Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Umetnost....Brojeva

 

Tesko je biti umetnik u modernom svetu..A jos teze biti menadzer( ili na srpskom Upravnik) institucije koja se bavi produkcijom( ili na srpskom Proizvodnjom) umetnosti.

Kao i svaki menadzer bilo koje korporacije menadzer u umetnosti mora da se bavi pretezno BROJEVIMA..Umetnost se podrazumeva..To je naziv industrije( ili na srpskom Delatnosti). Znaci, ako ste menadzer za sampone ima da se trudite da pravite najbolje sampone,a ako ste menadzer u umetnosti nastojacete da to sto pravite/producirate bude umetnost..Jer ako ne bude nece biti ni vas,To je Conditio sine qua non( ili na srpskom uslov bez koga se ne moze).

Kad ulozite necije pare( privatne, javne, donatorske, sponzorske,berzanske, zavisi kojoj industriji pripadate))dakle necije...taj neko ocekuje kvalitetan proizvod za pare koje su vam poverene.Ali pored toga ocekuje Uspeh. A Uspeh se na zalost meri BROJEVIMA.

Da biste dobili konkurentni proizvod prvo morate da napravite analizu konkurencije.To jest ponude. Onda analizu publike..Onda strategiju prodaje..Strategiju komunikacije..E kad sve to napravite onda ima debelo da se potrudite da nadjete pare...Ima da se dodvoravate donatorima, da pisete predloge programa fondacijama, da vodite dokone gospodje na ruckove, organizujete aukcije, godisnje balove za bogate donatore, da se udvarate buducim ljubiteljima vase strategije, da im objasnjavate svoje vizije i opravdavate predracune.U brojevima.

Kad ste prosli sve te Scile i Haridbe, nasli pare, zaposlili umetnike, uglavili se u rokove stize nova prepreka. Morate da prezivite nemilosrdno oko neumoljive kritike, koju, za razliku od donatora, ne smete da vodite na ruckove niti da joj se na bilo koji nacin dodvoravate i koja jedina ne haje za brojeve. Ona to jest Kritika Kamenog Lica meri samo umetnicke standarde.

Ako i taj Strasni Sud Kritike, koja moze da vas satre i zbrise sa lica zemlje jednim svojim potezom, ipak nekako uspesno prebrodite dolazite pred celjusti Zmaja, to jest pred oci svoje Publike. Sledi mucna prodaja, raznorazni paketi, ponude, pretplate, slanje pisama, kataloga, poste, pozivi telefonima,to jest stalna komunikacija sa buducim potrosacima vaseg Skupog proizvoda. Zaboravite na televiziju i radio. Te pare nemate cak ni kad ste direktor Metropolitena a ako ste Mekintos i Lojd Veber , to jest producnt sa Brodveja, na pamet vam ne pada da se tako razbacujete milionskim budzetima...

E sad, ako ste i uspeli da svoje delo uspesno prodate, slede mucni izvestaji ambicioznim Bordovima( ili na srpskom Upravnim Odborima) kojima opravdavate sve troskove, programske odluke i sto je najgore cak i kad su vam sale pune i muzeji poseceni, morate da se znojite zbog DEMOGRAFIJE.Zasto vam je publika bas ta a ne neka druga? Zasto je stara( preko 35 godina)? Zasto je provincijska a ne iz Njujorka? Ili zasto je lokalna a ne regionalna? Zasto zasto, kako, kako? Koliko koliko koliko, u brojevima?

Odgovori, odgovornost, pitanja,odbrane, prezentacije, ubedjivanja.

Leonard Slatkin, dirigent i direktor Nacionalnog Simfonijskog Orkestra bice smenjen ove godine jer nije bukirao dovoljno atraktivne soliste u poslednje dve sezone. I nije imao usopesan program namenjen mladima. Sta se Simfonijskom Orkestru,pa makar i Nacionalnom publika sa slusnim aparatima?

Noviupravo postavljeni Upravnik Metropolitena, Peter Gelb, otvorio je svoju prvu sezonu najvecim dogadjajem u poslednje dve decenije. Premijerom " Madam Buterfly" u reziji Antony Minghelle, dobitnika Oskara za "Engleskog pacijenta".Ne samo da je doveo filmskog reditelja da rezira operu, nego je angazovao najjaceg PR maenadzera u Njujorku da mu dovede filmske zvezde na premijeru. Jer filmske zvezde na crvenom tepihu privlace novinare, a slike po novinama sa premijere privlace publiku. MLADU publiku. Jer to je njegov najveci zadatak zbog koga je doveden. Da povrati privlacnost Metropolitena. Da operu ucini uzbudljivom. Zato je montirao ekrane po Tajms Skveru i na Linkoln Centru i uzivo prenosio premijeru cime je prosirio publiku za to vece sa 3.800 koliko je bilo u sali na 8000 gledalaca. Brojevi brojevi brojevi.

