Sve što je Japan bio - duguje samurajima. Oni su bili ne samo cvet nacije, negoistovremeno i njen koren. Svi dragoceni pokloni neba došli su preko njih. Iako su se oni držali dosta po strani od običnog sveta, oni su postavljali moralne standarde za taj svet i rukovodili ga svojim primerom. Japanski diplomata i pisac Inazo Nitobe
Mene poražava to što smrt kod Evropljana izaziva takav užas. Jedina njihova želja jeste - da žive. Oni se plaše ne samo da govore, već i da misle o smrti. Zbog toga je celokupna evropska kultura nesimetrična, nagnuta na jednu stranu - ka životu. Japanski pisac Entaj Tomomacu
Postoje neke knjige i pisci koji nas u našem odrastanju žestoko zaintrigiraju, pa i obeleže. Takav je slučaj bio sa mnom kada sam pročitao dve knjige japanskog pisca Jukija Mišime: «Zlatni paviljon» i «Mornar koji je izneverio more». Sećam se da sam tom prilikom u svojim «Dnevničkim beležnicama jednog osamnaestogodišnjaka» pisao, precrtavao i ponovo pisao:
U poslednje vreme veoma me zaokuplja Jukio Mišima (Yukio Mishima). Samo me moja urodjena lenjost sprečava da mi se to dogadja češće. Tako ponekad, s odredjenim pijetetom, ponavljam u sebi reči: «Jukio Mišima» i time donekle ličim na budiste Japanske škole amidizma, koji svoju kratku molitvu - sastoji se samo od reči «Spasi me, Budo Amido» (na japanskom: Namu Amida Butsu) - uzastopno dugo ponavljaju desetinama, ponekad stotinama, pa čak i hiljadama puta, čineći to sve u pustoj želji da ostvare jednostavan put do spasenja - potkrepljujući ga usput, naravno, čestitim svakodnevnim radom. Meni se, makoliko odavno pokazujeman interest in things Oriental, ne dogadjaju baš takve ekstazne situacije, jer ja, u mojim okolnostima, nisam toliko krotak duhom, a nisam još ni dovoljno spreman da učinim da me potpunije zahvati «vatreni azijatizam», odnosno «japanština». Bilo kako bilo, čvrsto sam rešio da na odredjeno vreme drugujem sa tim zanimljivim Japancem. Slično verniku koji tražeći Boga bolje upoznaje sebe, ja verujem da ću kroz Mišimu doći do zanimljivih saznanja o sebi samome, ali i o nekima koji me okružuju, a do kojih mi je stalo.
Neko može reći da je jednom mladom Srbinu teško da podrobnije shvati pisca iz tako dalekog i veoma drukčijeg sveta - shodno poznatoj Kiplingovoj (Rudyard Kipling) floskuli «Oh, East is East, and West is West, and never the twain shall meet»; na ovaj način ja zapravo želim da se skromno pridružim onima na Zapadu koji pokušavaju da, kroz knjige, bolje shvate taj daleki Istok. Ne treba me podsećati ni da se čak i Margerita Jursenar (Marguerite Yourcenar), koja je o Mišimi mnogo znala i pisala nadahnuto u eseju «Mišima, ili vizija praznine», pravdala: «Uvek je teško suditi o velikom savremenom piscu: nedostaje nam odstojanje. Još teže je donositi sud o njemu ako pripada civilizaciji različitoj od naše, pri čemu se u igru upliće i draž egzotike ili nepoverenja prema njoj». Što se prvog dela izjave tiče, sada je vremenska distanca poprilično velika - od smrti Mišimine prošlo je skoro 40 godina. A što se tiče civilizacijskih razlika, tačno je da one postoje, kako odavde prema tamo (za većinu Evropljana japanska civilizacija, makoliko velika, jeste - periferna), tako i otuda prema nama, ali izazov je tim veći. Medjutim, svestan sam da, uprkos očekivanjima da će se neki konkretniji odgovori o Mišimi dobiti posle dužeg protoka vremena od njegove smrti, njih ni danas - nema. Skoro da sam spreman da poverujem, shodno Njegoševom stihu «Ovoga su u grobu ključevi», da pravi ključevi za otkrivanje Mišime nikada neće biti ni pronadjeni, te nam jedino preostaje da u svojim glavama zamišljamo stvaran i nestvaran lik Mišimin.
