Ma dozlogrdilo mi je bre više da promatram razne majmune po televizijama i “malim ekranima tv prijemnika”, preko glave mi je takvog društva, te sam, na sopstveni zahtev, a većinom glasova, odlučio da odem malo u p…, tamo gde je priroda još uvek u većini, gde je u majorizaciji i gde još uvek može biti dovoljno divlja i da je u stanju da formira vladu u senci borova, ako su to uopšte borovi, a nisu, i jele. I da ne bih previše razmišljao gde ću sa sobom, jer mi je soba ipak još uvek nepokretna imovina, a i da se ne bih suviše umarao zbog procesa samorazmišljanja, (koje je teže i od samog samosagorevanja), i da ne bih dugo lupao tvrdom glavom o meku mi stolicu, zaputio sam se u beogradski zooloski vrt, u susret pravim čovekolikim majmunima, (dosta mi je nečovekolikih ljudi), istinskim zmijama i ostalim divljim, a pitomim i pitoresknim životinjicama.
Stigao sam pred kapiju zoo vrta na kojima je zlatnim slovima pisalo:
“PLATI KARTU I UDJI U SVET DIVLJINE DA BI VIDEO ODAKLE SI POTEKAO!”
Platio sam punu cenu karte, za odrasle i više nije imalo kud, od kusura kupio kesicu kokica i šećernu vunu, i - ušao u svet divljine, tako plišano naoružan, iz koje sam, reći će se, i potekao. potekao, vrlo brzo sam ukapirao zašto sam iz nje tako brzo i utekao u, jednom trenu, (više je to bio kao neki mali školski odmor), sopstvene evolucije, mene, čoveka gordog!
Jer, prvo mi se jedan majmun kezio potpuno bezveze, a kezio mi se kao mlad majmun, pa me je jedna zmija ujela za debelo meso jer sam joj, onako dobročinetiljski, ponudio samo kokicu, a ona je neizrecivo želela šećernu vunu koju nisam hteo da joj dam, pa me je jedan dambo ljutito nagazio jer je tražio kokicu a imao sam samo šećernu vunu, pa me je o istom trošku i zviznuo surlom jer nisam prema njemu bio dovoljno kooperativan, pa me je još i jedna lama pljunula, onako ljudski, pošteno, iz čistog mira, jer joj se, valjda, nisam bio dopao, kao muskarac, na prvo zagledanje, ma otkud znam sve te prirodne odnose, u ovakvom jednom društvu, i zašto se ne podnose. poplave! Osećao sam se kao Jeti sa Rajca planine. pilići imaju po dve glave i da imaju zube i da nisu pilići uopšte, te sam pobegao glavom bez obzira ali pre tog sam ipak uspeo da popapam svu onu svoju šećernu vunu kićo! Da mi bar ne propadnu pare ako već jeste moje odelo.
A vikendom je pravo vreme za to.
|