Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Crtica o nama!

Crtica o nama  !

 Sv NikolaSv Nikola

Srbija ovih dana liči na belog medveda koji se sprema za duboki zimski san. Stvaraju se rezerve hrane, talože se vino i riba (bar dok je post), a čeka se Božić da se isposničko i napaćeno telo, napuni holesterolom i trigliceridima.

Juče je bio Sv.Nikola jedna od najvećih srpskih slava, za koju se obično tvrdi da je slavi jedna polovina Srba, dok druga polovina na nju ide ! Par dana, uoči slave, ceo Kragujevac je bio na nogama. Sve prodavnice prebukirane, a ribe ni za lek. Rezerve vina su već bile „na crveno“, kao i adrenalin u očekivanju zaštitnika putnika, ribara, morepolovaca....Ako ste pokušali da ovih dana završite neki posao, uglavnom niste mogli da nadjete osobu koju ste tražili i po „default-u“ se čuo isti šaputavi odgovor:“.Znate slava je , pa je samo trknuo-la, do prodavnice, odmah se vraća!“ To odmah znači da ga/je nema za duži period, a daj Bože da se pojavi, tamo negde do posle Sv.Save (za neupućene kraj januara!!!).

Sretnem  komšiju, koji već duže vreme izvor prihoda i egzistenciju ostvaruje na buvljaku. Majstor-električar po zanimanju, koji je poodavno batalio električarski zanat, kaže zbog stalne promaje mu se koči vrat, pa sada prodaje robu na buvljaku. Kad god smo popričali žali se na tešku situaciju, nedostatak novca za redovne – kućne potrebe....Vuče plastičnu kesu u kojoj se još uvek „cimaju“ u samrtnom grču amuri, somovi ili šarani..Svejedno! U velikoj plastičnoj kesi brat – bratu ima preko 50 kg ribe.... savio se moj komšija, jedva nosi. Pitam ga:“ Komšija, slava, jel...pa koliko ćeš to imati gostiju, kad si kupio toliko ribe...?“....“Ne pitaj me....preko 70...prvog dana!“....“Prvog dana..?“...“Stigli su mi rodjaci još sinoć..puna kuća...svi spavamo...po podu..koliko nas je...Treba izdržati tri dana slave, dva dana pripreme i još dva dana raspremanja posle...“, požali se on...

Siguran sam da se ovaj dijalog, sa ili bez nastavka, mogao voditi bilo gde...Prosto je tako!

Otišao sam, nakon tog susreta da potpišem jedan ugovor po kome ja treba njima (državnoj firmi) da uplatim odredjenu sumu za uslugu..nebitno gde i šta. Kaže mi sekretarica da je ugovor spreman, ali direktor slavi, pa nije stigao da stavi potpis..“Izvinite, dodjite sutra....“...To sutra, je danas, ponovo odem, ne budem lenj...ista sekretarica me skoro zapanjeno pogleda što sam se pojavio...“Opet Vi.....znate direktor nije ni danas došao....znate, juče mu je bila slava!“..Pa dobro rekoh juče je bila slava, a danas? Već nestrpljiva sekretarica, koja očigledno žureći da i sama ide na drugi dan „Pa valjda ima pravo na slavu....nećemo valjda da se vraćamo ponovo u komunizam, kad nam je to bilo zabranjeno!!!“..

Izašao sam nezavršenog posla, pokušavajući da se setim kada je to bilo zabranjivano? Sećam se kao dete slava kod dede, prijatelja i komšija, na  koje su mi roditelji vodili. Nismo se šunjali ulicama, nosili smo vino i cveće javno....uzimali jednu kašičicu žita, slatko i vodu, stariji kafu, pa sitni kolačići i nakon toga, možda je sve trajalo pola sata-do sat.... kod drugih, ili kući! Nije bilo euforije.....nije bilo „krkanluka“.nije bilo zakupljivanja lokala i elitnih restorana.! Slava je valjda kućna, porodična stvar?

Tek kasnije sam saznao što-šta o takozvanim zabranama, ali sve mi se čini da je to više bila autocenzura, zarad napredovanja u poslu, karijeri. Naravno  nije se moglo biti Drug Član i vernik, u isto vreme. Nije se moglo što šta, bez sumnje.

