Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Neće vas boleti kod čika zube ili reforma «na kvarno»

Možete li da zamislite kako bi se sa ovim našim pričama o pregovorima sa EU, Hagu, Kosovu, ustavu i izborima, ili kojim već redom šta tu treba, a koje stalno slušamo, nosila politička klasa neke druge zemlje? Recimo, Mađarske – održe se izbori, ponovo isti premijer, okupi članove svoje stranke i kaže «Zeznuli smo stvar. I to mnogo. Evidentno, lagali smo poslednjih godinu i po do dve». Ali, to učini u kontekstu obrazlaganja potrebe za donošenjem programa koji će staviti stvari na pravo mesto i ispraviti nečinjenje nagomilano prethodnih godina. Građani to čuju i izađu na ulice protestujući. Ili, na primer, Francuske, čija politička klasa tokom prethodnih 20 godina ne uspeva da jasno kaže biračima zašto Francuska mora da se menja i da te promene neće doneti samo žrtve, već stalno priča iste priče o dobrom francuskom socijalnom sistemu i zločestom kapitalizmu. Rezultat – dva kruga demonstracija prošle godine, plasman Le Pena u drugi krug predsedničkih izbora 2002...

Zašto pitam? Mi u Srbiji svedoci smo brojnih pokušaja da se nešto promeni, a da većina ne shvati da se nešto promenilo, ili, ne daj bože, i sama počne da se menja i učestvuje u promenama u zemlji. Umesto toga, promene se pokušavaju progurati pod plaštom zahteva spolja, preuzetih međunarodnih obaveza ili ne znam čega već. Umeće vladanja u Srbiji kao da se svodi na što bolje uspostavljanje ravnoteže između anestetiziranja birača pričama o privrženosti svemu onome što garantuje da velikih promena neće biti, sa jedne strane, i, sa druge, pokušaja da se, na mala vrata, neke promene ipak izvedu.

Nije novost da političari, zbog straha da će izgubiti izbore, ne vole da govore bolne istine. Zbog straha da će ih uhvatiti u laži, ne vole da govore ni velike laži. Zato, kaže The Economist, mnoge vlade pobeđuju i/ili opstaju izbegavajući odgovore na teška pitanja i zaobilazeći probleme dok ne postanu toliko veliki da se više ne može pretvarati da ih nema.

U dilemi “biti pošten prema biračima ili pobediti na izborima”, mađarski premijer predvidivo je izabrao je pobedu na izborima, ali je zato, između rešavanja teških problema i zaobilaženja, neuobičajeno za političara, izabrao ovo prvo. Pošto za sadašnju politiku nije pripremio javno mnjenje, sada je u trci sa vremenom – da li će parlamentarna većina opstati dovoljno dugo da bi bolniji deo njegovog programa prošao, i da li će se pozitivni rezultati osetiti do sledećih izbora.

Francuski primer je nešto drugačiji. Ujedinjena u zaobilaženju problema, francuska politička klasa otvorila je vrata političkoj kulturi u kojoj se reforme mogu izvoditi samo «na kvarno» - sa jedne strane, sprovodite promene,  istovremeno za njih kriveći spoljni faktor (obično globalizaciju, Evropsku uniju ili SAD), a sa druge pričate o očuvanju «francuskog načina». Posle izvesnog vremena, razvije se jaz nepoverenja koji preti da uruši čitav sistem, a čije postojanje jasno pokazuju nedavni socijalni nemiri i popularnost ekstremne desnice.

Može li reforma «na kvarno» dati rezultate kod nas? Ne verujem. Iz jednostavnog razloga što, bez da objasnite zašto su promene potrebne i koliko košta ako se ne čine, vremenom gubite mogućnost da ih, makar i na mala vrata, sprovodite. Zašto? Pa jer vas u iskrenosti uvek tuku oni koji se zaista zalažu za status quo...

Prema tome, hoće li boleti kod čika zube? Hoće, ali manje danas nego svakog sledećeg dana kada kod njega odete.

P.S. U tekstu ima rečenica iz dva članka The Economista – prolećni, o Francuskoj, možete pročitati na http://www.economist.com/opinion/displaystory.cfm?story_id=6744226 i nedavni, o Mađarskoj, na http://www.economist.com/world/europe/displaystory.cfm?story_id=7941804


Zamena uloga

Ajde da probamo ovako.

da zamenimo ulogu sa cika zubom koga se toliko plasimo.
nemamo li mi potpuno legalno pravo da budemo ti koji ce nositi promene u nasem drustvu?

Nismo li upravo mi, ta tzv. kriticna masa koja treba da postavi stvari na pravo mesto, popravi sve karijese ovog drustva i plombira sve rupe?
I, konacno, mozemo li ista uraditi bez uplitanja politike u celokupan proces tog 'lecenja'?

Mislim da ne.

stoga je sve u nasim rukama i sve van njih u isto vreme.
valjda je to cena koju treba platiti ako zivis i funkcionises u ovako kompleksnom drustvu koje lici na sve samo ne na mehanizam. Bar ne na mehanizam koji radi kako treba.

E, sad. Sta je u nasoj moci kako bi taj mehanizam radio onako kako mi zelimo?

Mozemo li sami zakazati bolni pregled i eventualno vadjenje kvarnog zuba odnosno poravku?
Ostajemo li u (ne)milosti zubara koga sami biramo da nam zakaze pregled za 2 godine, dok trpimo sad i ovde nepodnosljive bolove?

Ostaje li nas otpor samo na tome da bezuspesno i u nedogled pricamo kako nam je zubar los, kako nista ne valja,kako je ovaj u komsiluku super, ali- cuti, trpi, pa kako ti bude?

Treba li neko sa strane da nas vuce za rukav i kaze, ej Srbine, to nije nacin. Moras ovako postupati.

Ja sam za to da menjamo cika zubu.
A u isto vreme da se naucimo prevenciji i nekim pravilima u stomatologiji kojih se drzi ceo civilizovani svet. Pa da poneki kvar i sami izlecimo, ili sprecimo.

Nadam se da ova velika metafora nije naisla na mrstenje i polu-nezainteresovane poglede bacene na monitor.

Poenta je valjda jasna. Ako nije, nema veze.

Pozdrav autorki posta
Milos


CEFTA

26.09.2006...20.12.2006.
Cekamo novu temu mesecima....
Sta znaci to sto je Kosovo potpisalo CEFTA sporazum zajedno sa Srbijom? U simbolickom, politickom, i svakom drugom smislu?

Veliki pozdrav
milos