Evrovizija, od početka do danas, može biti posmatrana i u svetlu široko geo-političkih promena, kulturološke anksioznosti i ‘'power games'', koje definišu Evropu i svet. Da li je glasanje na Evrosongu metafora za evropsku politiku? Ako je tako onda je i možda širenje EU jedna inter-regionalna borba. Evrosong, kao hepening, spektakl i performans, koji ujedinjuje narode Evrope i koji alegorijski reprezentuje ideju Evrope, postao je i simbol razlika, odnosno postojanja brojnih evropskih identiteta.
Možda izbog toga Evrovizija je za sociologe i politikologe postala veoma zanimljiva i, na neki način, pokazuje složene odnose i sentimente između brojnih evropskih naroda. Od uvođenja glasanja putem SMS poruka geopolitika ali i etnički, odnosno faktor dijaspore dolaze do snažnog izražaja. Ipak, ni ranije, pre uvođenja SMS glasanja politika niije bila bez velike uloge (godinama Španija glasa za Portugal, Austrija za Nemačku itd.).
Prema mnogim studijama tri ‘'najistaknutija'' glasačka regionalna bloka su: Balkanski, Nordijski (ponekad sa baltičkim državama) i Eks Sovjetski. Indikativno je i da je broj ‘'potajnih glasanja'' (parovi država koje redovno daju glasove jedna drugoj) snažno porastao od maksimalno 4 prosečno do 1990, na više od 25 posle 2000. (npr. Španija i Andora, Britanija i Irska, Holandija i Belgija). Pored toga, zemlje će pre dodeliti visok broj glasova zemljama koje su njima prethodnih godinama davale veliki broj glasova. Interesantno je i glasanje jevrejske dijaspore (bodovi Holandije i Francuske za Izrael), kao i razmena glasova BiH i Turske (veza koja se formirala tokom rata 1992-95).
Ipak treba imati u vidu i srodnost muzičkih ukusa u zemljama ova tri bloka. Pored toga takmičenje daje šansu ljudima da izraze svoja mišljenja o političkim ponašanjima drugih zemlaja. Npr. krah Britanije 2003 (nula poena) može biti pripisan učešću u Iračkom ratu.
Ipak, i pored svih lingvističkih, geopolitičkih i kulturoloških faktora (koje možemo objasniti preko stavova prema individualizmu, nejednakosti, odnosima polova, solidarnosti), kvalitet pesme (za većinu publike poželjna je lako pevljiva melodija sa zanimljivim scenskim nastupom) je vrlo značajan i može da bude presudan.
Pesma naše zemlje je poslednjih godina dobijala glasove od država bivše SFRJ u kojima živi znatan broj Srba (mada ovde treba imati u vidu prepoznatljivost srpskih izvođača, koja doprinosi povećanju broja glasova i od pripadnika matičnih nacija, što je slučaj i u obrnutom smeru). Potom, visok broj poena dobijali smo od zapadnoevropskih zemalja sa velikom srpskom dijasporom (koja je nemilice slala SMS poruke iz Austrije, Švedske, Nemačke, Švajcarske itd.). Dosta bodova dobili smo (ali i dajemo) od zemalja koje su nam ‘'tradicionalno naklonjene'' (Rusija, Makedonija, Ukrajina, Belorusija, Grčka, Jermenija).
I pored promena pravila, kojima se ponovo uvodi žiri koji odlučuje o dve pesme koje će ući u finale, kao i o polovini poena u finalnom glasanju, Balkan, Nordijske i zemlje bivšeg SSSR-a će, po svemu sudeći, i budućih godina dominirati. Na to ukazuju i kladionice koje favorite Evrosonga 2009 vide u pesmama Norveške, Grčke, Turske, Bosne, Azerbejdžana i Britanije. Godina 1998. je bila poslednja kada ne-blokovska zemlja nije pobedila (Izrael), i možda budemo dugo čekali da se tako nešto ponovi.
Koliko košta Evrosong?
Ovogodišnji Evrosong koštaće znatno više od ranije održavanih, čak preko 42 miliona dolara (od toga je mamutski deo obezbedila ruska vlada) i po svemu duseći neće moći da se pokrije prihodima. Međutim, za Ruse nije najvažniji novac već spoljnopolitički efakat. A teško je ne očekivati da će poruka o veličini i sjaju prestonice Rusije snažna, i zbog ogromne gledanosti možda i jača od one sa proslave Dana pobede 9 maja. Ko će pobediti za Ruse je manje bitno.
Moskovski festival će skoro izvesno biti najveći performans u istoriji Evrosonga čemu će doprineti i gigantska dvorana, ogroman broj gostiju i novinara i medijska pompa, koju je potpomogao i premijer Putin, koji je ‘'iznenada'' došao da vidi kako teku završni pripremni radovi u areni.