Nije se moglo ili smelo, kako ko?  Tek danas najveći vernici i „slavljenici“ su isti oni koji su do juče bili protiv, koji su od sekretara partija postali „svetogorci“....Crkva kaže da je to povratak veri, pravoslavlju, a ja bih to nekako drugačije prokomentarisao, ali to ostavljam Vama, blogerima, da sami prosudite!

Ja za sebe imam odgovor!

 


pocetak sestonedeljnog slavlja

...iliti - kolektivnog nerada. Od Svetog Nikole do Savindana, skoro koliko i post, traje i uzdrzavanje Srba od bilo kakvog rada. Sta se za godinu uradilo do 15. decembra, uradilo se. Budjenje iz zimskog sna pocinje tek u februaru. Ne znam u kojim knjigama satarostavnim to pise, ali otkako radim (ima tome 15 godina, taman koliko i traje vaskresenje Srba iz komunizma u klerikalizam) od Nikole do Save, bolje nista i ne pokusavati. Tako ja juce, iako slomljena bolovima, ne odoh kod lekara. Samo sam zamislila inace neljubazne sestre i lekarke koje me popreko gledaju, sve sisteci - pa, gde bas danas dodjoste? Uzdah se u samolecenje i narodne lekove, koji, eto nekako i pomogose, dokaz: juce nisma mogla ni da sedim, a danas, evidentno, mogu. A i jesam baksuz neki: iz godine u godinu, kako krene uzdrazavanje od rada, meni nesto fali: jedne godine, 31. decembra ujutru, eto me na stomatologiji, jer mi je prethodne veceri pukao zub, prethodne sam od Nove godine do Bozica bila u bunilu, od visoke temperature, one tamo... i bas tad, u to neko nezgodno vreme, uvek mi nesto fali. Bice da me ne stiti ni jedan svetac... pa kad se od istih ogradjujem, tako mi i treba...


Kad smo kod rada i nerada

Ja mislim da smo jedini narod koji kaze "primam platu", a ne "zaradjujem platu", toliko o svesti da se rad placa.


Ne bih rekao

Ovde se kaze pay day, ili I'll get my check on Friday...
Ne znam, ti reci...


Profil

Srbina "instant vernika"... Imao sam čast sretati se sa sličnim pojavma.Po prirodi su "veći" Srbi od ostalih.Obično oko svoje 25-te,ajd do 20-te dolaze do saznanja o svojim korenima,duhovnosti i hrišćanstvu uopšte.Zatim potrebu za isticanjem pomenutog materijalizuju,oživljavaju kroz razne rituale,uključujući i slavsku žurku.Da,prvo se na brzaka krste,jer,znaš tata je bio član,nije se smelo...Obično se krste "pod Ostrog",jer krstiti se u Ostrogu ili u lokalnoj crkvi nije isto-u Ostrogu ti ubrizgaju veću dozu vere,Bog te više voli i možda se jednom kandiduješ za sveca.Odatle ponesu za nedajbože džak kojekakvih relikvija,suvenira, amajlija,postera sa favorite svecima,krstača i ikonica za kola(sa likom sveca zaštitnika vozača-kad to imaš moš vozit i unazad,žmureći).Tu su i neizbežne svete tečnosti koje se koriste kad nešto boli,jetra od slavskog pijančenja ili duša zbog nesretne ljubavi,whatever.
Slavu slave uz priručnike i uputstva koje crkva prodavaše baš zbog takvih.Nisam razmišljao o razlogu zašto slave(zašto počinju kad nisu do sad).A kako gledaju na Boga ? Kakav odnos imaju sa njim? :/ Da,to je bradonja koji mlati preteći kažiprstom,ovo se ne sme,ovo se sme,dušmane će kazniti,nas će čuvati.Ostali Bogovi su zli,naravno.Bog stanuje u crkvi.To su naučili.
Uglavnom mislim da velika većina ikona na zidovima domova u Srbiji besomučno vrišti "Skidaj me odavde!".


