AleXandar Lambros
Ja vam nemam da pokažem nikakve sablje, medalje, povelje, nakit i nameštaj, koji bi posvedočili nešto o mojoj porodičnoj istoriji. Tako da, može se reći da nemam razvijen taj osećaj kontinuiteta i tradicije. I uopšte, to sa tradicijom mi slabo ide. Ipak sam, davno, u nekom porodičnom albumu pronašao dve fotografije koje sam svojevremeno voleo dugo da posmatram i proučavam. Na jednoj baba sa očeve, na drugoj baba sa majčine strane. Babu po majci video sam svega dva puta kao klinac, baba po ocu umrla je još dok je ćale bio tinejdžer. Što vam ovo uopšte pominjem? Pa, to su dve, ne može biti različitije babe.
Ćaletova majka je jedna od onih anonimnih heroina istorijskog balkanskog patrijarhata, boginja samopregora čiji je sav smisao i svrha postojanja žrtva do samoponištavanja. To je žena koja je izrodila šestoro dece, što na njivi, što u kući, što na senu. Ćale se recimo rodio na senu, kao peti u nizu, jednog vrelog avgustovskog dana u jeku poljskih radova, i uvek je tu pojedinost držao za posebno egzotičnu. Meni je taj podatak zaista imao polumitsku dimenziju a prema babi koju nikada nisam upoznao, osećao sam mešavinu divljenja i sažaljenja. Ta je žena živela u svakodnevnom vrtlogu dužnosti, između poljskih i kućnih poslova, začaranog kruga večno gladnih usta, prepravljanja i krpljenja istanjenih i iznosanih haljetaka i brižljivog čuvanja plamička tradicije, te mešavine seosko pravoslavnog osećaja za čestitost i valjanost i dobro porodično ime, a koji je tinjao i podrhtavao kao kandilo u skromnoj, što bi se reklo, pošteno siromašnoj kući, zaslugom njenog nemog autoriteta. Na fotografiji je vidim u svečanom izdanju - crna suknja najprostijeg kroja do kolena, čista bela košulja, pretpostavljam nove opanke, i marama čije šare ne vidim jer fotografija je crno bela ali je sve zamišljam u nijansama smeđe boje. Ni trunke elegancije u stavu, gde je to uopšte mogla i da vidi? Šake, čvorugave i sa iskočenim venama, nesrazmerno velike u odnosu na tanke i mršave ruke. Listovi sasušeni, bez mesa, prosto žile koje su se priljubile uz potkolenicu. Ramena malo spuštena i leđa blago pognuta. Uslikana u dvorištu ispred kuće. A gde bi drugo ova boginja ognjišta i mogla biti uslikana? Ima nečeg rodenovskog u čitavoj njenoj pojavi, nečeg spomeničkog. Lice uokvireno maramom, kako hrišćanski greh taštine i nalaže, naivno i nasmejano. Rekli biste da je to izraz srećne i zadovoljne žene. Ja bih tako dugo razmišljao u čemu se zapravo sastojala ta njena životna sreća? Ne čudi me što je ćale rastao s idejom o dve vrste žena: svetica i kurva. Kao najcrnja jeres učinilo mi se pitanje koje mi je u jednom trenutku iskrslo u glavi - je li ova žena ikada doživela orgazam?
Umrla je mlada, od bolesti. A između baba Ilijane i mene, unuka koga nikada nije videla, samo je jedna karika u lancu - moj ćale. Ta karika povezala je jedno selo na Kosovu, od Turaka oslobođeno pre manje od sto godina, i moj odlazak u britansku ambasadu da tražim vizu kako bih video Madonnin
Reinvention.
S druge strane, baba po majci. Fotografija isto crno bela, ali u skladu sa ondašnjim fotošop mogućnostima pomalo zamagljena, kako bi dobila onaj marlenditrovski šmek. Prava lepotica holivudskog formata sa šeširom, uslikana iz profila na način koji je isticao njene savršene crte lica i delikatan beli vrat ukrašen dvostrukim redom bisera. Vi biste odmah videli da je to žena koja ne samo što je poznavala tajne putenih užitaka već ih je i zahtevala. Neupućeni bi pomislili da potiče iz propale posleratne buržoazije, iz staleža takozvanih narodnih izdajnika, jer teško da je u njenoj pojavi bilo nečeg narodskog. I lako biste pogrešno zaključili da ju je deda, mladi komunistički oficir, zaveo novostečenim položajem pobednika u ratu klasa. Međutim, baba je bila potpuno običnog, seoskog porekla, poticala je iz istih pasivnih južnih krajeva kao i deda. Bila je živi dokaz teze da je osećaj za stil nešto sa čim se čovek rađa - ili ga imaš ili nemaš, to se ne stiče. Imala je, za ovdašnje prilike, krajnje prozaično ime - Vera. Ali stajalo joj je onako kako je stajalo i Veri Ralston.
