Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Menjaža

Ovih dana smo imali prilike da čujemo, više puta, da se Srbija neće odreći Kosova radi Evrope. Pitam: Kosovo ili Evropska unija – ima li stvarne dileme? Mislim da nema. Zašto?

Prostim odustajanjem od Kosova, Srbija neće ući u Evropsku uniju niti će samo zbog toga početi da ka ovoj organizaciji ubrzano napreduje. Razlog je jednostavan – Uniju čini 25 zemalja članica, koje međusobno povezuje poštovanje nekih pravila. Ukoliko bi se nove članice primale na ovaj način, EU bi brzo prestala da bude povezana na način na koji to sada jeste. Ne mislim ovim da kažem da se EU drži SVIH pravila u SVAKOM trenutku – jasno je da, u određenim političkim okolnostima, čaša može biti do pola puna, a u nekim drugim do pola prazna. Ali, pogledajmo samo koliko je vremena potrebno da se «svari» poslednje proširenje, kada je u EU ušlo 10 zemalja centralne i istočne Evrope, koje su se za članstvo i izazove koje ono nameće dugo pripremale i borile.

Sa druge strane, čak i kada bi nekome u EU palo na pamet da na ovaj način rešava pitanje Kosova, ne verujem da bismo u praksi mnogo vajde od toga videli – setimo se samo šta se desilo kada je politička podrška Solane i mnogih drugih državnoj zajednici kao «najbržem putu u Evropu» naišla na potrebu uspostavljanja jedinstvenog tržišta na prostoru Srbije i Crne Gore, što je bio funkcionalno-tehnički zahtev Komisije, koja je sa nama vodila pregovore. Rezultat – ni ubrzanog, a ni bilo kakvog drugog, puta ka EU nije bilo dok nam nije odobren dvostruki kolosek, kojim su ekonomska pitanja za Srbiju i Crnu Goru razdvojena.

Ono što Evropska unija može, i mislim da treba, da učini je da pomogne Srbiji da se izbori sa izazovima koje donosi istovremeno vođenje političke i ekonomske tranzicije, definisanje novog ustavnog okvira, rešavanje statusnih pitanja, kakvo je bila Crna Gora, a sada je Kosovo, potreba suočavanja sa prošlošću, oličena u potrebi saradnje sa Tribunalom u Hagu i tužbom BiH za genocid... Malo li je? U tako teškim okolnostima, Evropska unija može da otvara mogućnosti i perspektive za Srbiju, inovativnim korišćenjem postojećih instrumenata i fondova, ali i osmišljavanjem novih. Rečju, davanjem pomoći u prevazilaženju zatvorenosti i zagledanosti samo u sebe, i prizivanjem boljeg i bezbednijeg života, zbog koga naši građani većinski i podržavaju evropske integracije.

Ako se u ovoj zemlji bude vodila politika koja stvara, prepoznaje i koristi te mogućnosti, put u Evropsku uniju može zaista biti ubrzan, ali će i, što je još važnije, očekivanja građana u smislu boljeg života biti ispunjena. Ako se bude vodila drugačija politika, taman i da se eventualna nezavisnost Kosova «zasladi» kandidaturom za članstvo u EU, očekivanja građana u smislu boljeg života biće izneverena i sama kandidatura neće puno značiti.

Zato mislim da je dilema Kosovo ili Evropska unija lažna, čak mislim da to znaju i oni koji nam dilemu serviraju. Mislim da je pravi cilj ovog pitanja, zapravo, da se prenese određena politička poruka o Kosovu, a to je da ono nije na prodaju. I ta poruka je sasvim u redu. Ali, treba preneti i neke druge poruke – da je nepovoljne trendove u vezi sa statusom Kosova, koji traju od kraja NATO intervencije (videti vrlo dobar blog Gorana Svilanovića http://blog.b92.net/node/1359 ), teško preokrenuti, da pregovori ulaze u završnu fazu i da njihov ishod može Srbiji i onima koji je vode nametnuti neke izbore. Ne mislim na izbor između EU i Kosova, naravno, nego na odgovor na pitanje šta učiniti ako se ne može dobiti ishod koji se želi.

Da je bolje biti lijep i bogat nego ružan i siromah, znamo još iz Alana Forda. Nisu svi izbori, na žalost, tako jednostavni, a pogotovo to nisu oni sa kojima je sada suočena politička elita u Srbiji. Jedino što toliko dugo znamo da ćemo sa njima biti suočeni da možemo slobodno reći i nobody promised you a rose garden...