Krsna slava bi svakako

Krsna slava bi svakako trebalo da bude porodična tradicija i kao takvu je vrlo rado prihvatam. Nisam vernik i to ne doživljavam kao neki verski praznik već jedno porodično slavlje. Tako misle i moji roditelji, tako su mislili i njihovi roditelji koji su slavu slavili sve vreme, i to na isti način - porodično, rekao bih svetovno. Dede i bake su bili listom vernici ali nisu "mirisali" popove i na slave ih nikad nisu zvali. Tako je i danas u mom domu. Samo porodica i najbliži prijatelji, kod kojih i mi idemo na slavu. Sve u svemu, ne više od 7-8 ljudi na slavskom ručku. A slobodan dan svakako iskoristim, pa zašto da ne ako već imam pravo. Što se sezone nerada od Sv. Nikole do Sv. Save tiče, meni to liči na uspešan spoj nekada nespojivih stvari: komunizma (socijalizma) - čitaj, nerada i pravoslavlja (naprasnog i novokomponovanog, dabome).


Slava nekad i sad

Mislim da se veoma zanimljiv fokus iliti informativna perspektiva teksta krije u pasusu

Cole wrote:
Sećam se kao dete slava kod dede, prijatelja i komšija, na koje su mi roditelji vodili. Nismo se šunjali ulicama, nosili smo vino i cveće javno....uzimali jednu kašičicu žita, slatko i vodu, stariji kafu, pa sitni kolačići i nakon toga, možda je sve trajalo pola sata-do sat.... kod drugih, ili kući! Nije bilo euforije.....nije bilo „krkanluka“.nije bilo zakupljivanja lokala i elitnih restorana.! Slava je valjda kućna, porodična stvar?

Naime, pričajući sa starim Beograđanima (mislim, starim pre svega po godinama), zaključio sam iz preseka njihovih priča da je slava i u vreme kraljizma i u vreme komunizma bila slavljena baš tako u "urbanizovanih Srba" - ode se na sat vremena, pojedu se kolači, eventualno se nazdravi, pa ili kod još nekog na isto to ili kući. Ručak - u krugu porodice. Primalo se, u zavisnosti od toga koliko ko ima bliskih ljudi koje zaista voli, u periodu od posle ručka do malo kasnije uveče. I sve je to bilo jedno, u suštini, porodično slavlje koje na pristojan način obeležava neki dodir sa proslošću, sa korenima - jeste htonski i sve to, ali ima tu neke fine emocije.

Ovo sada je, brate, seljačija. Mislim da ovaj pojam sadrži sve što mogu da kažem, bez potrebe za daljim opisivanjem i epitetima.

BTW, for the record, slavu ne slavim uopšte, nit uzimam slobodan dan. Deklarišem se, po majci, kao Slovenac, iako sam skroz ovdašnji.


Svi su u pravu...

Cetiri komentara i svi su barem u delu tacni.

Prvo, nije tacno da je slavljenje slave bilo zabranjeno u komunizmu ( osim mozda u prvoj deceniji "revolucionarnog terora" ).Dakle u vecini slucajeva radilo se o autocenzuri. Na slavu smo isli i na slavu se dolazilo.

Cinjenica je da je prelazak iz komunizma u klerikalizam ( mada ja to ne bih tako nazvao ) bio neosetan, ali komunisticki nacin razmisljanja i iskljucivost koju mozda nosimo u sebi od ranije potpuno su izvitoperili pojam slavljenja.

Naime, trodnevno ili uopste visednevno slavlje je klasican seoski obicaj proistekao iz vrlo prakticnih razloga. Dakle, gosti iz blize rodbine su dolazili peske ili zapregom iz udaljenih sela ili zaselaka po snegu i zimi i zaista su ostajali da prespavaju jer nije bio red da ih posle rucka isterate na mrak i vejavicu da pesace tri ili cetiri sata. U gradskoj sredini to je bilo malo drugacije. Medjutim, vecina i to ogromna stanovnistva Srbije potice sa sela i seca se sela ili je vaspitavana u skladu sa seoskom tradicijom.

