Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Ovih noći sanjam na srpskom

Dok se vraćam kući reku uvek prelazim kasno, negde iza ponoći. Put od aerodroma teče mirno sve do trenutka kada sa mosta ugledam osvetljen grad, a tada mi srce svaki put, bez razlike, preskoči; samo malo, tek da me opomene na svečanost prilike. Kroz varoš prođem razrogačenih očiju, zurim u zgrade i ono malo ljudi što ih u to doba ima na ulicama kao da sam prvi put ovde, kao da ovo nije jedini grad u kome svakoj ulici znam ime. I dok se srećem s Beogradom u naizgled mirnom meni jednako pršti vatromet, dok je grad uvek jednako ravnodušan. Beograd odavno nije moje stalno i jedino boravište a ja i dalje svaki svoj povratak najavljujem iseljeničkom: Idem kući.

U sobi je nekakav život, mlad i bujan, ostavio otisak kao fosilizirana paprat u sedimentu zemljine kore. Soba podseća na pećinu Lasko; na dvoranu unutar piramide, koju su jako, jako davno napustili živi stanovnici a opet je jasno da se tu nekada živelo. Kao arheolog, stupam i pažljivo, da ne pokvarim drevni red stvari, pokušavam da pročitam život jednog anonimnog studenta s kraja dvadesetog veka. Prisećam se  njegovih navika, načina davnih vremena, kada je soba bila naseljena. Ovo mesto gde je nekada bilo moje stalno konačište, imuno je na vreme, zaštićeno neupotrebom i roditeljskom brigom, traje nedirnuto kao spomenik kulture.

Na zidu našarana pogača veli: Prelomite pametno. Na istom televizoru slika je ona ista, isprana, izbledela, samo su kanali drugi. U ormanu odevni predmeti iz druge epohe. Sećanja se javljaju nepozvana, izviru ispod devet jastuka vremena: nevezani i naizgled nebitni inserti iz bivše svakodnevice koji su ko zna zbog čega ostali zabeleženi u podsvesti i odatle nikada potisnuti. A u sobi je sve kao pre no što ću na leđa staviti ranac i otići, nesvestan da odlazim zauvek. Tog se trenutka jasno sećam: prozor je bio otvoren a sa ulice je dopirao miris pečenih paprika.

Svih ovih godina moja majka je tragove mojih poseta sistimetično pohranjivala u jednu fioku. Nekoliko upaljača, gomila raspar veša i odeće, hartije raznih vrsta: pozivi za neke prošle žurke, računi, vizitkarte, fotografije, nevažeće isprave, cedulje s ko zna čijim brojevima telefona, komadići pirinčane hartije. U gomili jedna relikvija, ručni rad pokojne bake s krasnopisanim uputstvom za upotrebu:

Sine, ovo sam vam sama uradila iako ne vidim baš najbolje. Čini mi se da je veoma lepo ispalo a i poslužiće da me se, sutra Bože zdravlja, po tome setiš. Rađeno je od najtanjeg konca i s najgolemijom jubavlju. Vrlo lepo stoji na poslužavniku, recimo kad se za slavu poslužuje žito. Tvoja staramajka.

Osećam se trulo, jer taj zalog goleme ljubavi nisam, onda kada sem obećao da ću, poneo u svoj novi život i stavio ga na poslužavnik? A baki sam rekao da jesam.

Pred spavanje, sadašnji ja, slomljen od puta, izaberem crni omot, iz njega izvadim izgrebani vinil, spustim iglu gramofona i pustim dugu i smirujuću stvar o tamnoj strani Meseca. Legnem u krevet na mesto nekadašnjeg sebe, ugasim svetlo i mirišem čistu posteljinu i udaljene arome nekakvih kiflica ili štanglica pečenih u čast mog dolaska. Onda konačno zaspim u uterusnom mraku. Sanjam na srpskom, snove koje je sanjao bivši ja, nečiji sin, ničiji otac, izdržavano lice koje ni u snu nije sanjalo šta će biti a šta nikada neće.


posle ovog prvog pasusa

posle ovog prvog pasusa nista vise niste morali da napisete...perfektno, bravo


Bravo!

Bravo!


ove reci

pohvale uzasno prijaju, ali covek ne zna sta da na njih kaze. Hvala vam. Da vi znate koliko mi je drago da vam se dopalo.


poslednji pasus , najbolji ili najpotresniji , mozda ...

kao mala smrt , oporavak , misao u letu , "izdravano lice" , secanja i
...i onda ... ponovo .
sjajno pises !


Neverovatno

I ja se isto tako osecam kad dodjem "kuci".


Nije

nevoervoatno. Sad znate da niste jedini.


Mislio sam da sam, uglavnom,

prestao da citam (i cenim) poeziju. Do ovog teksta.

Svaka cast!


Tuzna pricha...

Ostao sam bez rechi,teksta,shta god vec...

Za ovaj tekst nema puno toga reci,napisati,sve bi bilo suvishno,nepotrebno sem ove dve...

Svaka chast!!!