Postoje autori za koje nije važno da čitalac poznaje njihov život, pošto njihova dela sama sebe objašnjavaju. S tim u vezi, čak ima mišljenja da što manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac. Kod Mišime nije takav slučaj: kada se čita ono mnogobrojno što je on napisao potrebno je da se zna, koliko-toliko, način na koji je on živeo i kako je prestao da - živi, jer su život i stvaralaštvo Mišime čvrsto isprepleteni, te poznavanje života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava. Prema tome, što više čitalac poznaje njegov život to će se više diviti načinu koji je on koristio da da oduška svojoj duši i udovolji svom radoznalom umu, ali i da usavrši svoje telo, jer je dimenzija fizičkog bila veoma prisutna u Mišiminom životu.
Ko je bio Jukio Mišima (1925-1970)?
U pitanju je «Glavni Japanski Pisac XX veka», piše Grigorij Čhartišvili (Григорий Чхартишвили), ruski pisac i vrsni japanolog, poznati antologičar japanske književnosti u dvadesetak tomova. Siguran sam da taj čovek zna o čemu govori.
Mišima je bio veoma plodan stvaralac, a u većini onoga što je radio bio je poseban, udaljen od prosečnosti. Pisao je pesme, priče, eseje, članke, rasprave i prikaze, putopise, novele, romane i pozorišne komade, a bavio se i glumom i režijom u pozorištu i filmu. Tako je taj čovek čvrste discipline i balzakovske radne energije napisao ukupno 257 knjiga, uključujući 15 romana, 33 pozorišna komada i jedan libreto; pored toga, glumio je u nekoliko filmova, uglavnom o gangsterima ili samurajima, a i sam je režirao i igrao glavnu ulogu u kratkom filmu po svojoj famoznoj pripoveci «Patriotizam». Glumio je i u pozorišnim predstavama. Neki njegovi romani i pozorišni komadi veoma su filmični, pa su imali filmske adaptacije («Huk valova» - do sada čak pet puta!). Pisao je, reklo bi se, sa neobičnom lakoćom i brzinom; po prirodi je bio izvanredan stilista i estetičar - lingvisti često ukazuju na «briljantnost njegovog stila», što se retko sreće kod onih koji mnogo pišu. Naravno, kao i kod drugih poznatih plodnih stvaralaca, ni kod njega nije bilo zlato sve što je napisao. S tim u vezi, Amerikanci imaju jednu pogodnu frazu: Some are great and some are slight, but all are from a master. Obdaren, dakle, blistavim talentom i neslućenom radnom energijom i samodisciplinom (rukopise je uvek predavao izdavaču u tačno dogovorenim terminima), Mišima je uspeo da Japan približi svetu na jedan nov, dotle neprevazidjen način, daleko više nego što su to učinili jedini japanski nobelovci za književnost: Jasunari Kavabata ((Yasunari Kawabata) i Kenzaburo Ôe.
Mišimina dela su se u Japanu prodavala kao bestseleri (kupovali su ih i čitaoci odnegovanog ukusa), a uveliko su i prevodjeni na zapadne jezike - on važi za najprevodjenijeg japanskog pisca svih vremena. Njegove knjige «Zlatni paviljon» (Kinkakuji), «Mornar koji je izneverio more» (Gogo no Eiko), «Ispovest maske» (Kamen no kokuhaku), «Huk valova» (Shiosai), «Posle banketa» (Utage no Ato), i tetralogija «More plodnosti» (Hojo no umi) i danas se smatraju najznačajnijim delima koja su se pojavila u Aziji u XX veku. Zapravo, sa Mišimom japanska književnost je izašla iz nacionalnih granica potpunije nego ikad ranije, iako je, naravno, bilo značajnih književnih dela u Japanu i pre Mišime, od kojih su neka sastavni deo «svetske baštine», kako se to danas govori.
Medjutim, predmet njegovih knjiga i specifike njegovog življenja učinili su da još za života bude izvor velikog broja kontraverzi, kako u Japanu, tako i širom sveta. Naime, malo je autora u Japanu postiglo takvo i toliko poštovanje, koje je bilo skoro na ivici idolatrije. Dok je još bio živ, a naročito posle njegovog dramatičnog samoubistva, važio je i za najčitanijeg japanskog pisca izvan Japana. Smerni Jasunari Kavabata, prvi japanski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koji je pomagao Mišimi u prvim godinama njegovog književnog uspona i bio njegov prijatelj duže od 25. godina, smatrao ga je «jednim od najvećih japanskih pisaca, genijem koji se radja jednom u 200-300 godina». S druge strane, bilo je, naravno, i onih koji ga nisu baš voleli.