Za Generalnu probu, je otvorio vrata svoje ugledne institucije i besplatno pustio sve koji su hteli da gledaju, da potom prosetaju po radionicama, razgovaraju s umetnicima i jos im je i rucak servirao.

Sledeca premijera: " Poslednji Car" na muziku kineskog kompozitora, dobitnika Oskara Tan Dun-a u reziji kineskog filmskog reditelja Zhang Yimou-a ( "House of Flying Daggers")Procena troskova produkcije: 2 miliona dolara. Budzet je jedva zatvoren uz pomoc Ford Fondacije sa kojom se pregovaralo cetiri godine.

Najveci zadatak koji se od njega ocekuje,je da resi buducnost opere u eri digitalne revolucije. Kako ce da dopre do publike koja se zabavlja na YouTube-u i MySpace-u Kako kako kako?

Prvi put u istoriji upeo je da izmeni ekskluzivne ugovore sa umetnicima i dobio pravo da delove opera postira na ovim sajtovima. Potpisao je ugovor sa Satelitskim Sirius Radiom o prenosenju predstava...Trenutno pregovara sa nekoliko korporativnih sponzora, od kojih je jedan lokalni njujorski gradjevinar koji bi da umeksa "siledzjiski "imidz uspesnog preduzimaca i pokaze " meksu" stranu svoje korporacije...

Pregovori, pregovori, ugovori, brojevi, racunanja...a Umetnost?..Pa vec smo rekli, Umetnost se podrazumeva..


Lova i umetnost

Lova i umetnost milenijumima idu ruku pod ruku. Najlepša dela su stvarana u najjačim ekonomskim centrima. U Rusiji su najlepše freske i ikone uradjene u Kijevu, Novgorodu i Moskvi kada su ti gradovi bili na vrhuncu moći. Skupu, a često i lepu umetnost kupovale su mecene, neki put znalci, a neki put skorojevići. Ako pogledate njujorški muzej "Frik", videćete u kojoj je meri ta donacija čudna. Frik se obogatio trgujući ugljem (ako se ne varam), bio je za umetnost neobrazovan i kupovao je sve i svašta. Skoro preko druma, u Metropoliten muzeju, možete da vidite donacije J.P. Morgana, milijardera i estete. On je kupovao izvanredna dela, srednjevekovnu umetnost, čuvao ih u svojoj privatnoj kolekciji i u njima uživao desetak godina, a potom ih pokljanjao muzejima.

U novosadskoj kolikciji Beljanskog može da se vidi u kojoj meri novac igra ulogu. On je hteo da prikupi kolekciju renesansne umetnosti, jer je to voleo. Medjutim, ispucao je silnu lovu na nekoliko sitnica i onda stao, jer nije imao više finansija. Tada mu je neko posavetovao da prikupi kolekciju najboljih domaćih slikara, jer za renesansu neće nikada imati dovoljno. Odmah u komšiluku je manja i siromašnija kolekcija Mamuzić, te se vidi razlika u kvalitetu.

Na našu veliku žalost, zbog globalnih komunikacija i brze cirkulacije novca, robe i ideja, sve se manje vremena posvećuje sadržaju, a više formi. Više se pažnje posvećuje prikupljanju materijalnih dobara, nego prikupljanju znanja i mudrosti, a trendovska odela, nakit i automobili, kao vazduh popunjavaju balone ljudskih duša. Sve se manje ide na izložbe da ti srce zaigra, a sve više da možeš da se pohvališ posetom. Potrošački mentalitet je dohvatio i najuzvišenije sfere ljudske duše vezane za veru i za umetnost. Ogledalo našeg malog i besmislenog načina života.

Sreća je velika da skorojevići kada se obogate moraju i da okače odredjene simbole uspeha. Na taj način umetnici i trgovci umetničkim delima, bili dobri ili loši, mogu da žive i da nastave da stvaraju i da rade. Greota je kada se krlja lova u neke pomodarske budalaštine nalik pokojnom Tapiju, ali nije loše kada neki skorojević na zid okači Omčikusa. Ko zna, može da ga lepota i dokači jednog dana i da se prosvetli na tren. Inače, smatram da bi sva umetnička dela trebala da budu svima dostupna, van privatnih kolekcija, ali... Kupovina dela, makar i skorojevićevska, predstavlja mecenat od kojeg živi svet umetnosti.