A sećaš se toga, a? He, jesam, što da nisam, ne dam ja što je moje...
Ajde otpočetka, sve mora lepo od početka da se priča.
Gost autor: baka Evdokija
To ti je bilo, vako pedeset i neke... Znam da je i Dana već išla u školu, pa je bilo bar 54-te, ili 55-te. Mitar je tad prešao da radi na železnicu, dali ga za referenta tu u Beograd, a puno se gradilo pa je nekad išao i na teren, a nije ga mnogo slalo da ide jer je se znalo da je invalidan, pa su ga malko i štedeli za teren. Al ponekad, tako, triput na godinu, morade i on da ide.
Nije meni bilo lako. Ja domaćica, troje djece, peri, kuvaj, čisti, ribaj, pa i poneki zadatak uradim sa djecom, a nije bilo ni odelo da se kupi kakvo oćeš, kao sad, mnogo sam ja i šila. A još od malene sam volela da eklam i vezem, pa mi to dodje kao odmor. Mitar je pomagao i radio oko kuće, vječito neki poso imaš, plevi baštu, kači oluk, curi česma, narasto korov, sve je to meni Mitar radio, kolko je mogao od koljena da napregne da radi. A nudilo mu i pemziju, invalidu, ali nije Mitar to tijo, kaže, radiću dok gođ mogu.
Voleo je Mitar kad sam ja lepa i doterana, pa mi počesto donosio svile i materijale iz grada, da šijem sebi lepo odelo, a onda počeo i da mi donosi ženske novine, jao, ne pantim više kako beše, mislim da se zvale Čik ili tako nekako. Tu sam vidila kako se žene nose, bilo i recepata za kolače i jela, pa kako da urediš kuću... Išli smo i u bioskop, to je nekako bilo obavezno, Mitar primi platu, donese kući, ja sve odvojim za račune, djeci za knjige i potrebe, što je za hranu, dadnem malo i njemu za džeparac, za duvan i to, a znam da će i to što mu dam potrošiti na luse za djecu i za neku glupost za mene. Znao je pogoditi meni odelo i cipele, ama kad mi kupi, tako, pleh za rernu ili šerpu uvek kupi pogrešno! Pa kad sve rasporedim novce, vidimo koliko ima za nešto kućno, svaki smo mjesec kupovali ili stočić ili orman ili jorgan, sedam osam godina smo se kućili polako dok smo sve pribavili. E, onda Mitar kaže ima li ženo tu koji dinar da ja vodim moju lepotu u bioskop, ja uvek kažem da ima. Pa sutra sredim kuću, zovnem Maru komšinicu da sjedi sa djecom, naviklujem kosu i lepo se obučem pa odem i sačekam Mitra ispred kancelarije pa u bioskop. Pa posle odemo kod Pelikana na kolače i u šetnju. Ja usput gledam izloge, pa ako mi se nešto sviđa, svratimo da uznemo.
A te godine, doseli se u kuću do nas jedna raspuštenica, na kiriju. Katarina se zvala, bila negde od Apatina rodom, vrag je donio u Beograd. Mi je komšike lepo primile, ja joj odnela i kolača kad je došla, da sam znala šta me od nje čeka, ricinusom bi ih polila. Bila ovako mala ko i ja, a tanka ko trska, samo joj sise bile velike na njoj, a sve se tako nosila da se dobro vidi kolike su i uvijala dupetom kad hoda, svi su momci stajali na kapijama ko da je parada da je gledaju.
Tek, prođe malo, a ona vide mog Mitra. Pa svako malo joj fali muška ruka u kuću. Te joj škripe vrata, te kapija ne zatvara kako treba, te klima se daska u patos, ajde komšija molim te, podmazuj, zakuj, zategni... A kad Mitar ode da radi, sve ga pipka po ramena i baje kako je jak i muževan. O, mamicu ti droljastu, sad će tebi Evda da pokaže zube. Pa kad ona ponovo Mitra pozove, ja dograbim alat i kažem, neka, sestro slatka, boli ga koljeno, ja ću ti popraviti što ti treba, ja sam seljaka ćerka, umem i kutlačom i čekićem. Pa tako pet šest puta, svati i ona šta je. A Mitru smešno, kaže, pusti je Evdo, pa ne bi ja dao tvoje oči garave i one noći naše nesane ni za takih deset, ama meni nešto zeblo oko srca...
