Protekle srede mogli smo čuti da je Prvi opštinski sud u Beogradu odbio zahtev za naknadu štete porodicama 16 otetih, mučenih i ubijenih civila iz Sjeverina.
Za slabije upućene da kažem kako je Sjeverin selo u opštini Priboj u kome žive Bošnjaci. Da bi se iz ovoga sela stiglo do Priboja, njihovoga opštinskoga centra potrebno je jednim delom proći kroz teritoriju BIH jer drugoga puta nema. Meštani Sjeverina su i toga kritičnoga oktobarskoga dana 1992. godine, seli u autobus užičke Rakete, na redovnoj liniji i krenuli za Priboj zbog svakodnevnih poslova.
U selu Mioče, na području BIH, autobus je zaustavila grupa uniformisanih osoba, izvela iz njega 16 ljudi bošnjačke nacionalnosti iz Sjeverina, i kako je potvrđeno sudskom presudom Okružnoga suda u Beogradu iz jula 2005. a u predmetu Milana Lukića i još trojice pripadnika vojne formacije «Osvetnici», ti ljudi su odvedeni u Višegrad gde su mučeni, zlostavljani i streljani.
Njihova tela nikada nisu pronađena.
Otmica civila iz Sjeverina u mestu Bioče bio je prvi slučaj drastičnoga kršenja ljudskih prava Bošnjaka, državljana Srbije.
Sedamnaest godina nakon toga događaja, i dve godine nakon što je podneta tužba za naknadu štete, saznajemo da nema uporišta u zakonu kako bi se porodice žrtava na neki način obeštetile za pretrpljene patnje i bol.
Priznanje žrtvi da je žrtva, simbolički je mnogo važna, važnije od novčane visine obeštećenja. To je način da se žrtvama vrati dostojanstvo.
Međutim, do njega nije došlo jer se sud nije bavio stvarnim dokazima nego konstatovao kako se žrtve prema zakonskim rešenjima ne mogu smatrati žrtvama. Pominje se da se obeštećenju za žrtve naročito protivilo državno pravobranilaštvo. Smatrali su valjda kako takvim stavom brane državne interese.
Ja ne mogu kompetentno tumačiti sudsku presudu niti se upuštati u motive postupajućeg sudije da donese presudu koju smatram duboko nepravednom iako je verovatno donesena na bazi postojećih zakona.
Ono što ostavlja gorak okus jeste još uvek izražena i vidljiva nespremnost naše države i društva da prizna odgovornost za zločine koji su se evidentno događali. Baš tako bi trebalo ocenjivati proipise po kojima je pobijene ljude iz Sjeverina nemoguće tretirati kao žrtve. Dok god postoje takvi propisi i dok se god žmuri u odnosu na očigledne činjenice, moramo konstatovati da postoji neprihvatljiv odnos i prema živima i prema mrtvima.
Naša država je na žalost propustila još jednu priliku da se ne obruka.
Ako su znali, a morali su znati kako stvari sa propisima stoje, trebalo ih je izmeiti. Zato je bilo i ima dovoljno vremena.
Postojale su i razne druge mogućnosti da se rodbina žrtava bar delimično obešteti za svoje duševne bolove. Te mogućnosti su koristile zemlje u našem okruženju. i one postoje kao komparativna iskustva.
Hrvatska, u kojoj su zakonska rešenja slična ovim našim, je tako u vansudskom poravnanju obeštetila preživele članove porodice Zec. Na taj način je priznala odgovornost države za grozomorno ubistvo troje članova te familije među kojima je bila i četrnaestogodišnja devojčica.
Da podsetim. Porodica Zec je ubijena u Zagrebu 1991. godine, a jedina njihova krivica je bila to što su bili srpske nacionalsti.
Naša država je mogla da uradi sličnu stvar dok ne promeni propise koji diskriminišu žrtve.
Kad je trebalo naći rešenje za siledžiju Miladina videli smo kako se vlast doseti najneverovatnijih obrazloženja.
Zato bi trebalo prekinuti ovu sramotnu nepravdu i pod hitno naći način da se obeštete porodice pobijenih građana Srbije iz Sjeverina i drugi koji su na sličan način stradali.
Ovo je važno za sve nas. Jer na ovome pitanju se testira država, društvo i spremnost da se menjamo, priznajemo i preuzimamo odgovornost.
Tek tako je izvesna humanija budućnost i tek tako se može ići ka istinskom, pravom pomirenju na Balkanu.
( Tekst objavljen u današnjoj Borbi)