Poznati američki dnevnik «Njujork Tajms» (The New York Times) je 1966. godine za njega pisao da je on «one of the most outstanding writers of the world», a magazin Eskvajer (Esquire) ga je te godine (znači, na četiri godine pre smrti), uvrstio u listu «Vrhunskih 100 ljudi u svetu». Nazivali su ga «japanskim Prustom», «japanskim Hemingvejem», «japanskim D'Anuncijem», pa i «japanskim Da Vinčijem», zato što se ogledao u mnogim umetničkim područjima.
Za razliku od mnogih koji imaju samo jedan (glavni) cilj u životu, Mišima ih je imao više, i mahom su to bili složeni ciljevi, što je činilo da deluje kao veoma kontra-verzna ličnost. Tako, pored toga što je smatran dobrim književnikom i dramaturgom, neki su u njemu istovremeno videli i fanatika, militaristu, reakcionara, homoseksualca (zapravo biseksualca), sadomazohistu, ekscentrika, psihopatu, nihilističkog dekadenta i ko zna šta sve još. Nije daleko od istine da je od svega toga u izvesnoj meri - svakako bilo u njemu. Ali on definitivno nije bio od onih ljudi koje duboko zbunjuje neka mala protivurečnost u njihovim sopstvenim životima. On je znao ko je bio, a bio je jak čovek i sve je dobro podnosio. Pa ipak, i on je bio ljudsko biće od krvi i mesa, što će njegov nasilni kraj evidentno pokazati.
Rano je stekao veliku književnu slavu. Imao je samo dvadeset sedam godina kada je postao najmladji japanski pisac kome su štampana sabrana dela - u šest tomova. Njegov američki biograf Džon Nejten (John Nathan), koji ga je dobro poznavao ali je bio sklon i opanjkavanju, kaže da Mišimina slava nije bila posledica samo njegovog pisanja. «On je nastojao da od sebe stvori osobenu ličnost koja je trebalo da fascinira, ali istovremeno da stvori i osećaj otpora kod Japanaca. Njegov stil bio je kombinacija hladnokrvnog 'dase' iz Holivuda i rimskog kafanskog momka. U to vreme, nosio je drečave sportske košulje, često havajske, crne zategnute pantalone i šiljate crne cipele. Košulje je nosio do pola otkopčane da bi pokazao grudi koje su, za Japanca, bile maljave, a oko vrata zlatan lanac sa raznim medaljonima koje je nakupovao u Italiji i Grčkoj. Nikada nije bio bez tamnih naočara i kratko podsečene kose što se u Japanu u to vreme smatralo 'poslednjom holivudskom modom'. Takav, Mišima je voleo da luta Ginzom danju ili kasno noći, sve do jedanaest časova, kada je odlazio kući i počinjao da piše». I tako, sve dok ne svane novi dan (pisao je isključivo od ponoći do jutra).
Mišima je bio veliki zaljubljenik u lepotu. Jednom je rekao: «Lepota je centralni problem mog stvaralaštva, ceo moj život se može posmatrati kao dejstvo lepote na čoveka. Ja, kao temperamentan čovek, bio sam pun žudnji, ali sam prednost davao žudnji za lepotom, jer sam nekako shvatao da je žudnja za lepotom iznad svih ostalih žudnji. A opet, ja sam bio daleko od onih asketa koji jedino čeznu za duhovnom lepotom, ja sam podjednako važnom smatrao i čovekovu fizičku lepotu. A poznato je da se mnogo može govoriti o uticaju fizičke lepote, koja profinjuje dušu onih koji dođu u kontakt sa njom, jer onda mnogi postanu bolji ljudi nego što su pre bili. Telesno utiče na duševno, a ne samo obrnuto. Stoga sam, ponavljam, smatrao da je žudnja za lepotom najispravnija motivacija u svakom umetničkom stvaralaštvu». Tako mnogi analitičari smatraju da su već prva književna dela Mišimina sadržala naglašenu čežnju za lepotom, što će biti prisutno i u njegovom stvaralaštu u zrelim godinama, s tim štolepota proizvodi ekstazu, a ekstaza vodi u smrt, te su verovali da Mišimina «zatrovanost idejom rane smrti» potiče iz - rane mladosti.
