moraš lajati, nastavio je..
- Evo, gledaj kako će ovaj do tebe lajati, ovaj što si ga branio...dodao je drugi, gurajući čizmom mladića u drugoj kućici.
Mića je ćutao. Bio je potpuno svestan šta ga je zadesilo, no prvo o čemu je mislio bila je nesnosna glavobolja. Hoće li ikada proći. Pokušao je da se isključi, da misli na nešto drugo i tako apstrahuje svoj bedan položaj ali nije išlo..
- Hajde laj – gurnu ga je mučitelj čizmom u vrat....Laj, psino...Laj...
- Vidiš kako ovaj moj laje....vidiš...dobacivao je drugi...Zato što laje dobiće kost....
I sam se iznenadio kad je sebe čuo da laje nakon što ga je nekoliko puta mučitelj nagazio po vratu i prstima. I lajao je, lajao, besomučno, kao pravi pas. Nije osećao ništa, više ga ni glava nije bolela.
Oko podneva su mučenike odvezali i odveli da jedu.
Potom su ih vratili ponovo i terali da laju. Doveli su ostale uhapšenike, postrojili ih i pokazivali šta ih čeka ako budu nedisciplovani.
Uvečer su ih odvezali, odveli na večeru i uputili u spavaonu.
- Sad nisi više pas..sutra te čeka druga kazna, pa naspavaj se, reče Mići njegov mučitelj..
Čitavu noć je Mića prespavao u košmaru. Budio se oznojen nekoliko puta. U snu su ga svu noć terale neke utvare i strašila, jurili za njim veliki crni iskeženi psi.
No, svanulo je i kad je ustao osećao se bolje. Dobio je drugu odeću jer je onu koju je imao jučer zakrvavio. Iza uha je ima veliku poderotinu i to ga je još bolelo ali moglo se trpeti.
Posle doručka su ga prozvali. Iskoračio je.
- E ti si danas pod posebnim merama, reče mu dežurni..Vidiš onaj kamen tamo, onaj obojen u crno, što stoji kod jarbola.
- Vidim, reče Mića..
- Znaš li kako se zove taj kamen?
- Ne znam – pomirljivo će Mića
- E, ja ću da ti kažem....zove se gospodin displina. Prema tome kamenu ti i takvi kao ti treba da se odnose sa poštovanjem. Šta to znači...treba da ga uzmeš i nosiš dok neko drugi ne zasluži da ga preuzme...jel razumeš..?
- Razumem, promuca Mića..
- E, kad razumeš, sad trkom do kamena, uzmi ga, podigni i nosi u krug dok ga neko ne preuzme. Ispustiš li ga, najebo si....jasno...
- Jasno..
- Na izvršenje
Mića trkom dođe do kamena. Bila je to kamenčina ofarbana u crno na kojoj je belim, ćiriličnim slovima bilo napisano – gospodin disciplina. Težak bar tridesetak kilograma i nekako pljosnat. Podigao ga je i na rukama ponio u krug po dvorištu. Na početku to nije bilo naročito teško, ali iz kruga u krug je postajalo sve teže.
Osećao je kao da mu mišiće na rukama, pogotovo one ispod lakta neko izvlači kleštima. Ni sam ne zna koliko je krugova po dvorištu napravio.
Ruke više nije osećao, teturao je, ali kamen nije puštao. A onda su u dvorište doveli sa obuke trojicu uhapšenika. Dvojicu su gurnuli u pseće kućice, a trećega uputili da preuzme kamen.
Mića je zastao, a čovek koji je došao do njega uzeo mu kamen iz ruku i nastavio kružiti. Nije znao šta će sa rukama, boleo ga je svaki mišić. Potpun fizički iznuren srušio se pored ograde. Pustili su ga da tu odsedi neko vreme. Do njega je dopirao mučni lavež jadnika iz psećih kućica. znao je dobro kako se osećaju.
Pustili su ga na miru. Niko mu se nije obraćao do uvečer.
Gledao je preko Dunava u pravcu Bačke i znao da je besmisleno bežati. A i kuda će pobeći. No, pogled na veliku moćnu reku kao da mu je odnosila deliće patnje.
Posle večere su ih postrojili i čuo je da prozivaju njegovo ime.
Prešao je u stroj prozvanih i kasnije im saopštiše da sutra putuju u Markušicu, selo prema Osjeku gde će držati liniju. Oružije će dobiti tamo.
U Markušici je Mića proveo 4 meseca. Uspeo je da se javi roditeljima i sestri da je živ i zdrav.
O njegovom hapšenju ih je isti dan obavestio Kele.
Sa njim su tamo u blatu Markušičkih rovova bili Žegi i ona trojica Benkovčana.
Nije bilo pucnjave, trajalo je primirje, a onda je objavljeno da je sklopljen konačan dogovor i da će Istočna Slavonija biti na miran način vraćena Hrvatima. Držali su se zajedno i pomagali jedan drugome.
