Napomena: U prvom prilogu je pismo Žanke Stojanovic gloduru Politike Draganu Bujoševiću povodom njegovog intervja Politici datog 30.4. 2009. pod naslovom Ne krijemo dokaze o bombardovanju RTS. Ceo Šutanovčev intervju okačen je i kao komentar na postu.
U drugom prilogu na ovom postu je zahtev Specijalnom tužilaštvu koji su Žanka Stojanović Kuzman Stoimenovski, kao predstavnici porodica stradalih radnika RTS, u prisustvu Dragoljuba Todorovića, advokata, pre neki dan predali na ruke Specijalnom tužilastvu.
Jelena Milić
Poštovani uredniče,
U intervjuu za vaš list, za izdanje od 30. aprila, ministar odbrane Dragan Šutanovac govorio je o jednom sastanku kojem sam i ja prisustvovala, kao predstavnica porodica žrtava bombardovanja Televizije Srbije, a na kojem je takođe bio i tadašnji funkcioner Pravne uprave Ministarstva odbrane potpukovnik Lakić Đorović.
Razlog što vam pišem je taj što bi vaše čitateljstvo steklo potpuno pogrešnu sliku o tom sastanku ukoliko bi poverovalo da ministar govori istinu.
Evo njegovih reči: “Jedini čovek koji je izneo informacije o mogućnosti postojanja transkripta jeste penzionisani potpukovnik Lakić Đorović sa kojim sam, u prisustvu predstavnika porodica poginulih radnika RTS-a, obavio razgovor. Nisam uspeo da dođem ni do jednog validnog podatka na osnovu koga bi ova istraga mogla da dobije konačan epilog”.
Potpukovnik Đorović nije jedini, niti je bio prvi koji je porodicama posvedočio o postojanju tranksripata presretnutih razgovora pilota NATO pred napad na RTS, ali to sad na stranu.
Na pomenutom sastanku (koji se odigrao 9. oktobra 2007), u prisustvu ministra Šutanovca, sekretara njegovog kabineta Dragana Radulovića, potpukovnika Đorovića, Miroslava Bojčića i mene, potpukovnik Đorović posvedočio je da je, kao ovlašćeno lice Pravne uprave Ministarstva odbrane, a postupajući u vezi sa slučajem RTS, između ostalog imao uvid i u izveštaje koje su oficiri bezbednosti napravili na zahtev Sekretarijata Ministarstva odbrane. U tim dokumentima citirani su i presretnuti razgovori pilota NATO, iz kojih sledi da je Vrhovna komanda bila unapred obaveštena o predstojećem bombardovanju Televizije. Potpukovnik je rekao da se ministar vrlo lako može osvedočiti u istinitost njegovih reči: dovoljno je da se donese predmet Pravne uprave broj 466/2001 u kojem su pohranjeni ti izveštaji.
Ministar je to odbio, rekavši da “oni” u tom predmetu nisu našli ništa.
Potpukovnik Đorović je rekao da je to nemoguće, jer je on lično sastavljao košuljicu tog predmeta (na njoj stoji njegov rukopis), da u predmetu ima više od 20 dokumeta, uključujući izveštaje oficira bezbednosti, ali i dva njegova izveštaja nadređenima, u kojima su takođe citirani ti transkripti, a na osnovu izveštaja oficira bezbednosti.
Ministar je rekao da predmet neće biti donet (“Usuđejete li se da kažete da ja lažem”).
Potpukovnik Đorović na to je zamolio ministra da se onda donese predmet broj 209/2001, u koji je (očito iz predostrožnosti, iako to nije rekao) sklonio kopije svojih izveštaja nadređenima.
Ministar je i to odbio, jednostavno prešavši na drugu temu.
Da je sastanak tekao tako može, sem potpukovnika Đorovića, da posvedoči i g. Bojčić. Ne sumnjam, uostalom, da je taj sastanak bio snimljen.
Iako je potpukovnik Đorović tada bio u nemilosti (zbog svedočenja u Hagu protiv generala Pavkovića i ostatka kosovske zločinačke grupe), još uvek nije bio (prevremeno) penzionisan; svojim svedočenjem puno je stavljao na kocku, a ništa nije mogao da dobije.
Sastanak je zaključen ministrovim predlogom da pravni zastupnik porodica, g. Srđa Popović, izvrši uvid u predmet broj 466/2001. Ministarsvu je trebalo četiri meseca da primi g. Popovića, ali mu dotični predmet nikada nije pokazan: sekretar Radulović jednostavno mu je rekao da “tamo nema ničega”, ali da se “naravno znalo da će RTS biti bombardovan”. Krajnji rezultat: nula.
