SAVETNICI su korisna biljka, koja je počela da buja neverovatnom brzinom posle klimatskih promena oličenih u 5. oktobru. Počeli su da se pojavljuju i tamo gde bi ste se najmanje nadali. Prvo su radili ono što im jeste formalna uloga – da SAVETUJU. Tada je sve bilo OK, a onda smo otkrili da neki od njih i ODLUČUJU, pa ako treba „nešto da se završi“, oni su bili najpogodnije osobe. Dovoljno blizu, a dovoljno daleko. Trenutno se nalazimo u trećoj fazi, u kojoj se savetnici pojavljuju u medijima gotovo isto onoliko koliko i ministri, premijer, predsednik. Pred kamerama i novinarima, oni uglavnom MISLE, često iznose opasne stavove, koji su predmet polemike u javnosti čitavih nekoliko dana. Za to vreme ministar/premijer/predsednik koga oni savetuju – uglavnom ćuti. Kada brljotina savetnika dovoljno dana bude u medijima, ona obično dospe i do diplomata u Beogadu, međunarodnih organizacija i sl. koji u jednom trenutku postave nezgodna pitanja ministru/premijeru/predsedniku. On onda izađe u javnost, nemušto pojasni izjavu svog savetnika, a (civilno) društvo ćuti jer ipak „bolje oni nego radikali“.
Dakle, šta smo naučili o savetnicima? Prvo, to je idealna osoba za izbegavanje odgovornosti koje sa
sobom donosi put u Evropu, tranzicija i stvaranje vlasti koja je odgovorna građanima. Uz svoje savetnike koji su više od toga, najviši predstavnici vlasti mogu da ćute, mogu da daju odmerene izjave koje ništa ne znače i da budu spokojni. Njihovi savetnici će često reći sve što oni ustvari misle, a ne smeju da kažu zbog građana/EU/USA/pregovora o Kosovu. Niko se neće preterano uzbuditi, a i kada neko postavi pitanje, ništa lakše nego promeniti izjavu, umanjiti njen značaj itd. Drugo, ta osoba je idealna za podizanje rejtinga stranke kojoj državni funkcioner pripada. Tako dotična osoba uspeva da ispoštuje pravilo da treba da bude „u službi građana“ dok je na vlasti, a da istovremeno daje izjave koje će da „otkinu deo glasačkog tela“ nekoj drugoj stranci. Na kraju, svako svakom ponešto otkida i to preko savetnika, a pritom oni služe i za odmeravanje snaga dve partije, bez obzira što one vrše vlast zajedno. To je važna stavka, jer pored hleba, narodu (glasačima) treba i igara. Treće i najvažnije, ako se savetnik previše zanese, najlakše ga je smeniti, naterati da podnese ostavku i ili da mu naprosto „prestane dužnost“. Ako se baš i ne slažete sa ovim što ste upravo pročitali, setite se uloge raznih savetnika nekadašnjeg Predsednika , a sadašnjeg Premijera Koštunice u raznim situacijama, uključujući i atentat na Đinđića. Naprosto, javnost (a i drugi organi) nikada nisu probili taj „zid“ Premijera i svi smo i dalje uskraćeni za odgovore da li oni nešto JESU ili NISU uradili. Nepisano pravilo u Srbiji: Niko ne pritiska savetnike!Zašto su me posbno iznervirali savetnici ovih dana? Sem izjava o NATO, Kosovu i Hagu, video sam da neki, inače OK ljudi, pate od neverovatnih sindroma kada postanu savetnici. Kada je Božidar Đelić, potpredsednik Vlade, rekao da ćemo biti u EU na VIDOVDAN 2014, ja sam to progutao, misleći da je to ustupak desničarima iz DSS u Vladi. Znate i sami tu foru, sve u Srbiji mora da se desi do nekog velikg verskog praznika, a Vidovdan je zgodan zbog Kosova, pa sad građani odjednom treba da počnu da ga pamte zbog EU, a ne zbog boja na Kosovu. Progutah ja to, a onda kroz nekoliko dana, njegov savetnik, koji je inače imao veoma objektivne poglede na svet i stvarnost Srbije, izjavio da je cilj Srbije da ponese kandidaturu za članstvo u EU vreme predsedavanje Slovenije, da bi kandidatura bila odobrena za vreme predsedavanja Francuske. To vam je isto kao oni Vidovdani, Mitrovdani, Jovandani itd, samo u izvedbi DS. Kandidatura se podnosi kad se steknu uslovi, odbrava takođe kada se jasno definisani uslovi ispune itd. Plan Srbije bi trebalo da bude da reformiše zakone, institucije i državu što pre, a za kandidaturu ćemo lako. Šta vredi što ja ovo znam i pišem kad moj deda kaže : „Pa vidiš da je savetnik od ONOG TVOG Đelića rekao da ćemo da budemo kandidat iduće godine“. Kad počnem da mu objašnjavam, pogleda me belo. To je reakcija prosečnog građanina Srbije.