Od Žegija je saznao kako se zovu ljudi koji su ga mučili. Bolelo ga je što su obojica mučitelja iz Krajine i što su verovatno i njihove porodice u izbeglištvu. No nije hteo o tome da priča. Razmišljao je samo o danu kad će se vratiti u Beograd. Osećao je da taj dan prilazi.
I konačno, negde iza Božića, pozvali su njih petoricu u komandu, razdužili ih od oružja i municije, dali im nešto novca, vratili vojne knjižice i rekli da će za dva sata doći autobus koji ih vozi preko, u Srbiju.
Iako je dugo čekao taj dan, Mića više nije bio u stanju da se raduje.
No osetio je olakšanje i poslao najmlađega od Benkovčana da donese iz sela litru rakije.
U Beogradu su ga sestra, majka i otac dočekali kao da dolazi nakon sto godina nenajavljenog odsustovanja. Obišli su ga svi rođaci, prijatelji i poznanici, istu priču je ponovio milion puta, dok treći dan nije odlučio da o paklenom erdutskom iskustvu više ne priča.
Kele, burazer, otisnuo se iz Beograda, već nakon dva meseca od njegovog boravka u Slavoniji. Otac njegove žene živi godinama u Nemačkoj i uspeo je da celu Keletovu familiju prevde tamo.
Ostavio mu je Kele «Ladu» , ključeve, saobraćajnu i ovlaštenje. Da mu se nađe. Čak mu je kasnije telefon rekao da je može prodati ako hoće.
Kele je iz godine u godinu napredovao u poslu. Slao mu je povremeno novca, ali ga i pozivao da dođe, da napusti loše plaćen posao u Srbiji i nešto promeni. Imao je Kele autoprevozničku firmu i dvadeset ljudi koji su za njega radili.
U zimu pred bomardovanje Srbije, zovnuo ga je telefonom i rekao mu da je to najbolji momenat da konačno dođe u Nemačku..
- Tamo kod vas će opet rat, ponovo ćeš oblačiti uniformu..
- Neće valjda..
- Hoće, ovde se uveliko o tome priča. To se smatra gotovom stvari. Hajde dođi, imaš hrvatski pasoš, viza ti ne treba,možeš kod mene odmah raditi.
- Čekaj, da razmislim malo, daj mi nedelju dana..
- E, da..imam nešto što te može ovamo privući. Znaš da kod mene radi čovek koji te je mučio u Erdutu..
- Molim..
- Da, onaj što te je ćerao da laješ..
- Nemoj se šaliti samnom...
- Radi, stvarno..Došao je prije pola godine i neki naši su ga uputili na mene. Trebalo mi je vozača, imao je papire, probao sam ga i zaposlio. Kasnije, kad se je već radio kod mene, neki naši su mu u kafani kazali da bi mogao imati samnom problema jer mi je u Erdutu maltretirao rođaka. Jebiga, sve se sazna, jel tako. E, onda je on prošle subote svratio i pozvao me na piće. Ispričao mi je šta se događalo u Erdutu.. Molio me je da ga ne otpuštim zbog toga jer se stidi onoga što je radio. Spreman je da ti se izvini.Voljan je da te obešteti. Ma, na ranu bi ga privio...
- Samo da ga moje oči ne vide....kakvo izvinjenje, kakvo obeštećenje..
- Dobro, dođi ti, pa ćemo mi njega naćerati da laje..ne brini...ima da laje nedelju dana..
- Ne, neka ide u pizdu materinu, samo da ga moje oči ne vide, kažem ti..Šta će meni njegovo lajanje...I šta bi promjenilo to da on laje. Zapravo, kad bi njega i naćerali na to, ko će ovu nesretnu vlast naćerati da laje ili da se izvini. Dok je nje takve i dok vlada ta vrsta pameti, uvjek će biti nesretnika poput toga tvoga vozača...Samo da ga ne vidim, nemam druge želje..
- Ajde, oćeš li doći..
- Oću, samo nemoj da se sa tim nesretlukom iz Erduta srećem.Drži ga dalje od mene. Doći ću za nedjelju dana. Toliko mi treba da objasnim mojima kako sam spreman da nešto promjenim u životu.
O lajanju više ni riječi...i vidimo se..
Milorad, Mića, Kopač je i danas u Nemačkoj i može se kazati da solidno živi. Oženjen je, ima dvoje dece, svrati dva puta godišnje u Beograd da obiđe rodbinu i da uplati novčani prilog društvu za zaštitu životinja.
Viđa se tad obvezno sa Žegijem i onom trojicom Benkovčana. Odu na jagnjetinu i sede do kasno. Nekada i zapevaju. Jedino, niko ne sme da se priča o Erdutu.