Verovatno se svi cesto srecemo sa tim da drugi ljudi nase postupke vide mnogo drugacije nego mi. Bar meni se to desava relativno cesto. (Da lagano predjem u prvo lice i manem se tih ograda "svima", "nikome", "ljudi nekad" i sl.) Ja to ne smatram za posledicu lose komunikacije. Pre bih rekla da je to cesce posledica drugacijih pogleda na zivot. I ne mislim da je lose sto imamo razlicite poglede na zivot. Sve dok mozemo da razgovaramo, i sto je mnogo vaznije-da se cujemo.
Naravno da nikome nije prijatno da cuje negativnu kritiq. Ili u prvom licu-ni meni nije prijatno da cujem negatvnu kritiq. Ali moje duboko uverenje (sto bi rekao Predsednik) je da je negativna kritika mnogo sigurniji teren nego pozitivna. Kad mi neko govori da gresim uopste nije bitna namera sa kojom to radi. Bitna je jedino sustina. Jer, ako gresim to mogu uvideti i poqsati da greske ispravim. U ukazivanju na greske nema prostora za lose namere. Ako me neko hvali-e, tu se vec zapitam...
Ljudi cesto imaju dijametralno suprotna ocekivanja od komunikacije u odnosu na mene. Cesto veruju da je dobra komunikacija ona u kojoj se slazemo. Ja verujem da je dobra ona u kojoj se razumemo i kad se ne slazemo. Ljudi misle da je suprotstavljanje stavova svadja, ja mislim da je put do istine. Zato sam uvek najvise cenila ljude sa kojima sam mogla najostrije da disqtujem. I, verovali ili ne, takvi razgovori su mi u zivotu najvise koristili. Bilo zato sto sam misljenje promenila spoznajuci neke stvari koje sama nisam mogla sagledati, bilo zato sto sam svoje stavove samo ojacala u takvom "sukobu". Rece neko u nekoj knjizi: "Pametnom coveq je najteze da prizna zabludu, a ipak-jedino se to od pametnog coveka moze ocekivati." Ili tako vec nekako.
A onda dolazimo na klizav teren. Postoje situacije u kojima nam nije bitno necije misljenje (o nasem misljenju), vec nam je potrebna podrska za nase odluke. Ili u prvom licu-mnogo se lose snalazim u takvim situacijama. Priznajem. Vrlo cesto mi promakne to ocekivanje koje lebdi nad izgovorenim recima. To je valjda ona "hiperracionalnost" o kojoj sam pricala. I zaletim se da iznosim kontraargumente, da nudim alternativna resenja, da iznesem svoje misljenje o tome... A sve iz dobre namere (a znamo gde vode te namere).
A odavno sam se izlecila od "jesam ti lepo rekla". I shvatila da svi imamo prava na svoje promasaje, lose izbore, pogresne procene. Ali ne da mi djavo mira. Da li Djavo, da li savest? Sve mislim, bolje da mi jednog dana ne kazu: "Zasto mi nisi rekla?" Da ja jednog dana ne pomislim: "Zasto nisam rekla, mozda bi bilo drugacije."
I umela sam da podrzavam (i moralno i materijalno) tudje izbore i kad su bili pogresni. Mislim, kad sam ja verovala da su pogresni... Onda kad sam bila uverena da su neizbezni, kad sam bila uverena da iza njih stoji onaj ko "gresi", kad sam bila uverena da je svestan rizika i posledica. Ali tu i lezi problem. Verovatno jos uvek nisam naucila da bezrezervno podrzavam tudje izbore, bez toga da u bilo sta "budem uverena". I zao mi je sto sam, verovatno, mnogo puta povredila ljude koji su mi vazni uskracivanjem bezuslovne podrske. A ako greh umanjuje, uvek je bilo iz najiskrenije namere da ne plate prevekiq cenu za pogresan izbor.
Znam da mi je sve to mnogo puta oprosteno, ali zelim da pokazem da nije proslo nezapazeno. Da pokazem da sam toga stvarno svesna, pa da polako krcakam taj kredit dok ne uspem da to promenim :)