"Gde ides?" pita zena biciklistu. "Vodim u setnju dete koje je u meni", odgovara ovaj...
Cudno vreme. Pre neki dan Budimac mi je otkrio ovu knjigu a par sati kasnije bila sam hitnuta medju oblake. Dete u meni zeli u setnju - ili, ako bi ikako moglo, na neodmereno dug put. Za razliku od moje i sve druge dece sveta ono ne zeli da istrazuje granice jer zna da granice ne postoje.
I onda, dok sam bila u tim oblacima - na crvenom biciklu i sa zaista dobrim fotoaparatom (koji u svim dimenzijama osim u ovoj zamenjuje moju sadasnju profesiju) - pocela su da kaplju svakojaka i svakodnevna osujecenja. Neko je bio nezadovoljan. Neko je osporio moj intimni Japan. Deca su trazila svojemoje vreme. Jednu pricu sam cula prekasno. Neko je bio ljut.
Zivot je nastavio da radi tu stvar: da me nagovara na previdjanje ociglednog. Da obeshrabri i ubedi da su mogucnosti, a ne izbori, ono sto nas odredjuje.
Srecom, "Autostoperski vodic kroz galaksiju" daje veoma precizno i tacno uputstvo o letenju. Prema njemu, treba samo da skocis i da potom pri padu promasis zemlju.
E, to ja i radim.
Otkrila sam divna mesta na netu koja su mi zbog manjka vremena bila nepoznata.
Trosila sa decom novce na knjige i kafane.
Svrckala se po gradu i Zemunu (prema Zemuncima - "po gradu i Beogradu").
Razgovarala sa prijateljem o temi koja me dotice i dobila pomoc i ohrabrenje da napisem tekst.
Obecala nekome drugom trampu: muzika za autoportret.
Isla na sport da proterujem demone na kardio spravama. Nedostaje mi joga - ona ih ne tera vec rastapa i pretvara u male mace.
Razmisljala o proslogodisnjem odbijanju dve finansijski i statusno sjajne ponude za posao i zakljucila da bih to uradila ponovo.
Nezeljeno smrsala.
Uplatila loto.
Setila se Ninove i moje Fondacije Za Finansijsku Pomoc Pri Slucajnim Susretima, i pomislila kako bi najpre trebalo da slucajno sretnemo sebe.
Podrzala italijanske blogere.
Citala, citala, citala, i puno razgovarala o svemu i svacemu.
Pitala se da li je vreme za novu selidbu: deci je ovaj stan dosadio, a i meni je. Mozda cemo naci neko prostrano mesto sa prozorima ka Istoku.
Izvela na poslu dve spontane baletske tacke.
Prastala.
....................
Bilbo Bagins je govorio da postoji samo jedan Put i da je on kao reka ciji su izvori na svakom pragu i cije su pritoke sve staze. I da je opasan posao izaci kroz svoja vrata: zakoracis na Put, i ako ne uzdrzis svoja stopala, ne zna se kuda mozes biti odvucen...
A Jone (autor Mirpa Tebra cije tekstove toplo preporucujem) je rekao:
I po ko zna koji put, odgovor na pitanje iz detinjstva - sta je iza brda? - ne znaci nista, jer nas problem, nase prokletstvo i sreca nisu brda, nego pitanja.
....................
I tako.
Da bih poletela najpre moram da promasim zemlju.
Sutra idem da radim stvari. Osecam se kao pred put avionom, pa jos vise tako.
Uplasena sam, veoma.
Ali zato: na prolece - kada vazduh otopli i zazeleni - nebo ce ponovo biti moje i svet ce ponovo biti mlad, i sve ce biti ok, jer sam sazdana da budem takva: da verujem u let.
:)