Mišima je prilično kasno, tek u tridesetoj godini života, shvatio istinitost i značaj izreke da «telo može što duša hoće», i počeo da intenzivno radi na - bodibildingu. U tome je bio istrajan do kraja života, dakle punih petnaestak godina.
Oženio se u 33. godini, kada je već bio poznata ličnost. Bilo je više razloga koji su ga na to naterali, njega koji je veoma voleo «bećarski život» neženje; medju prvima svakako je i onaj uobičajen i nekako imperativan u Japanu - da je svako dužan da stupi u brak. Naime, smatralo se neobičnim da neko iz srednje društvene klase ostane neoženjen posle tridesete godine; naročito se od poznatih društvenih ličnosti očekivalo da budu u braku i da imaju decu. A Mišimi, makoliko je on bio čovek koji je držao do svojih načela, veoma je bilo stalo i do poštovanja drugih, odnosno njegove čitalačke publike, koja je, eto, od njega očekivala da bude oženjen, sa decom. Tako zahteva i priroda, osećao je on to. Njegova izabranica bila je 19-godišnja Joko Sugijama, kćerka poznatog tokijskog slikara na tradicionalne japanske teme, studentkinja engleskog jezika. Zanimljivo je i da je pre početka braka Mišima jasno predočio budućoj supruzi šta od nje očekuje u braku. Posebno je insistirao na trima stvarima: (1) tražio je da prihvati da je njemu pisanje prva stvar u životu, da (2) poštuje njegovo «pravo na privatnost», kao i da (3) ga ne ometa u njegovom «rutinskom bildovanju tela». Joko se složila sa svim što je od nje tražio.
Imali su dvoje dece, sina i kćerku, koji i danas žive u Tokiju.
Generalno govoreći, Mišima je u svom pisanju često bio veoma kritičan prema načinu na koji se japansko društvo razvijalo posle Drugog svetskog rata, pokušavajući da pokaže da zemlja «gubi svoju dušu» sa nastalim promenama (ponekad, u kritičkim člancima, bivao je žestok, apelujući na Japance da ne prihvate da nove okolnosti učine da njihova zemlja postane - «feminizirani Japan»). Mada je bio svestan da su neke promene neminovne, verovao je da modernizacija po svaku cenu ne vodi uvek na bolje. Birajući bizaran naslov za svoje poslednje veliko delo (tetralogija «More plodnosti») napravio je čak poredjenje izmedju modernog Japana i golog pejsaža Meseca. Stoga je urgirao povratak Japana onome što je on smatrao «njegovim čistim tradicionalnim vrednostima».
Cinici primećuju da, mada je bio duboko privržen instituciji cara i samurajskom duhu iz prošlosti Japana, Mišima je, u isto vreme živeo kao Zapadnjak - po načinu kako se oblačio i hranio (voleo je, recimo, da ručava u elitnim francuskim restoranima u Tokiju, pije vino i konjak, dok je sa američkim novinarima uobičajeno pio viski) i po zapadnjački opremljenoj kući u kojoj je živeo. To je uglavnom objašnjavao činjenicom da je on - porodičan čovek.
Dug i neumoran rad na razvijanju tela se isplatio, pa je Mišimi bilo drago što je dobio telo koje lepo izgleda. A kako je usto bio slavan autor i bogat čovek godilo mu je osećanje da je sebe postavio na pravi put, put prema svojoj - prevremenoj smrti, onda kada ispozavršava sve važnije životne zadatke (nije voleo «unfinished works»). Naime, makoliko se o tome, naravno, nije izjašnjavao izravno, u jednom intervju iz tog vremena, sa nekim američkim novinarem, komentarisao je «da radi na svom telu - jer želi da umre pre pedesete godine, pa namerava da bude lep leš». Moglo je to da zvuči kao neslana šala, ali nije. Već u noveli «Sunce i čelik» dao je odgovor: mora stvoriti muskulaturu koja priliči tragičnoj smrti! Jer on zna da su samuraji-aristokrate, i u trenutku smrti, bili pravi, mišićavi i lepo doterani. Nema više prevelikog skrivanja, Mišima otvara sve karte onima (izvan svoje porodice) koji imaju oči da vide i uši da čuju. Medjutim, nekima su ti njegovi nagoveštaji zvučili samo kao dvosmislena koketerija.