Smejao sam se citajuci profil novoverca zato sto ima puno tacnih stvari kao sto je krstenje u Ostrogu ili Studenici umesto u lokalnoj crkvi. Sad ide vreme Bozica i unosenje Badnjaka i kad vidim taksistU sa zataknutim Badnjakom na prednjoj maski ( pa mi recite posle da nema veze sa zapregom ) pomislim da ce se zaleteti kolima kroz zid sopstvene kuce i kad uleti u dnevnu sobu kroz sofersajbnu sav krvav uskliknuti "Srecno Vam Badnje Vece!".

Zato je u pravu svako onaj ko tvrdi da je znatnom broju ljudi Bozic samo zamena za 29.novembar ili nesto slicno i da vecina nema nikakve spoznaje o smislu verskog praznovanja i nacinu na koji se verski praznici proslavljaju.

Zato i imamo debilni obicaj da se na Badnje vece u ponoc zatrci gomila morona pred Hram Sv. Save, ispali tacno u ponoc dva miliona petardi (kao da smo kao docekali Novu Godinu) i razidje se uz zvuke Cece i drugu pinky muziku.

Zato skoro da zalim za "elitistickim" vremenima kada nekoliko desetina ili stotina ljudi oko male crkve Sv. Save stoji u tisini i zna ili se barem ponasa da zna u cemu je stvar.Ovako, vise lici na fudbalsku utakmicu.

Dakle, Bozic je duhovni praznik, slava je pitoma porodicna svetkovina, velicina krsta koji nosite nije u srazmeri sa hriscanskim u Vama. Ako stvarno verujete, Vi verujete u tisini, ne hvalite se time i ne busate u grudi. I na kraju svega i pre svega, zivite u skladu sa opstim etickim normama. Ne solite pamet ljudima i ne sudite se da Vam se ne sudi (mada sam to vec prekrsio u ovom tekstu). I ne cinite drugima ono sto ne zelite da oni cine Vama.

To sto ova zemlja ne zivi 10 dana oko NG i Bozica i jos poneki dan oko Sv. Nikole, posledica je neceg sasvim drugog. Onaj ko zaradjuje platu, ko zaista zivi od onog sto zaradi, on praznuje samo koliko je neophodno.

UZGRED, ZBOG CEGA U OVOJ ZEMLJI TAKO MNOGO LJUDI MORA DA RADI NEDELJOM? DA LI NAMA OSTALIMA BAS SVAKA PRODAVNICA MORA DA BUDE OTVORENA KAD GOD SE SETIMO DA NESTO KUPIMO? U SVETU NIJE BAS TAKO.


Pa mi smo zemlja

Pa mi smo zemlja suprotstavljenih krajnosti... dok jedni spajaju neradne dane od 19. decembra do 15. januara, drugi rade i nedeljom... u pravu ste za prodavnice, sećam se da je pre nekoliko godina bilo uobičajeno da rade non-stop svakog dana... a mnooogo ranije se znalo da se pred Novu Godinu mora kupiti sve što treba na vreme jer nema šansi da lokalna prodavnica radi 31. decembra uveče... spisak dežurnih (državnih) apoteka je bio objavljivan na TV... a sad neke privatne rade non-stop... i slično. S jedne strane neki nisu promenili svoje navike iz socijalizma a sa druge strane neki su izrabljivani kao u doba manufaktura.


Ех те Ивкове славе:)

Морам рећи да се у потпуности слажем са Нестором.
Све што је човек рекао, потпуно је тачно. Посебно ово:

Quote:
Cinjenica je da je prelazak iz komunizma u klerikalizam ( mada ja to ne bih tako nazvao ) bio neosetan, ali komunisticki nacin razmisljanja i iskljucivost koju mozda nosimo u sebi od ranije potpuno su izvitoperili pojam slavljenja.

Ова тема је јако актуелна због великог броја новообраћених верника, који су се само на уснама приближили Богу и Цркви. Како су многи били маловерни, полуверни или сујеверни и наседали на разне идеолошке сплетке претходних времена, тако је данас њихов глас најјачи за очување ”православне традиције и обичаја”.