Nisam ja bila ljubomorna, radio je Mitar sa kolegicama u kancelariju, pa sam im ja počesto i slala i kolača da imaju za užinu, i one su dolazile u našu kuću i dovodile nekad i muža, momka, kako koja. A kad se jedna pripravnica što je dali Mitru na obuku udavala, ja sam joj paket ekleraja dala da ima, bila je jadna siroče bez majke, pa kad sam čula da se udaje, ja je dovedem kod mene i otvorim sanduk i velim, biraj i nosi, da u tu kuću ne uđes ko ničija, a ako oćeš sve ću da te naučim da radiš ručni rad. Mnogo sam je zavolela, bilo to mnogo dobro djete.
Al opet dolazi Katarina kod nas na kavu samo kad je Mitar tu, pa poče mene da kalja. Ah Mitre, šteta što Evda gubi oči na ekleraj, to više nije moderno, sad se nosi kupovno, za dame, elegantno, ah Mitre, tu vranu kosu tako lepu da ošišate a la bros, znate, to je francuski stil... pa sve tako da kaže da sam ja seljanka a ona je jelte, bolja od mene. Pa ti ja lepo jedared uvatim nju kad je išla kući, pa joj kažem da se mane moje kuće, ako joj treba muško ima momčinja puno selo Surčin a toliki Beograd, moga muža i mene da ostavi.
Prošlo malo, ja mislila da je digla ruke od mog Mitra, kad jednom uveče, dođe Mara komšika da kaže da joj se porađa snaja i da dođem da pomognem malko, rodila sam troje pa znam ponešto, samo dok babicu ne dovedu. Ja odem, pa se malo i zadržala, tek oko ponoći se vratim kući. Popnem se na trem kad čujem Katarinu uz ogradu kako plačnim glasom nariče Mitru. Kako je ja ne volim, kako je nešto olajavam okolo, pa ona ima samo najbolje namere, da me eto modernira da ne budem najgora, i kako je greota da taki muškarac nema uza se pravu ženu nego mene. Mitar se, čujem, nešto preznojava, i polako je isprati kući, sve joj ponavlja kako to ona nije nešto dobro razumela, a kako meni nikaka modernacija ne treba. Uđe ona u svoju kuću, a Mitar u našu. Sklonim se ja iza malo dok ona ode, pa uđem. Mitar sipao sebi jednu rakiju pa mi veli, ja, Evdo nikad ne bi žensko tuko, al ovo bi mlatio ko besno pseto. Pa mi ispriča šta je rekla. I još mi kaže, da joj poručiš da više ne dolazi.
Sutra dan ja stala na kapiju, znam kad će ona na posao, pa je čekam. Kad je naišla, skovla, ja joj dobacim da mi priđe bliže i potiho joj kažem da mi više prag ne prelazi ako joj je život mio! A ona gadura, drčnu se na mene, kaže, seljančuro, svako muško koje oću mogu da imam, ne mešaj se da te ne oteram u svinjac iz kojeg si izašla! U, mamicu ti... Trgnem oni kapiju, pa kad sam je dovatila za one čuperke blajhane, svu sam je počupala ko klanu kokošku! A ona samo cvrči ko štene, bila sam je i nogom i rukom i koljenom, izlete Mara pa me odvede...
Posle bilo svašta. Tela da me tuži u policiju, al joj Mitar reko, samo probaj, onda ću ja da te bijem kad niko ne gleda, a ne ko Evda na sred ulice. I bila modra i raščupana dugo, pa se na kraju odselila negde, smejali joj se derani na ulici kad je vide.
Eto, tako to bilo... Jeste, bila sam je, i opet bi da mi dođe tako da otima moje. Kad ne može lepo, na reč, kad nema kud, šta ćeš, udri... Pa ko ostane...