Sinoćno veče je počelo sasvim uobičajeno. Mia je malo gnjavila sa odlaskom u krevet, te smo morale da čitamo još jednu knjižicu, pa još jednu, pa je na kraju Mia bila primorana da se pomiri sa svojom sudbinom kad sam je spustila u krevetac i dala joj flašicu mleka. Mogla je još samo da bira da li da spava sa lutkom ili bez, na šta je one rekla „DA“ jer ništa komlikovanije sa svojih 19 meseci nije ni znala da kaže.
Ja sam onda sišla u dnevnu sobu, otvorila „pendžerče“ da uđe svež večernji vazduh i gledala malo televiziju isprepletana sa Saletom na najuzanijem modelu kauča ikada viđenom na engleskom tržištu.
Ne znam dal sam vam već rekla da mi je kuća široka svega 2.44m, ali da ne skrećem s teme...
Sećam se da sam tokom noći sanjala svoje uobičajene dnevne aktivnosti sa Miom, gde bi Mia kad kad počela da cmizdri, na šta bi joj ja tutnula neki (veoma zdravi!) keks ili komad voća i onda bi ona ućutala. I to se tako ponavljalo i ponavljalo dok nisam shvatila da ona zaista i u realnom životu plače. Tada to još nisam povezala sa snom već sam se bila u potpunosti prebacila na realnost u kojoj je trebalo pustiti Miu da se sama smiri kada shvati da je samo imala loš san. Ali ne, ovog puta to nije prošlo sa „kme-kme“ već je preraslo u jedno zrelo „EEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE“ na šta se već trebalo odgegati iz spavaće sobe na drugom spratu do srednjeg sprata (jer širina kuće je svega 2.44m, iako ovo nije bajka). Oprezno koračajući spustila sam se, uzela Miu u naručje, ona je spremno obmotala ruke oko mene kao beba koala i onda sam se još opreznije dopentrala do svoje gornje sobe. Smestila sam svoj dragoceni tovar na jastuk između Saleta i mene i rešila da spavam. Ali pošto je Mia ovde glavna, a ona je rešila da ne spava, bila sam usraćena za ovo zadovoljstvo koje ne košta ništa a vredi mnogo. Ona je šutirala jorgan, onda se uzdigla i bacila malo više na jastuk, zatim popela noge na mene i sve to pretvarajući se da će vrlo brzo da ponovo utone u san. Ali nije! Naprotiv, promenila je položaj još mali milion puta, često ispuštajući poneko „kme!“ i skrasila se napokon bacivši se preko mene!
Onda je dole u kuhinji počelo nešto da lupa. Šerpe su padale, čaše se lomile kao u grčkoj taverni. Da li je to Mia u sprezi sa nekim? Da li još neko ima misiju da mi uskrati taj vredni, a besplatni, neopipljivi san!
Čekaj, mani šalu! Neko nam zbilja demolira dnevnu sobu ( koja je nekada bila prolaz između kuća i vrlo je uska). Lomljava je utihnula ali ostali su glasovi...ne tako glasni ali ipak glasovi. Ispred mene Miina spokojna glava pomera se gore dole sa svakim mojim uzdahom i izdahom. Okrećem se desno- Sale liči na uspavanog medveda. Okrećem se levo- nema promene- TV i dalje spava.
Nežno uzimam Miu i spuštam je pored Saleta. Razmišljam da li da budim svog medveda, ali ako ćemo realno, ako će nas neko spasti od uljeza to sigurno nije gospodin Paničar. Duboki uzdah i navlačim papuče. One su mekane i navlače se kao baletanke, za tiho koračanje.
Krećem na dole. Setim se nečeg sasvim nebuloznog- Čume, mitološka bića koje bi dolazile tokom noći domaćicama koje nisu bile dobre i nisu oprale sudove pre spavanja, da bi im te sudove za kaznu porazbijale. Verovatno duhovi svekrvi...
„Sandra, molim te, koncentriši se, sad nije trenutak za napade neozbiljnosti ili još gore, smeha“ kažem sebi, isto kao i na dan venčanja pred ono sudbonosno „da“. Silazim dole i sad se već ljutim! Ovi glasovi sasvim ležerno pričaju...dva muška glasa. Već razaznajem da je u pitanju engleski, ali....američki akcenat?!?!?! U Londonu??? Ti Amerikanci stvarno nemaju trunke srama....puni sebe i dok obijaju! Ma sad ću ja njima da pokažem!
Dolazim do vrata i ipak mi nije sve jedno, ali onda čujem muški kaubojski glas kako kaže, onako baš otegnuto, južnjački- „It’s our ooooooooown destiny!“ Shvatam da zvuk dolazi sa TV-a. Skoro razočarano otvaram vrata i palim svetlo. Na zidu naspram mene jedan, dva, tri- tri! a ne četiri pejzaža iz Vranja. Definitivno fali „Haremluk“ i nalazim ga na svom uzanom kauču preko (da, da, pogodili ste) daljinskog upravljača!
Hmmmm... kako sad da zaspim od silnog adrenalina, pomislila sam i sela malo ispred glupog vesterna. Ne znam ni kako sam zaspala, ni kada, ali znam da me probudio Sale da pređem kod Mie kada je kretao za posao i prokomentarisao kako ćemo oboje da budemo „k’o dve ulave kokoške“ posle neprospavane noći. Neprospavane noći? Njegove neprospavane noći? „Nisam te ni budila kad su obijali“ promrljah i okrenuh se na drugu stranu.