NOVINARI su druga kategorija koja vas može dovesti do ludila. I dalje odbijam da priznam da toj branši pripadaju ljudi koji rade u Kiriru, Press-u, Pravdi i sličnim kantama za đubre (em služe za đubre, em im mnogo naroda dnevno prilazi). Odbijam da priznam razloge kao što su „moram da prehranim sitnu decu“, „Tamo mi je bolja plata“ i „Ma, sve su novine iste, ne znaš ti kako je u ...“ koje su mi građani koji rade u ovim kantama, navodili kao razloge svog rada u njima. Oni uglavnom misle da su bolji od kolega u pravim medijima, zato što imaju „izvore“. Više puta sam se na bezazlenim primerima lično uverio da možete bukvalno sve da plasirate u te kante, ali i ko su izvori nekih informacija. Da nije tužno, bilo bi smešno. Oni su vam odličan medijum (medijum, a ne medij) da savetnici iz prethodnog pasusa plasiraju gluposti građanima koji prilaze ovim kantama. Oni koji reaguju na smrad iz kante, budu najčešće ignorisani ili napadnuti.Da se vratimo pravim novinarima. On što mene NIKADA ne nervira je kada neki novinar ne poznaje temu. Niko od nas ne zna sve, ali me zaista nervira kada neko neće da pročita ama baš ništa o temi o kojoj piše. A kada ne zna ništa, onda uglavnom pita nekog kolegu ili koleginicu koga da zove za izjavu. Tada dođemo u situaciju da neki događaj/incident komentarišu UVEK isti ljudi tj. uvek ista osoba u svakim novinama/radiju/TV. Pomenuti komentatori možda mogu proći kao kompetentni za jednu, ali za neku drugu temu svakako ne. Jako dugo pokušavam da ukapiram zašto te ljude zovu, ali sem titule koju imaju, nisam baš shvatio druge motive. Uvek se setim da ima mnogo kompetentnih i sa diplomom, koji JESU istraživali takve i slične događaje/incidente/fenomene. Svi novinari sa kojima sam neformalno razgovarao o ovome, rekli su mi da neke ljude ne zovu za komentar jer su „ekstremni“, a za drugu grupu mojih predloga su rekli „a ko ti je sad taj?“ Sve u svemu, recite mi tip vesti ili incidenta, reći ću vam koga su skoro svi zvali za komentar, navodeći da je „analitičar“, neko ko se „dugi niz godina bavi ovom problematikom“ i sl. Takva osoba obično ne govori jezikom činjenica, već se gađa sa teorijama zavere. Takon naprimer, prema ovim „analitičarima“ konflikt u Preševskoj dolini nije počeo zbog sistematske diskriminacije i ponašanja prema Albanicima koje je bilo isto kao na Kosovu (činjenica za ovo imate i više nego što je potrebno), nego zbog droge. To je valjda sexy za svakog novinara, a i lepo da čuje narod.
Sećam se scene kada je novinarka tek pokrenutog Infotop-a na PINKu, držeći u ruci izveštaj „Otmice i nestanci ne-Albanaca na Kosovu“, pitala doslovce Natašu Kandić : „Gospođo Kandić, danas ste predstavili novu knjigu vašeg Fonda, u čemu se radi u njoj?“ I dalje hoću da verujem da su DANAS, BLIC, B92, VREME i još neki mediji drugačiji od ostalih. I dalje želim da verujem da tu rade ljudi koji se trude, koji će neke stvari proveriti, pročitati i sl. Da to nije teško, pokazuju ljudi koji rade u stranim redakcijama, koji za jednu vest nađu različite, ali VEOMA kompetentne sagovornike, koji se nekom temom zaista bave, a ne igraju se „interesa Amerike i velikih sila“, „droge na Balkanu“ i „moćnih lobista iz senke“. Evo naprimer, da sam novinar u nekom mediju, ja bih za svaki naredni komentar o NATO-u zvao Jelenu Milić. Nekoliko poslednjih blogova je pokazalo kako izgleda kada neko čita i zna nešto o nekoj temi. Ali očigledno da su nekim novinarima profesori bliski smišljanju teorija bolji sagovornici.
