Logično je da su detinjstvo i mladost najlepši deo života. Ima li ičeg što se može suprotstaviti dečijem liku, lepoti mladosti, naivnosti prvih ljubavi, razbarušenosti studentskih dana...Ipak uvek oni (mi) stariji odlučujemo o svemu, stvaramo uslove i atmosferu da te nežne godine, proteknu upravo onako, kako bi bilo prirodno, kako im pripada. Ali naidju ponekad ( a kod nas prečesto) neke lude godine, kada se zavijore zastave na bojnim kopljima, kada zasviraju ratne trube i kada, zadojeni adrenalinom zaboravimo sve drugo...zaboravimo da je rat, kakav god bio (osvajački, odbrambeni, ne-pravedan...) period u kome se gube ljudske karakteristike, u kome najveću cenu plaćaju deca. Bila ona sa ove ili one strane barikade, za njih će rat uvek biti tragičan po posledicama. Moja generacija (50-te, prošloga veka) zakačila je jedan dobar period svog života, bez ratnih zbivanja...nekako se živelo, skromnije ili manje skromno, sa ili bez saznanja o svemu što se unutar države dogadjalo, u diktaturi, komunizmu ili protiv, ali svakako bez ratnih zbivanja. Taj privid „ nepodnošljive lakoće postojanja „ nestao je u jednom trenu...gledali smo kako buja nacionalizam, kako oni isti koji su nas ubedjivali u komunizam i bratstvo i jedinstvo, sada propovedaju samo svoju naciju, svoje nove ideale, okrivljujući onu-drugu stranu za sve ružno što im se dogadja-lo. I počelo je kako se i zakuvalo...rat, stradanja, ubistva, streljanja, haos, logori...i tu cu zastatati.Logori o kojima smo samo slušali, a ponešto i znali iz vremena II svetskog rata, kao najmorbidnijem obliku ratovanja, kao nečem krajnje neljudskom, kao sinonimu fašističke politike Adolfa Hitlera...odjednom su postali deo naše svakodnevice, deo naših života...Neko je nekoga uhvatio ili uhitio, svejedno, stavio ga u logor samo po osnovu nacionalne pripadnosti...stotine, hiljade ili ko zna koliko ljudi provelo je, tu kraj nas, neko vreme (ako su imali sreće !) iza žice. Samo su nam još nedostajali krematorijumi, pa da se ponovi sve ono čega će se Nemački narod zadugo stideti...Pored tih svakodnevnih strahota, doživeli smo i bombardovanje, nalete najsavremenijih bombardera ili kako se već zovu te letelice koje seju smrt sa neba....Podelili smo se na patriote i izdajnike, na one koji su ostali i one koji su „zapalili preko grane“ i živeli (mislim na većinu!) sve teže i teže....
U ovim svedenim godinama, u tim strašnim godinama i ovom kratkom i površnom potsećanju radjala su se odrastala naša, tvoja, moja, nečija deca...U detinjstvu i odrastanju, koje će se pamtiti po tome, što se trčalo u skloništa, što su groblja sve češće postajala mesta susreta, što se više nemalo nego imalo, što se često crvenelo pred sopstvenom decom...jer toga što im je trebalo, nije bilo!
I nekako sve prodje....zaustavi se, isto onako kako je i počelo...Prebroje se mrtvi i ranjeni, naprave se analize ko je kome šta uradio, gde je ko pogrešio, neko smogne snage da se i izvini...i život počne da buja. Za svaki slučaj se na jednoj strani ostavi klica za nove sukobe, a na drugoj se krene u pomirenje, razmenu sportista, kulturnih dešavanja...kao da nije bilo ništa, kao da nije bilo ničega...Što se sve redje spominje i opominje to bolje....Nešto se krivaca privede pravdi, tu i tamo neko zaglavi robiju, ali ima i onih kojima je rat pomogao da žive kako nikada ne bi živeli, da ga nije bilo.
A deca odrasla...sa svim onim traumama koje su ta vremena nosila.
I gledam za prošli vikend, popodne, okupljaju se kod mene u dvorištu..prijatelji moje dece...ulaze u dvorište. Neko nosi roštilj, neko nosi meso, neko koka-kolu, neko hleb, neko luk....I neka..neka ulaze, koliko god da ih ima...Vrvi kuća od mladosti...Počinje da cvrči meso na roštilju, secka se luk u kuhinji, trešti muzika u dnevnoj sobi....ma ima i „štrebera“ koji se načas izvuku pobegnu u neku sobu da dremnu, jer su i prethodnu noć „okasnili“...Neka, opraće sudove na kraju!
I gledam ih, jer su bas oni ta generacija koja je odrastala „uz truba zov“...uz sirene i beskrajne noći provedene kod onih, gde je bilo „sigurno“. Znam da su neki od njih bili u medjuvremenu na Kipru, da tamo potraže sreću, poneko je bio u Italiji, poneko i kod kuće...sklanjali smo ih ne samo od rata, nego i svega drugoga, što se moglo..!
A roštilj miriše, secka se i beli luk pa se pravi „sirotinjski sendvič“, dok ne stigne meso....bude se „štreberi“....i sve to traje. I neka...pripada im, a kad će ako ne sad!
Da pokušamo da im nadoknadimo propušteno, ako se to može.
Slušam ih kako govore jedni drugima u glas, kako se nadvikuju...a opet roštilj ne trpi...Slažu se pljeskavice, kremenadle, kobasice...Veseli, nasmejani, mladi..baš kako treba.
I dok ih gledam mislim i verujem da smo ih nekako, ipak, sačuvali!