Жао ми је кад видим да данас неки славе славу због неког престижа у друштву или тако нечег. Отприлике, сви славе, дај и ја ћу. Није то лоше, али ако већ одлучиш да славиш, упознај се са вером и правилима. Ови што славе Ивкове славе, опијају се и зову трубаче и праве журке од тога... питам се што славе! Или ови, што рече Нестор, који се састану испред храма Св. Саве па бацају петарде и замишљају жеље... не знам што се уопште називају верницима. А има и оних који славу прославе у ресторану:) Закупе људи ресторан, па тамо. То је тек жалосно.
О овима што бирају манастир или цркву где ће се крстити, под изговором да је једно место светије а друго није, да не говорим.

Цоле, што се тиче оног Вашег последњег пасуса - и ја бих то другачије прокоментарисала, можда би мој коментар био сличан Вашем:) Иако сте га задржали за себе, наслућује се. Не бих да судим о другима, али се у неким случајевима напросто види да је ту утилитаризам на делу. И не само кад је вера у питању. Мада, што се тиче вере, неки су се ту мало прешли, јер ако мисле да ће тиме што постају верници стећи неку корист овде у друштву, варају се.
Када Црква каже да је то повратак Православљу, вери, не мисли се ту на те појединце, већ на друштво уопште, на прилике у друштву.
...
То је тај комунистички начин размишљања и многи га и дан данас носе у себи. И како Нестор рече, управо тај начин размишљања је у потпуности извитоперио појам слављења, па и вере.
Ту може и политика да се убаци. Може и пријатељство. Може све. Тај начин размишљања је све извитоперио. Ево, рецимо, када је политика у питању - када смо померили Милошевића са трона, многи бивши комунисти/социјалисти су узели нове чланске карте и узели учешћа у другим партијама, све под изговором: "то је сада хит, дај и ми да идемо тамо":)
Е тако, нажалост, раде и са славама, при том незнајући шта уопште значи крсна слава, нити како се и зашто слави.
Познајем неколико њих - некадашњих "секретара партије", којима је данас слава 21-ог новембра и који живе у уверењу да се светитељ зове Аранђел! Жива истина. Не знају ни име светитеља којег прослављају:(


Dodatak

A direktor drzavne firme kojoj treba da se uplati novac? Pa njemu coveku posao ne treba i zato mu ga treba oduzeti, sto se naravno nece desiti. Da je novac za njega licno ... zaboravio bi na ( Ivkovu ) slavu.


ja ću samo malo o modusu

pripreme:
Domaćini postaju bolno svesni da je samo nedelju dana od velikog dana
Nekad se okreči ceo stan/kuća
Normalno je da se sve sredi
Kupovina namirnica i prebrojavanje zvanica
Okretanje n tel. brojeva da se iznadju neki novi recepti
Svake godine se dodaje šest novih jela
Svake godine se domaćini preispituju o kilogramima žive mere - strah ih je da će zafaliti, da se ne obrukaju!!!
Svake godine tenzija dodatno raste, pošto domaćini nagomilavaju zadatke koje treba odraditi.

realizacija:
Jutro je.
Domaćin odlazi u crkvu, preumoran od pečenja, prženja, dimljenja od prethodne noći.
Zima mu se uvlači pod rukave, štipa mu laktove i ramena,
staklastih očiju posmatra kolač koji je domaćica napravila.
Da li je trebalo da kupim još koje kilo?
Malko je nervozan, pa će kasnije da potegne neku za opuštanje.
Nervozu mu potpaljuju i deca (sad već odrasli ljudi) koji, ga stalno opominju da je malo ribe, i da počne od predjela da hvali hranu, sipa ponovo ljudima, da ih dobro najede...
Posle trećeg opominjanja, izmamismo mu osmeh dok je pio kafu, pa se isflekao.
Gosti dolaze u smenama. Domaćica premešta iz tanjira u tanjir, ponovo servira. Jednima kuva kafu, drugima sipa čorbu u tanjir. Neko dete plače, udario ga deda.
Domaćin još uvek dvori goste, odbija da sedne. Gosti hvale nove recepte.Domaćica iz sudopere zahvaljuje.
Oko 8 uveče domaćin sedi, izdale ga noge.
Šesnaesta smena gostiju tek pristiže...
Četrnaesta zove sa stanice da kaže kako su zaboravili nešto, pa da im neko odnese.
Petnaesta se vraća nazad, stao im auto - prespavaće.