Ministar u intervjuu takođe tvrdi “ni vojska ni Ministarstvo odbrane 1999. nisu mogli da donesu odluku koja bi rezultirala namernim žrtvovanjem radnika RTS-a”.
To je zapanjujuća i potpuno neosnovana tvrdnja. Ona u velikoj meri osvetljava ministrovu poziciju u ovom slučaju: ministar time unapred oslobađa odgovornosti Miloševićeve generale.
Ministar bi, zapravo, morao da tvrdi potpuno suprotnu stvar, jer mu je dobro poznato (obavestile su ga pordice žrtava, na sastanku krajem septembra 2007.) da funkcioner Sektora Civilne odbrane njegovog ministarstva pukovnik Petar Pajčin, koji je bio direktno nadležan za nadzor naređene mere Savezne vlade o obaveznoj evakuaciji RTS-a na rezervno mesto rada, nije 1999. izvršio svoju obavezu, što je dovelo do smrti šesnaestoro radnika televizije.
Užasavajuće je ministrovo tvrđenje da on “ne može da se bavi” visokim funkcionerom svog ministarstva, potencijalnim saučesnikom brutalnog ubistva šesnaestoro ljudi, zato što „za krivična dela postoje nadležni organi”. Zašto ne bi mogao da se “bavi”, to jest da obavi internu istragu (za šta je po zakonu ovlašćen), ili da uputi odgovarajući zahtev tužiocu. Šta ga je dve godine sprečavalo da to učini?
Dobro je poznato pravilo novinarstva da se uvek obavezno saslušaju obe strane u nekom događaju. Vaš novinar prekršio je to osnovno pravilo, tim pre što je tendenciozno preneo razgovor sa potpukovnikom Đorovićem, predstavivši ga odmah na početku u negativnom svetlu, kao nekoga ko je paranoičan. Po rečima vašeg novinara, potpukovnik Đorović pristao je da da izjavu, “iako je na početku razgovora izrazio sumnju da se ne radi o pozivu novinara već „pripadnika tajne službe”.
Od koga je, međutim, vaš novinar mogao da dobije telefonski broj penzionisanog potpukovnika ako ne od Šutanovčevog kabineta (ili od vojne bezbednosti)? Prema tome, Đorovićeva opaska o “službi” nije bila sumanuta, niti paranoidna (kakvom je nepotpisani novinar predstavlja), nego razložna.
Nepotpisani novinar, dakle, slobodno prepričava razgovor sa Đorovićem umesto da ovoga citira, i pri tom proizvoljno menja značenje sagovornikovih reči: jednostavno nije moguće da je potpukovnik Đorović izjavio kako “ne zna da li transkripti eventualno presretnutih razgovora pilota i baze u Avijanu uopšte postoje, ili ih je neko zlonamerno izmislio”. Jedino što je on mogao da izjavi, a što stoji u skladu s njegovim ranijim svedočenjem, jeste da ne zna da li ti transkripti postoje “ili ih je neko sklonio ili uništio“. A nerma sumnje da su ti koji su to uradili svakako morali biti u vezi s Ministarstvom odbrane.
U ime porodica žrtava, Žanka Stojanović, učiteljica u penziji
Specijalno tužilaštvo
za organizovani kriminal,
Beograd
Z A H T E V
Na osnovu:
porodice žrtava obraćaju se Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal sa zahtevom za obnovu i proširenje postupka u slučaju mogućeg žrtvovanja šesnaestoro radnika RTS-a, koje su, po uverenju samih porodica i šire javnosti, izvršili državni i vojni vrh Republike Srbije tokom intervencije NATO 23. aprila 1999. u dva časa i šest minuta.
Na suđenju pred Okružnim sudom u Beogradu 2001-2002, Dragoljub Milanović pojavio se kao pojedinac, a na kao deo društvene, političke i vojne hijerarhije (u ratu je imao čin generala) čiji je deo bio, i čija je naređenja izvršavao. Iako se sud, između ostalog, uopšte nije upustio u ispitavanje Milanovićeve motivacije da svesno prekrši jednu ratnu naređenu meru vrhovnih vlasti (za šta se ratnim uslovima ide pred preki sud), niti u funkcionisanje kratkog komandnog lanca koji je stajao iznad Milanovića, svejedno mu je dodelio jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina, pre svega zbog kršenja vladine naređene mere o obaveznom izmeštanju Televizije na rezervno mesto rada, u skladu sa Planom odbrane zemlje ("naredba broj 37").