Odrastao sam s uverenjem da je baba Vera čudovište od žene. Priča je sledeća - kad je mojoj majci bilo nekih šest, sedam godina, a ujaku dve manje, njihova majka, a moja baba Vera, jednostavno je jednog jutra nestala. Danima nisu imali pojma gde je i šta je sa njom, da bi se ispostavilo da je pobegla sa jednim kamiondžijom. Deda je, pretpostavlja se, svoju najveću ljubav koju je inače držao u svili i kadifi, pokušao da povrati, ali uzalud. Baba je napustila oficira u usponu i svoje dvoje nejači i odlučila da započne novi život sa kamiondžijom. Njen odlazak čini se da je najteže pao ujaku koji je, prema svedočenju moje majke, dugo zadržao naviku da spava s jednom babinom spavaćicom. Kasnije je izrastao u problematičnog dečaka i kleptomana zbog čega se nadobijao batina od svog oca, to jest, mog dede, koji oficir nije bio samo po profesiji nego i po mentalnom sklopu. Bilo je potrebno da stručnjak na glasu sa VMA dedi objasni da su ujakovi kleptomanski ispadi zapravo posledica patnje za majkom. Ispostavilo se da deda zapravo nikada nije preboleo svoju prvu ženu lepoticu. Jednom je prilikom priznao da je obećao sebi da će se ponovo oženiti samo ako bude našao ženu koja će se isto zvati. Ne znam da li je deda, čija mi se priroda nikada nije činila nimalo poetičnom, u jednom trenutku sebe doživeo kao Petrarku, tek njegova druga žena zaista se zove Vera.
Kako sam rastao uz oca čije se poimanje očinstva zasnivalo na uverenju o dovoljnosti povremenog neangažovanog prisustva, prirodno je da sam bio užasno vezan za majku. Zbog čega mi je ova priča o baba Veri delovala kao vrhunac ljudske čudovišnosti. I, onda, jednog dana, kada sam imao sedam ili osam godina, upoznao sam je. Vraćao sam se sa letovanja sa školom, koja sam mrzeo i zbog toga što nisam bio previše društven a na njima si večito morao da budeš u grupi, i zbog toga što sam bio debeo a morao si na plaži da se skineš među vršnjacima i zbog toga što mi se još uvek dešavalo da se noću upišam u krevet. Moji su me sačekali na stanici i saopštili da kod kuće imamo gosta koji će me sigurno iznenaditi. Baba Vera. Sa svojim kamiondžijom baba je živela na moru u Crnoj Gori i desilo se da je te godine ljuljnuo jak zemljotres koji im je srušio kuću pa su se privremeno porasturali po rodbini u unutrašnjosti i tako je baba završila kod svoje ćerke, koja ju je, zvaničan stav je bio, prezirala i osudila na doživotni neoprost.
O, kako sam je odmah zavoleo! Majka nije dozvolila da baba sa sobom povede i pudlicu i nemam pojma gde ju je baba zbrinula pre nego što je došla ali sve vreme boravka sprdačini je izvrgavala mamina stroga pravila koja su se ticala higijene i kućnog reda a koja su, između ostalog, podrazumevala najstrožu zabranu pušenja, zbog čega su baba i ćale bili prinuđeni da malo malo izlaze ispred zgrade da udovolje svojim nikotinskim potrebama. Baba je, najkraće rečeno, bila jedan žestoki zajebant. Jedna raspoložena žena vrcavog duha za koju nikad ne biste rekli da joj je zemljotres upravo srušio kuću do temelja. Poluglasno se, nakon njenog odlaska, pominjala noć u kojoj je deda ostao sa njom u razgovoru do jutra, te kako se ne zna o čemu su zapravo raspredali čitavu noć. A o čemu su pa mogli? Taj celonoćni razgovor imao je auru tajnog sastanka na kome se raspravljalo nešto mnogo krupno, a kako je prećutna pretpostavka bila da je u pitanju bilo emocionalno raščišćavanje, ne iznenađuje što se taj samit na vrhu pominjao s posebnim pijetetom. Ima li uopšte ozbiljnijeg i težeg posla od raspakivanja i ratosiljanja od emotivnog prtljaga?
Život se ubrzo vratio u normalu, to jest, baba se vratila kući. Nedugo potom se razbolela od bubrega i nakon višegodišnjeg bolovanja, umrla vrlo mlada. Majka je danima neutešno plakala kao kiša. Nisam očekivao da neće imati nikakvu reakciju, ali opet. Mislim da koliko je plakala za njom da je toliko plakala i za sobom. Gadno je rasti bez majke. Verovatno još gadnije s majkom koja nije tu. Vremenom je baba za koju sam odrastajući verovao da je čudovište, u mojim očima takođe dobila status heroine. Koliko sam se divio stoicizmu babe po ocu i jednostavnosti, usuđujem se reći, prostoti njenog života i sreće, toliko sam počeo da se divim i hrabrosti baba Vere da podlegne iskušenju. Vajld je jednom napisao - "Da li odista smatrate da je slabost popuštanje pred iskušenjem? Ja vam kažem da postoje užasna iskušenja koja zahtevaju snagu, snagu i hrabrost, da bi im se čovek prepustio. Staviti čitav život na kocku zarad samo jednog trenutka, sve rizikovati u magnovenju - bilo da se radi o užitku ili moći - ne, u tome nema nimalo slabosti." I tako, iz te porodične galerije likova, čudnim obrtom, baba Vera mi je nekako postala najbliskija. I po svom narcizmu i po sklonosti padu.