Tekst objavljen u današnjoj Borbi: http://www.borba.rs/content/view/3344/123/
Nasekirao me ministar zdravlja Milosavljević. Baš, baš me nasekirao. Kada me je prvi put pozvao na razgovor povodom Peticije kojom se od njegovog ministarstva zahteva da disciplinuje zaposlene u porodilištima, da osavremeni zastarele i nehumane protokole za porođaje i da se aktivnije bori protiv korupcije, delovao mi je iskreno, pun entuzijazma, spreman da čuje "glas naroda". Hvala Bogu, mislila sam, što institucije sistema više ne služe samo za ukras, kao devedesetih. Evo čoveka, mislila sam, koji je spreman da se založi za prava nas trinaestih prasića i prasica, građana i građanki.
"E, bre, nemoj da si naivna! Poješće te on za užinu! To je neprobojni Beli zid, nema šanse da se ikad išta u zdravstvu promeni. Zavrnuće te! Neutralisao te je! Preveslaće te! Ispašćeš glupa!" stizali su dobronamerni saveti sa svih strana. Uprkos svemu, ja sam rešila da mu verujem. Worst case scenario: ispašću naivna i glupa u javnosti. Mogu li da živim s tim? Mogu. Ok, idemo dalje, rešeno.
Taljigasmo tako tri meseca, sastančismo s ministrovim savetnicama, odvijašeše se stvari malo, pomalo, polako, sporo... ali kretala se lađa francuska. Trgnuše se malo zaposleni u porodilištima, počeše da mi stižu i pohvale i pozitivna iskustva drugorotki koje upoređivaše prethodne porođaje s novim, naglašavajući razlike i poboljšanja. Nekolicina porodilišta se čak drznula da prihvati naš zahtev da zaposleni nose identifikacione bedževe s imenom, prezimenom i funkcijom, ne bi li porodilje znale koga da pohvale ili na koga da se žale imenom i prezimenom, a ne opisima tipa: "crvenokosa kovrdžava sestra zelenih očiju sa bosanskim naglaskom". Ostali su reagovali kao da smo tražili da se tetoviraju.
I onda, kao grom iz vedra neba, iz medija saznadoh da je ministar odlučio odobriti zahtev porodilišta "Narodni front" da se tzv. "izbor ginekologa" proglasi za vanstandardnu uslugu koja će se plaćati 20.000 dinara, od čega će pola ići ustanovi, a pola ginekologu. Ne pitavši nas za mišljenje. Saslušavši samo argumente lekara. Ignorišući činjenicu da porodilje uopšte postoje i da imaju ikakva prava da se i njihov glas čuje. A onda, povrh svega, tu svojevrsnu legalizaciju korupcije, naziva borbom protiv korupcije. I završi se medeni mesec, jer sad sviramo dve različite pesme - ja u gajde, ministar u tamburu.
Tambura kaže da je "izbor ginekologa" luksuz, da ako trudnica hoće da ginekolog ustane iz kreveta ili od ručka da bi je porodio, to mora dodatno i da plati. Istovremeno, tambura uverava da će žene koje ne izaberu lekara, dobiti standardnu uslugu od dežurnog lekara u bolnici.
Gajde kažu da je ovaj scenario moguć samo u ministrovom kabinetu i glavi, a da će u porodilištima situacija biti sledeća: za 10.000 dinara nijedan lekar (čast izuzecima) neće se razdvojiti od stola i postelje, zato što je navikao na mito od 500 eura. Na kraju će trudna žena, isprepadana horor iskustvima prethodnica koje nikog nisu potplatile, morati prvo da podmaže ginekologa sa 500 eura mita, PLUS da plati korupcionaški procenat bolnici od cirka 20.000 dinara. A žene koje ne plate? Njih će "dežurni ginekolozi" (čast izuzecima), kao i do sada, nastaviti da svojim zlostavljanjem i zanemarivanjem na porođaju vaspitavaju šta im je činiti sledeći put. One će ići kroz narod i propovedati svoje horor iskustvo, šireći poput jevanđelja lekciju koje su naučile u porodilištu: Nađi te proklete pare kako znaš i umeš, ako ti je život tvoj i tvoje bebe mio! Pomenuti vaspitno-prosvetni rad čak se obavlja i kroz medije. Direktor "Narodnog fronta" u dva nedavna intervjua otvoreno reče da na spisku zaposlenih ima 25 do 30 nedovoljno stručnih lekara koje ne može da otpusti. Čuješ li, trudna ženo? Nađi pare kako znaš i umeš, inače ti je prepuštanje "dežurnom ginekologu" koji će ti pružiti "standardnu uslugu" koju pokriva zdravstveno osiguranje - čista lutrija. Da li si spremna da rizikuješ? Bolje nemoj. Bolje plati i potplati. Jeste, košta - ali samo da smo mi živi i zdravi nakon izlaska iz porodilišta!
Onda tambura smisli krajnje originalnu kampanju protiv korupcije: "Žene, nemojte da plaćate!" Gajde, pak insistiraju da kampanja treba da glasi "Lekari, nemojte da primate!" Koliko se ja razumem u zakon, traženje i primanje mita tri puta je gore od davanja i nuđenja mita. A kada pričamo o tim pojavama u zdravstvenim ustanovama, uopšte mi nije jasno zašto uopšte pričamo o mitu i korpuciji, a ne o iznuđivanju i ucenjivanju, bilo otvorenom bilo suptilnom? Znam samo da mi je muka, mnogo mi je muka, od prevaljivanja odgovornosti na žene čijim se strahom od smrti, strahom od bola, strahom od ponižavanja, zlostavljanja i zanemarivanja, manipuliše na najgori mogući način.
I tako... sviraju gajde i tambura svako svoju pesmu, a mediji prenose. Šta će na kraju biti? Hoće li se pesma uskladiti, hoće li se tambura privoleti melodiji gajdi?
Ne znam.
Znam samo da s gnušanjem odbijam poverovati da nam institucije sistema i dalje, kao devedesetih, služe samo za ukras, a da se glas naroda može čuti samo na ulici. Molim vas, nemojte me terati da u to poverujem. Ja to ne mogu. Ja to ne smem! Ja moram da održim veru da je institucije sistema moguće naterati da funkcionišu kako treba, da je moguće naterati ih da obraćaju pažnju na trinaeste prasiće. U suprotnom, jedino da uzmem dete pod ruku, pa da oboje skačemo u ladnu Moravu.
Bunite se ljudi! Pišite institucijama sistema! Zatrpavajte ih zahtevima da obrate pažnju na vas i vaše potrebe! Insistirajte! Budite uporni! Nemojte da kukate samo privatno, već tamo gde treba! A ako ste lenji, ako vas mrzi... onda, ajte da svi zajedno skačemo u ladnu Moravu.
Mislim... šta drugo?