Kao što je opšte poznato, ja ne volim leto. Ne volim kad mi je vrućina. Ne volim da mi od jutra rana sunce isteruje oči. Ne volim da krepavam i dišem na škrge. Ne volim kad je dan vreliji od jutarnje kafe, pa ne znam da l' je ipak bolje da naručim kofu leda da mi sipaju za vrat. E, sad su jutra i večeri zahladnela i lišće počelo da žuti, stiže vreme za pismeni sastav »Jesen u mojoj ulici«, a meni osmeh polako dodiruje uši...ali ja bih malecko da se, ipak, vratim na pomenuto leto.
Poslao mi Nune fotke sa kasnog mora. Prilažem iste, u prilog daljih tvrdnji, a obaška se Nunetu zahvaljujem za pažnju i izazvani sladak smeh, praćen golicanjem niz kičmu.
Daklem, ja na letovanje idem u nadi da će to ubrzati galop leta. Tamo duvkam i držim se hladovine. Kupam se do onemoglosti i bogamolim da se i ta radost završi (i počne zima). Ima samo jedna stvar, koju obožavam na letovanju i u letu uopšte (ako zanemarimo kič-kulisu: more-kamen-borovi i ošamućujući cvrrrčci). To su ljudi. Ja nenormalno volim da gledam ljude. Naravno, diskretno, a za to je najbolji pogled pod tamnim cvikerima. Zato se i puštam saterati na plažu.
Plaža je povratak u praistoriju. Plaža je mesto, gde ljudi brzo zaborave tekovine civilizacije i počnu da se, iskreno i bez da primete, ponašaju kao braća od strica - majmuni. U tome prednjače, naravno, deca. Deca su još uvek samo na pola civilizovana bića, u kojima čuči iskonska životinjica, spremna da širom otvori oči. Čim malom čoveku skinu odeću, da bi isti, sve saplićući se i posrćući, svukao preko kolena i poslednju prepreku - gaće, odmah se budi životinjka i deca mnogo više, konačno, liče na mladunčad. Kada i ako ih roditelji isteraju iz vode, mladunčad se neko vreme igra plastikom, a onda prelazi na najbolje igračke, vodu i kamen. Letos su dva uboga odrasla ljudska primerka, na jedvite jade uspela da povade mladuncima kamenje iz usta. Posle čega su ih, pomenuti, trpali u tek navučene gaće. Na kraju su ih ubogi roditelji vukli za ruke sa plaže, a oni su slobodnom rukom, male šimpanze, izvijajući kičmu kao luk, uspevali da zgrabe poslednju zalihu kamenja, za poneti.
Cela plaža se sastoji od manjih ili većih plemena. Koja su tu stigla da bivaju neko vreme. Život u malom. Ponekad se plemena i udružuju, prilikom čega muške jedinke odlaze u lov na pivo, a majke se trebe, merkajući mladunčad u plićaku. Kada se mužjaci vrate, mladunčad počinje da se vere po njima, a posebna pažnja se posvećuje prenošenju znanja plivanja, pri čemu mladunci skviče i gutaju vodu, a ženke su u napregnutom položaju, spremne da svakog trenutka skoče i spasu naraštaj.
Neka od plemena se hrane na samoj plaži, pri čemu mužjaci to obavljaju stojeći (valjda im ostao nagon zaštite od mogućih napada), ženke na metar prostora, čučeći ili sedeći podvijenih nogu, organizuju ritual, seckajući, prelivajući, zamotavajući. Mladunci se premeštaju s' noge na nogu i žvaću, češkajući se gde do'vate.
Stariji mužjaci i ženke se pojavljuju kao pripomoć, koristeći za preoblačenje cicane suknje-vreće, u koje se zavuku i kao najnejasnije pozorište pantomime, pokušavaju da ne dobiju heksenšus. Služe i da mladunčad, od povremeno razjarenih roditelja, zaštite autoritativnim pogledom i širom raširenim rukama. Što kada je čovek jedva obučen, pruža nadasve zabavnu sliku.
Ipak, najzanimljivije je buđenje potisnutih, a uvek prisutnih ljudskih potreba za češkanjem, grepkanjem i gvirenjem u svaku dlaku i tačkicu na telu. Posle par sati na plaži, kao po naredbi, počinje kolektivno češkanje. Svako ima neki prst, nokat, lakat...vredan da se prepipa i prečeška. Za razliku od ostalih, gologuza mladunčad se drpa kad god stigne, a kada ih dohvate odrasli, posebno ih nežno pregledavaju, potpuno necivilizacijski svevši svu koncentraciju na neku bubuljičicu na telu mladunčeta. Deca obično počinju da kmeče i tiho reže, izmotavaju se iz ruku roditelja, beže da bi ponovo žvakala ili bacala kamenje, a odraslim ljudskim jedinkama, kao najbolja zabava, ostaju sopstvene dlake i koža. Pećinska zabava, ima li šta lepše? Uz, naravno, zveranje šta ima novo kod susednih plemena, na okolna tri peškira.
Da ne govorimo o kolekciji likova kojima vrvi svaka plaža.
Matrona u godinama, sedeća vinčanska boginja, dok joj se prelivaju pojasevi za spasavanje, a starovremski se kupaći na raskošnim, majčinskim grudima, drži samo na bradavicama. Zbog belih tragova »bretela«. Raširenih nogu između kojih su novine, matrone preko naočara na vrh nosa, promatraju situaciju i povremeno daju ukaz tankonogom, saragastom pater familiasu, koji se naokolo zaludno, ali autoritativno, mota, držeći ruke na donjem delu leđa.
Majke, koje saplićući se, lagano, u hodu, na kukovima nose golu decu i onda umorne, pokušavaju da spavaju, pokrivenog lica peškirom.
Očevi, koji se lenjo kotrljaju, povremeno bace u vodu i plivaju za rekord, ubeđujući i sebe i ostatak prisutnih, da još nisu za bacanje.
Beli kao sneg Nemci, koji strpljivo i bez zle volje, gore na suncu, ponosno noseći ružičaste opekline. Italijani, crne kao zift kose. Porodice sa puno sitne dece, koja se ne ispuštaju iz vida, zabrinuta majka i otac porodice, sa zlatnim lancem na dlakavim grudima, crnim brkovima i svi zajedno glasni za tri plaže. Neumorni u pričanju, koje se kao žubor širi oko njih. Mlade Ruskinje, porculanske kože, frizura kao kolmovanih, ramena na kojima odseva sunce i prosto se vidi kako bi na njih lepo legla čipka neke odavno zaboravljene krinoline. Dalmatinski mladići, koji se pojavljuju tek popodne i na, već zaspanu i umornu plažu, donose bučni smeh i prepirku i koji u more samo utrčavaju, bacajući se na glavu u najpliću vodu. Bosanske nene, poput kvočki sakupljaju decu, brišu im lice i usta modra od dugog kupanja, nadlanicom, zabrinuto vrteći glavom. Česi, koji se naokolo voze na i u svemu što može da se naduva i da ikako liči na čamac i koji satima naduvavaju kanu za pet osoba, da bi ih posle spasavala obalna straža, kada njime probaju da odveslaju do Brača. Francuzi, koji se nekako uvek u suton slikaju i čija deca tako medenu cvrkuću ni više ni manje no francuski...i prekrasne crne Francuskinje, mulatkinje, koje kao siluete vilinskih bića, sede na belom kamenju, smejući se širokim, sedefnim osmehom...
Čarobni, šareni svet.