počelo je sa tačkicama.
- Malo gušće!
ja zgusnem.
- Šta ti je sad to?
- Pa reko si da progustim!_?
Nisu mu se svidele moje tačkice. Al' mu je pomoć bila potrebna, pa mi je čak dozvolio da tuširam.
I neverovatno kako možete da se zaljubljujete uvek iznova, učeći
od,
o
&
sa.
Zbog tih linija sam zavolela Ranka Radovića.
"povezivanje teorije i prakse, korišćenje osnovnih primarnih geometrija i oblika koji proizilaze, asketizam forme i sredstava, uz silna uprošćavanja, odbijanje svake kompleksnosti i ogromno uprošćeni minimumi!"
Naterale su me i da zavidim, onako naiskap - moje linije nemaju vizuelnu dimenziju. Zbog njih zevam po objektima, uvlačeći se u konstrukcijske vratolomije, onako neimarski anahrono, a laički potkovano. Zbog njih satima ostajem prikovana za jednu misao, od koje me u lavirinte potrage vodi njih milion.
Kada je hteo da pobaca svoje crteže, ja sam ih spakovala.
Njemu su smešni, kaže:
- Šta će ti to?
- Treba. Vidi ovuuu liniju...iiiiiiii... tačka.
Ja sam manijak za papiriće i tube i poruke. Sve to fino pakujem, kao deo nekog tkanja, koje bez obzira što je izandjano, prevazidjeno, čak ismejano od stvaraoca, ostaje kao priča o početku. To vam je kao ono sa tačkicama. Čak i kad ne znaš šta su, znaš da je trava. Gusta, nego kako.
Zbog tih linija, naš život je, s predumišljajem krenuo nekim čudnim putevima, nekad i strmoglavce, ali smo se uvek dočekivali na trepavice. Za dlaku. (il dve)
Zbog njih su mi ruke pune žuljeva - cena takmičenja sa sopstvenom sujetom. I moje ruke umeju, umeju... Hoću da vidim i osetim. Hoću da uradim!
Hilti ne vibrira onoliko koliko sam to mislila. Kondor možeš i prstima da secneš. Bitulit i ostaci od četke. Deo brodskog poda koji sam postavila mi se smeši iz trpezarije i ne škrguće zubima. Krečim po kućama, fugne se slivaju niz pločice. Osnovna farba, završna farba, bajc, osnovni lak, završni x2, bimbalo, keseri, čekići, šrafovi i matice. Moja kuća je puna alata, vrebaju iz ćoškova, on ih sklanja, ja izvlačim, ubodna odskače, otpaci na podu. Trijumf. Umem, umem... i konačno vidim tu dimenziju stvaranja.
Malteracija, izolacija, beton i konstrukcije, statički proračuni i poprečni preseci, izgledi, novoprojektovano stanje, rekonstrukcija, urbanizam, trgovi, terase, krovovi i prevoji zidova, zaštita, bašte-može-ne može, („je l' znate Vi, ko je moj otac!?", reče, popustivši još jedno dugme na košulji), regulacione linije, dozvole, pečati i potpisi, ogromni dimnjaci zlokobno nakrivljeni i rupe, i predmer i proračun, pocepane pantalone i blatnjave cipele, drenaža, hale i zgrade, klackalica na kojoj pokušavaš da izbalansiraš Nojferta i potragu za što većim brojem kvadrata - od dvesta da bude petsto, telefon koji ne ume da ćuti...
I tu zavist, paradoksalno krene da se pojačava. S tim njegovim linijama uvek vidiš šta stvaraš. A Moje nisu lako uočljive. Moraš da ih osluškuješ, nekad i kopaš rukama da bi ih video. Moje linije lelujaju u etru, kao na šahofskoj tabli, čekajući neki tamo potez.
I tu sam iz čiste zavisti, a opet zbog linija, učila da se učim strpljenju.
Zbog tih linija sam videla kako se razvija jedan prepoznatljiv izraz.
Trag čoveka kroz vreme.
Trag stvaranja kroz vreme x dodaj bilo koju promenljivu.
Pečat koji ostaje na zidu iako ne dodaješ samo tebi svojstvenu kupolu, nema ni table sa tvojim imenom.
Jedino što te izdvaja iz šume detalja je nešto što drugi ne očekuju kao pohvalu mudrosti, ali je tu da opominje i naznači sâm detalj.
Majstorija jednostavnosti. Objekat koji se ističe svojim uklapanjem, taman toliko da se zaustaviš i duboko ga udahneš pluća.
Ostaješ opčinjen...
sažimanjem vremena i ljudi.
- A kako možemo znati što On želi ako ne po riječima?
- Najmanje po riječima. On je govorio da "treba učiniti kraj", ali to nije želio. Ja sam to znala.
- Odakle tebi to znanje?
- Možda i otuda što sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. što mi je riječ tudja kao svjetlo uhu i zvuk oku, što ne razlikujem riječ od riječi, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem...
Ja ne znam ići za riječima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po kružnicama i elipsama, po parabolama i spiralama riječi, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrješavati", zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapšati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere.
- Moliere? I što još?
- I figa u džeou. Ili van džepa, kako hoćeš. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodiš konverzacije, ti nastupaš, ti širiš horizonte, ti gradiš svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umješnost, Njegov Smisao.
Jednom riječi: ti si Ruka!