Ponet svojom slavom, on je posebno iznenadio Japance i svet kada je formirao svoju sopstvenu «privatnu vojsku», od stotinu dobro odabranih mladića, posvećenih oživljavanju bušida, viteškog samurajskog koda časti. Grupu, koju je nazvao «Društvo štita» (Tate no kai), sačinjavaju uglavnom desničarski studenti. Pod njegovim direktnim tutorstvom, mladići studiraju borilačke veštine i fizičku disciplinu, u samurajskom duhu, sa datim zavetom da će braniti cara. U tim nadobudnim mladićima, svojim štićenicima koji mu se poveravaju telima i dušama, on nastoji da ojača njihovu muškost i probudi herojstvo. Zapravo, kroz naporne vežbe «za jačanje tela, ali i karaktera», reflektuje se Mišimina ostrašćena opredeljenost - ka hipermuževnosti. «Na ovaj način», razmišlja Mišima, «najbolje ću oživeti samurajski duh unutar mene samoga». A da ništa ne radi ilegalno, pokazuje činjenica da on, na dosta neuobičajen način, dobija dozvolu nadležnih vojnih vlasti da «Društvo štita» vežba na - vojnim poligonima i da jednom mesečno imaju trening sa zvaničnom vojskom.
Tri puta je kandidovan za dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Uticajan «Magazin Njujork Tajmsa» (The New York Times Magazine) zalagao se više puta da Mišima dobije Nobelovu nagradu. Najviše se očekivalo da će se to dogoditi 1967. godine, kada umesto Mišime dobitnik postaje gvatemalski pisac Migel A. Asturias (Miguel Ángel Asturias). Mišima strpljivo čeka sledeću godinu. Medjutim, dogadja se veliko iznenadjenje te 1968. godine, kada dobitnik biva - Jasunari Kavabata, koji tako postaje prvi japanski književnik (a drugi Azijat) dobitnik tog prestižnog Nobelovog znamenja.
Zabeležena je Kavabatina izjava: «Pre nego što sam ja primio Nobelovu nagradu trebalo je da je primi - Jukio Mišima. On je jedan od najrazumljivijih japanskih autora za zapadni duh. S druge strane, ja ne smatram da je nagrada dodeljena meni, već - Japanu. Što se talenta tiče, Mišima je daleko superiorniji od mene. Jer on ima izvanredan talent, i to ne samo na nivou Japanaca, nego na svetskom nivou»
Ima mišljenja po kojima je Kabavata dobio Nobelovu nagradu koja ja pripadala Mišimi - navodno je Komitet za dodelu Nobelove nagrade u poslednjem trenutku odustao od namere da je dodeli Mišimi zbog njegovih, u to vreme naglašenih, desni-čarskih aktivnosti, što je uključivalo i osnivanje njegove «privatne armije» («Društva štita»), o čemu se u to vreme s bojaznošću i priličnim nerazumevanjem govorilo.
Takav sled dogadjaja u Mišimi izaziva pomešana osećanja. Nije njemu krivo što je Kavabata nagradjen, već njega muči nešto drugo - on zna da je za njega postalo kasno da čeka neki sledeći put, jer on u svojoj glavi ima detaljno razradjen plan o okončanju svog života, shvatajući pritom da, teorijski, nije logično da jedan japanski književnik ponovo dobije tu svetsku nagradu za književnost u kratkom vremenskom razmaku.
Ubrzano je radio na knjigama tetralogije (koje će biti njejgove poslednje) i pisao mnoge pozorišne komade. Kako kaže G. Čhartišvili, Mišima je drame pisao na sledeći način: prvo finalnu repliku, zatim čitav tekst, počev od prvog čina, bez jedne jedine ispravke. Na isti način postupio je taj vrli čovek s dramom sopstvenog života. Kada je finalna epizoda bila smišljena, ostalo se izgradilo samo od sebe. To se ne sme ispustiti iz vida kada se razmatra sveukupni Mišimin život.