Zahtevamo, dakle, da se postupak obnovi i proširi:
U vezi sa tačkom 1. našeg zahteva, posebno želimo da skrenemo pažnju Tužilaštva da je bivši tehnički direktor RTS-a Milan Topalović i sam prekršio jednu naređenu meru iz Plana odbrane ("naredba broj 48") o izmeštanju tzv. Stacionara, dakle upravo onog dela Televizije u kojem je našlo smrt šesnaestoro ljudi, na rezervno mesto rada.
U vezi s tačkom 2, želimo da skrenemo pažnju Tužilaštva na pukovnika Petra Pajčina. Naime, po odluci Savezne vlade od 1. jula 1994. (Službeni list broj 54, tačka 5), Televizija Srbije proglašena je za veliki tehnički sistem od interesa za odbranu zemlje, i kao takva, u ratnim uslovima, bila je pod ingerencijom Ministarstva odbrane, tačnije Sektora za civilnu odbranu. Za nadzor sprovođenja naređene mere Savezne vlade o izvršenju Plana odbrane zemlje i obaveznog izmeštanja Televizije na rezervno mesto rada bio je nadležan službenik Ministarstva pukovnik Petar Pajčin. On je očigledno prekršio svoju dužnost, zbog čega je nastupila smrt više lica. Posebno molimo Tužilaštvo da utvrdi motivaciju Pajčina da počini inkriminisano delo.
U vezi sa tačkama 1, 2. i 3, molimo Tužilaštvo da utvrdi potencijalnu krivicu bivšeg zamenika Informativnog programa RTS-a i generala u rezervi Dušana Vojvodića, koji je po tvrđenju nekoliko međusobno nezavisnih svedoka - ta svedočenja prilažemo Specijalnom tužilaštvu - neposredno pred bombardovanje došao iz Podgorice i izveo iz zgrade RTS-a svoju kći Nataliju Sinanović; ona je svojim kolegama pre izlaska iz zgrade signalizirala da bombardovanje neposredno sledi, ali ih je Vojvodić uveravao kako to nije istina. Vojvodić se na suđenju Milanoviću 2001-2002. neprestano pozivao na "vojnu, državnu i službenu tajnu", ne rekavši ništa, a sud mu je to dopustio, propustivši istovremeno da makar sasluša njegovu kći Nataliju Sinanović, kao i svedoke Petra Jakonića i Mila Lekića, koji su u istražnom postupku dali izjavu koja ozbiljno tereti Vojvodića.
S tim u vezi, molimo Tužilaštvo da od Ministarstva odbrane zatraži da onemogući Dušana Vojvodića da se poziva na vojnu, državnu i službenu tajnu, kao i da sud snabde podacima o ulozi Vojvodića na Televiziji, kako u mirnodopskim, tako i u ratnim uslovima.
Takođe, porodice zahtevaju od Tužilaštva, a u vezi sa već postojećim dokazima koje podnosimo, da Ministarstvo odbrane konačno snabde Tužilaštvo i nadležne sudske instance i svim drugim mnogobrojnim potencijalnim dokazima o slučaju RTS-u, u svrhu konačnog zadovoljenja pravde.
U tom pogledu posebno skrećemo pažnju Tužilaštva na sledeće dokumente kojima nesumnjivo raspolaže Ministarstvo odbrane:
Budući da bi se Ministarstvo u obnovljenom postupku pojavilo zainteresovana strana, jer bi se ispitala moguća krivica njegovih službenika i funkcionera za ozbiljne zločine, ili makar ozbiljne propuste, skrećemo pažnju Specijalnom tužilaštvu na moguće uklanjanje kompromitujućih dokumenata, kako po samo Ministarstvo, tako i po njegove funkcionere.
Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal 2006. već je primilo jedan komplet dokaza o potencijalnoj krivici državnog i vojnog vrha za žrtvovanje radnika RTS-a tokom intervencije NATO, obećavši da će se o njima izjasniti. To je, pre tri godine, učinio portparol Tomo Zorić.
Prilozi:
Porodice žrtava ubrzo će Specijalnom tužilaštvu podneti i druge nove dokaze o zločinu, drugi materijal, kao i listu novih svedoka, čija će svedočanstva, dakle, Specijalni sud moći da iskoristi kako u novoj i proširenoj istrazi, tako i tokom samog obnovljenog sudskog postupka.
U ime porodica žrtava,
Žanka Stojanović,
učiteljica u penziji