Čitavo veče provedoh sa detetom što ga bio deda.
Pričali smo o musketarima, mačevali se, pričali priče...
Iz sobe do nas dopirali su zvuci veselog mljackanja.
Malo se tu šta imalo čuti, a previše za pojesti.

Domaćini su u 1 odahnuli. Prošao je prvi dan...

I svake godine ne mogu a da ne mislim kako se izmedju pravljenja ručkova i jedenja istih izgubio onaj željeni dah čoveka, ljudi, koji za jednim stolom, uz sveću koja lagano dogoreva slave život...
I kao da se od te silne hrane i ugošćavanja niko se nije čestito ni sreo, i pomislim, kako bi, da smo siromašniji, da imamo manje da jedemo, više vremena imali za nas.


Tacno tako!

Kao da gledam atmosferu u kod mojih. Mama je danima nervozna. Hoce li sve ispasti kako treba? Kolace sama pravi; naime, pre par godina je narucila, nisu joj se svideli, bilo je sramota. Uzas!
U sudoperi sam ja, po obicaju.
Brat sluzi pice, kao na svadbi, samo umanjenoj.
Uzas! I nema sanse objasniti da nije bitno kako je ispala ova ili ona salata, da li je pecenje dobro peceno (mi slavimo sv. Jovana), itd.
Zato najvise volim slavski dorucak i presecanje kolaca. Samo mi ukucani, bez fensi stolnjaka, casa.
Kolac, sveca, jabuka. I vino, za zdravlje!


I sama sam se nasla ko zna

I sama sam se nasla ko zna koliko puta u slicnim i najneverovatnijim "slava" situacijama ,izgubila mnogo zivaca ,pomislila da ludim ,bilo je plakanja ,osecaja bespomocnosti,ponizenosti ...a zasto? Valjda zato sto u mom svetu rec "slava" ne znaci nista narocito,taj dan je kao i svaki drugi i naprosto se ne razumemo ja i "slava people" . Najgore sledi kada se pobunite zbog toga sto ne mozete da zavrsite posao ili zato sto ste bez veze dolazili ili zato sto vam je to nesto bas hitno i neophodno. Onda postajete najgori skot koji se usudio da ometa tu svetkovinu (citaj:zdranje i pijenje do iznemoglosti) svi vas gledaju ko` morona ,sa mrznjom i nevericom .
Evo jedan primer :
Na dan slave jedne ustanove "kulture" pokusala sam da izvadim potvrde od kojih mi je zavisila zarada ,elem upala sam u kancelariju u kojoj su se mesali mirisi alkohola i suhomesnatih proizvoda a sluzbenik je zasukanih rukava na nekoj maloj kucnoj masini seckao prsut drzeci ga za oglodalu kost .Ja pitam dal` moze da mi se izda potvrda ,a oni svi zgranuti :"Danas na slavu?!!" ja kazem malo iznervirano : "Hitno mi je molim vas"! A oni : "Pa zar na slavu da nas uznemiravate imamo pravo po ustavu "(????) ..I tako morala sam da dodjem sutra..

Vise ne idem ni na kakve slave , ne pravim svoju -ne pada mi na pamet !!


Vizantijski svetac

Quote:
Juče je bio Sv.Nikola jedna od najvećih srpskih slava, za koju se obično tvrdi da je slavi jedna polovina Srba, dok druga polovina na nju ide !

Kako je to u stvari zanimljivo !

Srbi najcesce slave sveca koji nije Srbin :)

Da imaju neka jaca "nacionalisticka" obelezja, slavili bi Svetog Savu ili sv.Simeona ili nekog treceg...Al' oni izabrashe Vizantijskog heroja.Bash lepo.

I tako se "tiho ugradjuju" u Vizantijski Komonvelt :))