Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Da li su pecaroši samoubice?

Naravno da svaki pokušaj da se na pitanje: «Zašto živimo?» pruži nekakav suvisli odgovor ne vodi ničemu. Ali, možda se na to može odgovoriti drugim pitanjem: «Zašto ne umremo?»

Nekada davno, prijatelj psihijatar, koji je noću radio na «Teleapelu», službi čija je namena bila da potencijalnim samoubicama pruži prvu pomoć, otkrio mi je kako postupa u slučaju kada mu se javi neko ko ima očiglednu  nameru da sebi prekrati život. Osnovno je da ga se navede na racionalno objašnjenje svoje namere. To samoubica, već po prirodi svoje nakane, nema šanse da izvede. Pitanje kojim ga psihijatar navodi na Sizifov posao iznošenja razloga za taj čin glasi: «A zašto se već ranije niste ubili?» Onoga sekunda kada samoubica prihvati tu vrstu razgovora on zapada u nerešive teškoće čiji je zadatak da mu samoubistvo predstave kao potpuno apsurdni gest.

Svakako da pitanje samoubistva prevazilazi domen psihijatrije i daleko više zadire u filozofska, antropološka i teološka pitanja. Kami, uostalom, počinje Mit o Sizifu rečima: "Postoji samo jedan istinski ozbiljan filozofski problem: samoubistvo". Ali, ja bih tome dodao da je ono i  te kako vezano i za umetnost. Smrt je, da se tako izrazim, "najjača tema". Rekao bih da bez njene senke nema drame. Ukoliko se u to uplete i "sumnja u smisao života", eto ti dubine!

Tu odmah treba napraviti ogradu. Postoji još jedna važna tema bez koje nema drame: ljubav. U koliko bi se umetnici samo skanjerali nad užasom neminovnosti sopstvenog kraja njihova dela bi bila dosadna, u najmanju ruku monotona. Ljubav je ta koja između života i smrti razapinje konopac koji dramu čini napetom. Veština se sastoji samo u zatezanju tog kanapa; što kasnije pukne, to bolje po dramu.

Ali, vratimo de temi. Susret sa vlastitim koncem je, uveren sam u to, svakodnevna pojava. Treba samo malo bolje pogledati oko sebe. Koliko ima onih koji, a da toga nisu ni svesni, rade sebi o glavi? Koliko li njih svoje živote odrađuju kao kuluk, vojni rok ili robiju? Oduvek sam pecaroše smatrao samoubicama. Sede po ceo dan na ivici prljave reke, po kiši ili žegi, bulje u vodu i čekaju. Šta? Da riba zagrize? Ne! Da prođe život.

Da li to znači da život nema smisla? Po definiciji, život niti ima smisla, niti je besmislen; on prosto je. Ali, u koliko nam je baš potrebno nešto što bi predstavljalo razlog našeg postojanja onda smo svakako slobodni da to životu dodamo sami, po sopstvenom izboru. Mogućnosti su ogromne, beskonačne, treba samo naći ono što pripada baš meni. 


nema razlike?

Koji je danas ... avgust .. ili septembar .. Kad malo bolje razmislim, nije bitno...lijep je dan ... sunčan. Pitao sam se kako li kasnije prolazi vrijeme?


Ko misli - zlo ne misli?!

Naš život je posledica nečega, ali želimo da proniknemo u uzrok. To je suština. Uzrok je prvobitna misao. Ideja. Reč.
Misao je svest. Misao je duh. Misao je živa.
Ako pomislimo na nešto ili nekoga, u etar upućujemo silne elektromagnetne talase i samim tim dolazi do reorganizacije (rekombinovanja) postojećih talasa, energija, vibracija.
Zaključujem da je sve oko nas (kao i u nama) sve živo. NEMA PRAZNOG PROSTORA!
Zbog toga je sve uzročno - posledičnog karaktera.
U nama je sve - zavisi ko šta izvuče iz nas.