Zbog nje

 

Zbog nje još uvijek pamtim svoj prvi dan u školi. Sjećam se kako sam jutrom ustajao i uz staklo priljubljenog nosa ljubomorno gledao djecu kako sa velikim torbama na leđima žure u školu. Maštao sam i čekao dan kad ću i ja sav sretan i ponosan okačiti moju torbu na leđa i poći put škole. Još u ranom djetinjstvu sam naučio da nije sve kako izgleda, pogotovo kroz prozor vlastite sobe. Torba je bila baš teška, al ćutao sam jer su i drugi ćutali. Zbog nje toga dana torba nije bila nikad lakša na povratku kući. Zbog nje sam prvi put ugledao zvijezde i to usred dana. Kako i ne bi kad sam baš onako pošteno zviznuo ni krivu ni dužnu stativu gola u školskom dvorištu. Više se ne sjećam jesmo li igrali nogomet protiv trećeg A ili trećeg C razreda. Sjećam se da sam htio dati gol glavom. Gledao sam čas loptu, čas nju jel me gleda, dok sam stativu uz koju sam stajao baš onako debelo ignorisao. Ne, nisam zaradio potres mozga, al' zamalo nisam dobio potres srca kad sam otvorivši oči u ležećem položaju upravo nju ugledao. U jednom džepu kute, koja je tad bila obavezna, držao sam gumicu za brisanje, a u drugom šiljilo, zbog nje naravno. Koliko sam samo bio zahvalan svojoj učiteljici, koju smo tad oslovljavali s drugarice, kad me je oštrim glasom naterala da plešem sa njom kad smo bili četvrti osnovne. Radije bi pristao biti spaljen na lomači nego priznati da imam simpatiju, a kamoli je pitati za ples.

Brojao sam bezbroj puta korake od moje kuće do škole, ali krišom i do njene zgrade. Brojati jesam znao, ali matematiku volio nisam. Zbog nje sam zavolio i “mlade matematičare” u koje me upisala nastavnica zlokobnog predmeta. Naime, moja mama je tražila da me upišu na dopunski iz matematike, al' moja draga nastavnica je smatrala da je samo moja nezanterisiranost problem. Noću ležeći u krevetu razmišljao sam na koju stranu okrenuti glavu da bi gledao u pravcu prozora njene zgrade prije no što usnim. Eh te strane svijeta! Dvosjed na razvlačenje bio je isuviše težak da bi ga pomjerao po mojim proračunima. Stoga su majka i baka mislile da baš nemirno spavam kad bi me jutrom budile za školu, a ja ležao popreko kreveta dok su mi noge štrčale ispod jorgana. 

Zbog nje sam zamrzio mog učitelja gitare koji se izderao na mene kad sam mu se pohvalio i pokazao da znam da sviram pjesmu od Bajage koju sam naučio sam, zbog nje dakako. Toliko sam ga zamrzio kao i njegovu klasičnu muziku da sam porezao prst prije mog prvog nastupa. Osveta je bila doduše bolna al' i slatka.

Zbog nje sam, iako matematiku nisam volio ni posle mladih matematičara upisao prirodno matematičku gimnaziju. Profesor fizike vidjevši moje petice iz stranih jezika, istorije, ali i trojke a bogami i dvojke iz fizike i matematike, upitao me: "Kako?" Slegnuo sam samo ramenima: "Zbog nje..."

Zbog nje sam jedne novembarske noći bos trčao pokraj jezera. Zbog nje sam se vratio kući, napustio matematičku gimnaziju i upisao opšti smjer. Zbog nje sam pisao pisma. Zbog nje sam pjesme počeo pisati, i uzeo davno zaboravljenu gitaru iz kutka sobe. Zbog nje sam dobio četvorku iz istorije, a knjigu nisam takao. Zbog nje neću zaboraviti jednu nepopijenu kolu. Džaba se mama bunila - ja sam pustio dugu kosu prvi put, zbog nje dakako.

Zbog nje sam učio mađarski, engleski a bogami i španski. Zbog je sam te januarske noći skočio u rijeku sa sve farmerkama, patikama, duksom i jaknom. Doduše, ona je skočila prva a nadao sam se da neće, da baš nije toliko blesava. Zbog nje sam ispisao cjeli rokovnik pjesama. Zbog nje sam pjevao i svirao u društvu, a bogami i plakao sam. Zbog nje sam bio hladan, glumio lokalnog dripca, a nisam bio ni jedno ni drugo.

Sve ovo zbog nje, a opet ovo nije priča o njoj već o njima, o svim mojim simpatijama i ljubavima.

Čovjek može voljeti bezbroj puta, na bezbroj načina, i svaka je na svoj način ostala draga uspomena.

Bez njih ja danas ne bi bio ja. Stoga ovu priču posvećujem baš njima.