Na kraju, da kažem da pada u oči da se Mišima mnogo trudio, i pored nekih svojih mana, da postane l'uomo perfetto; upravljao je svojim živopisnim životom sa veštim manevrisanjem, da bi ga, kad je osetio da je došlo vreme, a sa uverenjem da prava umetnost ide ruku pod ruku sa smrću, završio hrabro i patetično u isto vreme, teatralnim samoubistvom, u 45. godini. Mada u japanskoj književnosti ima dosta slučajeva izvršenih samoubistava, način na koji je to učinio Mišima prilično je izvanredan, makoliko je posve - japanski. A opet, makoliko je to tipično japanski način samookončanja, takav smrtni ritual nijedna javna ličnost nije pre njega priredila u tridesetak godina Japana posle Drugog svetskog rata. Tako se dogodilo da ga je, pored velikog umetničkog stvaralaštva, i to njegovo samoubistvo, sa najvećom silinom tragedije, odvojilo od drugih. A kao što je Andre Žid (Gide) baš u ludilu Fridriha Ničea (Friedrich Nietszche) video svedočanstvo njegove autentične veličine, tako ja, u svojoj malenkosti, vidim Mišiminu autentičnu veličinu (i) u njegovom izuzetnom samoubistvu, svakako jednim od najizvanrednijih u istoriji književnosti (bodežom oštrim kao brijač Mišima je najpre sebi rasporio stomak, a onda mu je jedan od pratilaca jednim jedinim udarcem sablje odsekao glavu).
Da još jednom odgovorim sebi na pitanje: Zašto baš Mišima? Zato što je on jedna izuzetna ličnost -njegov suviše upadljiv život, kao i fanatična smrt, dominirali su nad javnim poimanjem njegovih ukupnih dostignuća, s tim što se kritičari u Japanu i na Zapadu slažu da je njegova literarna nadarenost bila gorostasna.
Bilo kako bilo, osećam se ponosnim što sam se poduhvatio ovog zadatka. I set out to climb a mountain which I consider to be sacred. Da li je to previše hrabar korak, ili možda moja mladićka nepromišljenost, pokazaće se naknadno. Ipak, rukovodim se kantovskom idejom: «Moram, dakle mogu», jer mi više nije dovoljno da, a la recherche de Yukio Mishima, samo iščitavam njegove meni dostupne knjige, i da obilne informativne materijale slažem u fajlu koja nosi naslov «DANAS ČOVEK, SUTRA GA NEMA», kao i da svakog proleća odlazim u okolinu Beograda i ubiram po neki prelepi trešnjev cvet, simbol Japana, u spomen Jukija Mišime - koji je imao hrabrosti da ne «okleva» u odlasku".
Evo nekoliko marginalnosti i trivijalnosti:
- Samuraji, koji su toliko značili Mišimi, tokom sedam vekova imali su izuzetno važno mesto u razvoju civilizacije Japana. U sprezi sa tradicijom zen-budizma, oni su umnogome zaslužni za stvaranje japanskog mentaliteta, uključujući i sitne prefinjenosti kao što su ceremonija pijenja čaja, ikebana, bonsai i drugo. Pored poznatog pravila da «onaj ko je samuraj mora pre svega da konstantno ima na umu činjenicu da mora da umre, samuraji su negovali uzvišeni osećaj za lepotu, što se u drugim delovima sveta i ne očekuje baš od - ratnika. Kaže se da su oni sa sobom nosili «ruž i barut» kada su išli u borbu, jer im je bilo stalo da lepo izgledaju kada poginu. S tim u vezi, pomenuću jednu samurajsku pričicu: «Nekog naoružanog samuraja napadne drugi vrlo mlad samuraj, kojeg on ne poznaje. Vidi ga, zgrane se, i ne pokrene se: ‘Suviše je lep. Ne mogu da ga ubijem'. Tako mladi samuraj ubije njega». Eto primera u kome lepota uništava čoveka!
- Mišima je, od svojih pubertetskih godina, bio u priličnoj meri opčinjen ličnošću hrišćanskog svetitelja Sv. Sebastijana. Bio je duboko dirnut erotskim izgledom tog sveca, da će se do kraja života identifikovati sa «romantičnim i estetskim idealom lepe žrtve», kako to govore neki estetičari. Margerita Jursenar je ovako objasnila interesovanje jednog japanskog dečaka za sliku Sv. Sebastijana: «Takvu sliku mogao je da nadje samo u hrišćanskom srednjovekovnom slikarstvu, pošto japanska umetnost, čak i u svojim erotskim drvorezima, nije poput evropske umetnosti poznavala glorifikaciju golog ljudskog tela; to mišićavo telo, iako sasvim pri kraju snaga, opruženo u gotovo pohotnoj opuštenosti agonije, nikako nije moglo biti dočarano preko umirućeg samuraja; junaci drevnog Japana i vole i umiru u svome oklopu od svile i čelika». Stoga izdavači širom sveta, kada objavljuju knjigu «Ispovest maske» u kojoj je prvi put pokazan Mišimin interes za hrišćanskog sveca, na korice pretežno stavljaju sliku Sv. Sebastijana, ili varijaciju na njegov lik. Čak je ostala za Mišimom i jedna fotografija u kojoj je on prikazan kao sv. Sebastijan, probušen strelama sa ekstatičnim izrazom bola.
