Čim se rodimo babica nam izmeri težinu i dužinu. Dok smo bebe, isto merenje se ponavlja na svim kontrolnim pregledima kod dečjeg lekara.
Mame mere koliko, i da li smo iz obe dojke sisali podjednako. Kasnije odmeravaju da li smo do prave crte na flašiici popili mleka, a zatim mere koliko smo spanaća i mrkvice poruckali.
Ako se razbolimo mere nam temperaturu i po više puta dnevno.
Čim malo porastemo i sami počinjemo da merimo. Dečaci mere redovno dužinu, a ponekad mere i obim one stvari, a devojčice odmeravaju koliko su im grudi porasle. Tokom daljnjeg merenja, devojke teže idealnim, a mladići maksimalnim merama.
Već u pubertetu počinjemo da se merkamo i odmeravamo međusobno.
U školama i na fakultetima mere nam i pamet i znanje.
Kad se zaposlimo šefovi mere koliko, šta i kako smo uradili. Tri puta mere, a jednom seku kad nas isplaćuju.
Ranije su nas merili i krojači i krojačice, danas ređe.
Još uvek se sećam kad sam šio svoje prvo odelo. Za matursko veče, naravno.
Krojač, stari Mayer, kod koga su generacije i generacije maturanata šili svoja prva odela, (žena mu je bila profesor u gimnaziji), je onako ispod glasa, u poverenju, upitao:
- Da li je mladi gospodin levak ili dešnjak?
- Dešnjak, odgovorio sam iz cuga.
- Hm.. ne pitam kojom rukom pišete, već u kojoj nogavici, hm... mladi gospodin, hm...drži pimpeka?
Možda to danas nije bitno, ali onda je bilo. Nosile su se pantalone sa vrlo uskim nogavicama, tzv. frulerice.
Već oko tridesete počinjemo svakodnevno da merimo težinu, a zatim odmeravamo koliko smo posedeli, koliko oćelavili, a oko pedesete merimo visinu krvnog pritiska i nivo šećera u krvi.
I na samom kraju još jednom nam izmere dužinu.
Šta reći, život je merenje i ništa više.