I još jedan mali detalj od pre neki dan. Vidim vest na B92, izvor TANJUG. Kažu jedno od tela UN je zaključilo da se u Austriji krše prava žena.WOW! Znači od oko 185 zemalja članica Konvencije o eliminaciji diskriminacije prava prema ženama, TANJUG je odabrao baš Austriju. Odmah sam se setio koliko izveštaja, zaključaka i preporuka od UN, CoE,OSCE i EU koji se tiču Srbije je bilo ignorisano od strane domaćih agencija i javnosti. U svakom je bilo mnogo skandaloznijih nalaza o Srbiji, a i dalje ih ima skoro svakih par meseci. O tome nema ko da izvesti. Ja se javno nudim svakoj redakciji, da za bilo koji human rights report o Srbiji napišem vest ili sažetak. Besplatno.
RASISTI i slična ekipa koja se ogleda u ljudima koji gaje ksenofobiju, homofoiju, islamofobiju, a kod nas bogami i albanofobiju, čedofobiju, legijoFILIJU i MladićoFILIJU je vrlo brojna i u jednoj osobi često možete naći više (a nekada i sve) ove pojave. To nije ništa strašno, rasista i sličnih ima u svim zemljama sveta. Međutim, tamo se novinari o kojima je već bilo reči, neće snebivati da to nazovu pravim imenom, upravo zbog toga što su o tome pročitali nešto. Kod nas je čak i bilo jako mnogo treninga o ovome ali je sve uzalud. Kada nazovete stvari pravim imenom na osnovu činjenica obično vam kažu da ste ekstremni i da ne smeju „zbog urednika“.
Predstavnici vlasti takođe ne reaguju adekvatno, najčešće govoreći da će „incident nadležni organi istražiti“ ili da će određeni „problem biti rešen“. Tako imate Romske porodice u nemogućim uslovima ne samo ispod Gazele već na desetine lokacija u Beogradu, kao i rasističke napade, koji prolaze sa nikakvim reakcijama. Rasizam i diskriminacija u svakodnevnom životu je pojava na koju NE PRISTAJE svega nekoliko procenata građana Srbije. Jasno je da je većini ovakvo ponašanje prema Romima, Albancima, LGBT zajednici itd sasvim OK.
A onda dođemo do pokušaja da se nešto promeni. Ministar zdravlja je 8. septembra izjavio da će ukoliko dve osobe prilikom zapošljavanja u zdravstvu imaju ISTI BROJ bodova, prednost imati pripadnici manjinskih grupa (npr. osobe sa invaliditetom i Romi). Zaista mali korak, ali značajan jer je to prva prava mera, drugačija od onih deklarativnih koje smo imali do sada. A onda ja otvorim sajt B92 i padnem sa stolice. Čitam reakciju Saveta lekara i farmaceuta (Srpsko lekarsko društvo inače i dalje neće jasno da kaže da homoseksualnost NIJE bolest) i ne mogu da verujem. Čist rasizam. Mere afirmativne akcije tj. pozitivna diskriminacija je garantovana međunarodnim standardima koji obavezuju Srbiju, ali i domaćim zakonima (bila je garantovana i dokumetnima koji su važili na nivou bivše državne zajednice). Ali džaba, naslov na sajtu je „Polemika o izjavi Milosavljevića“. Čitam opet – lepo piše polemika. Čitam opet – lepo rasizam u saopštenju. Zaključak prosečnog građanina možete sami zamisliti. A pored mene na stolu stoji knjiga „Manjine u SRJ“ koju je izdala Srpska Akademija Nauka i Umetnosti 1996. godine. U gomili radova unutra se navodi kako Albanci i druge manjine „imaju previše prava u Srbiji“. Ista meta, isto odstojanje.
P.S. Ona ponuda iz teksta važi za svakog novinara, redakciju ili bilo koga drugog kome treba.