- U jednoj anketi koju je svojevremeno bio sproveo tokijski književni magazin «Bungei», u stilu: «Koga najviše volite i zašto?», Mišima je bez dvoumljenja naveo imena dvojice Nemaca iz oblasti muzike i književnosti: Riharda Vagnera (Richard Wagner) kao najomiljenijeg kompozitora, i Tomasa Mana (Thomas Mann) kao najomiljenijeg pisca. U šali je rekao da zna da su Vagner i Man na neki način bili povezani, da se priča da su neki junaci Mana umirali nakon što su čuli neku od Vagnerovih opera (sam Man je bio opsenjen Vagnerovom muzikom). A na urednikovo pitanje «S kojom ličnošću biste sebe voleli da identifikujete?» Mišima je brzo i nonšalantno odgovorio: «Elvis Prisli», koji je u to vreme bio u zenitu popularnosti.
- Kada su Mišimu jednom prilikom strani novinari pitali o planini Fudžijami (najviša planina u Japanu, koja se smatra svetim simbolom zemlje, te se hiljade Japanaca svakog leta penje na planinski vrh, što se smatra religioznim činom), on im je ispričao: «Postoji jedna izreka oko Fudžijame, koju ste možda već čuli vi koji ste već više puta boravili u Japanu: Ako se nikada niste peli na tu planinu, onda ste glupak; ako ste se peli jedamput, onda ste mudar čovek. A ako ste se peli više nego jednom, onda ste - glupak! Drago mi je da mogu da kažem da sam se ja peo - samo jednom!»
- Američki režiser Pol Šreder (Paul Schraeder) napravio je igrani, celovečernji film «Mišima, život u četiri poglavlja» (Mishima: A Life in Four Chapters), koji je prikazan na Filmskom festivalu u Kanu (Cannes) 1985. godine. Četiri obrađena poglavlja iz naslova filma jesu: (1) Lepota, (2) Umetnost, (3) Akcija i (4) Harmonija pera i mača.
- Na Zapadu je do sada objavljeno više zapaženih biografija Mišime, kojima je zajedničko, i pored studioznosti i stručnosti, što (ipak) nedovoljno razotkrivaju ovu kontradiktornu i skoro nadljudsku ličnost, «genija koji je imao blistavu sudbinu, sudbinu koja se ne bi smela dozvoliti običnom čoveku», kako neki govore. Tako je do danas ostalo mnogo nedokučivog iz njegovog relativno kratkog života, makoliko je on bio veoma prisutan u širokoj javnosti.
- Na srpski jezik prevedene su sledeće Mišimine knjige: «Zlatni paviljon» (preveo s japanskog Dejan Razić, Nolit-Draganić 1999, drugo izdanje Rad 2008), «Mornar koji je izneverio more» (preveo s nemačkog Andrija Grosberger, Esotheria 1997), «Ispovest maske» (prevele s engleskog Zorica Savić-Nenadović i Branislava Jurišin, Esotheria 1996), «Huk talasa» (prevela s engleskog Gordana Velmar-Janković, AED Studio 2003), «Posle banketa» (prevela s engleskog Gordana Velmar-Janković, AED Studio 2003), «Sunce i čelik» i «Patriotizam» (preveo s engleskog Dragan Milenković, Apostrof 1999), kao i tetralogija «More plodnosti» (Prolećni sneg, Hram svitanja, Odbegli konji i Andjeo u raspadanju, preveli s engleskog Gordana Velmar-Janković, Jelena Stakić, Branko Petrović i Dragan Milenković, AED Studio/Rad 2008). Takodje, objavljena je i solidna Mišimina biografija od Džona Nejtena (preveo s engleskog Dragan Milenković, Ukronija 2008).