Smeh nikada nije ništa koštao.
Danas sam čuo da je neki japanski štagodveć, objasnio krizu na najbolji mogući način (makar za mene). Kaže ovako - zamisli da imaš jednu sveću, i da je upališ. Ona ti je izvor prihoda, novca, fondova. E sad, zamisli da stave mnogo ogledala oko te sveće. Sva ona prave neku svetlost kao odraz, ali nisu izvor. No, zbog svih njih izgleda da je svetlost mnogo jača i da je ima mnogo više. Poneko od njih može i da pukne, ali ništa bitno neće desiti, no kada se ugasi ta, jedna jedina, sveća - onda nastane mrak.
I zaista, kada sam se malo bolje razmislio, shvatih da je tako nekako. Da je ta metafora, bolja od bilo kog objašnjenja.
Književnost. Ona je ogledalo društva, ponašanja, događanja. Ogleda sebe u realnosti i pravi slike koje su vrlo bliske stvarnim, tako da što su bliže, to jače sjaji. A što su bliže realnosti, pogađaju više u središte.
Nušić je bio taj bataseka (čitaj - majstor) koji je mogao da sve predstavi tako da se svemu smeješ, a da se stalno pitaš: "Ma, da li je moguće!" On, ustvari nikada i nije izašao iz mode. Možda bi mi voleli da on jeste, ali nije. Uzmite i podsetite se g-đe ministarke. Da ne idemo dalje.
No, ajde da se malo nasmejemo. Pa kom opanci, tom i džeri.
a sad malo sa naših prostora:
Pozdrav