Samo ovo,

Ja pocinjem da placem


Dejane

pa jel u redu u sredu jutrom rasplakivati ženskinje? Staramajke, te divne, divne žene...


ha

very funny :)

I jos samo ovo - dobrodosao!


Jaoj Marijana

tek kada sam okačila svoj kom sam videla vaš. Dakle, nije funny, slučajno su ovakva dva komentara jedan iza drugog.

I Dejane nemoj da brišeš, molim te, pusti nas da plačemo. Sećaš se:
Ja: Rasplakala sam se čitajući blog. Da li sam ja normalna?
Vi svi u glas: Nisi!


Bez brige,

ali sada ako razmislis, verovatno su oba posta napisana u otprilike isto vreme. Dobra ti je procena"rasplakaces zenskinje", mada je tekst takav da ko zna koliko ljudi tamo negde place. Posebno ako su u nekom setnom raspolozenju danima, kao ja. Ipak je vreme praznika, raznih godisnjica, Nova godina, ukrasi, filmovi o Deda Mrazu, itd.

I u redu je plakati.

Dejane - boas vindas!
p.s.ako se tako kaze


nemojte plakati

izbrisacu post, majke mi.


Nemoj, nemoj,

Nije dotle doslo! To ja onako, za sebe!


Dejane, i meni se oči

Dejane, i meni se oči cakle, sad dal' je zbog toga što me grlo boli već danima ili zbog pasusa o staramajkinoj posveti na ručnom radu...

Nemojte brisati post, zbog ovakvih stvari i čitam blog.


ajde dobro

necu :-)


Ne vredi Vam.

Malo smo zasuzili, jer smo ga vec procitali.I ja sam se posle duzeg vremena vratio u Beograd, dosao za novogodisnje praznike.I osecam atmosferu proslosti o kojoj ste pisali.I pitam se-zar je bas sve tako moralo da ispadne.....


a oklen'

se vracas?

Poz,

MaxMagnus the one who never returns


Oh, Dejane...

...ko će drugi nego ja...evo, meni srce još uvek kucka beogradski...pre neki dan sam se vratila, još uvek nosim zvuk i sliku Beograda i pune su mi baterije.
Kada stignem u Beograd, pa kada krenem da hodam po njemu, a ljudi prolaze mirno, naviklo, svakodnevno, ne mogu ni da naslute da upijam svaki zvuk, miris, da sam kao u filmu, da se trudim da zapamtim svaki pogled-kadar...
Kada dodjem, moja Gorica me sačeka sa veeelikim osmehom i onim "Pa gde si ti do sada?!", otimajući mi kofere iz ruku, pa vadimo poklone i poklončiće iz kofera... skuva kafu, sednemo na podvijene noge i prekidamo jedna drugu, ne možemo da ispričamo sve odjednom...a napolju bruji grad.
Onda odem u redakciju, sednem u naš kafić, a ljudi dolaze, ulaze, široko se nasmehnu i kažu "O, pa to si ti!..Kada si došla? Koliko ostaješ?", kao da me pomaze...a ja sedim sa šoljom nesa i predem...
Sada se polako spuštam u svakodnevicu, ovde...a ti napisao ovaj blog...srce mi se skupilo kao grašak...Ej, a kako je bilo lepo što smo se videli posle 19537 godina...kako volim kada sretnem drage ljude ponovo...


pa gde si ti do sada?

:-)


Evo...donela sam iz Bgd...

...suvenir, virozu ovoooooliku, pa sedim i kašljucam uz komp, a onda ti sa ovom pričom, odmah sam počela ubrzano da šmrkćem, sve mi se zamaglilo i razmazalo pred očima...od viroze naravno :)))


...

Svaka cast majstore, ovo je trebalo doziveti i preziveti!


Nastavak tuzne priche...

Shto vishe chitam Vashe komentare i meni se priplakalo!
Odjednom me hvata neka nostalgija za Makedonijom,jednom bio i vec je smatram svojom.

p.s. Sad slusham Time"Makedonija" i suze polako krecu,...ma ako ove zime ne posetim Skoplje i neobidjem Ohrid...


E, u Makedoniju...

...se i meni ide, iz nepoznatih razloga me uhvatilo, već godinu dana bih samo da pogledam Ohrid, samo mrvicu...Još kad mi naleti "Makedo" od druga Darka Rundeka, e lepo bi peške krenula...


Mekodoniju...

...sam zavoleo kroz pesmu "Makedonija",a u srce zarezao kad sam video Ohrid,sprijateljio se sa nekim likovima.

Ove godine smo trebali ici tamo ,al sve je propalo.
Neko je hteo u Grcku nije hteo na Ohrid,tako vec pola godine ubedjujem Brata da idemo na Ohrid,al bezuspeshno.
"Besmrtna ko srce shto vekovima bije"omiljeni stih iz pesme.


E moj Dejane!

Tako je to bilo.....
"nesvestan da odlazim zauvek...."
Da smo bili svesni, ne bi nikad otisli.
Ja dolazim uvek danju a one livade oko Surcina mi izgledaju kao Arkadijski pejsaz, rajsko mesto.
Razdrljani taksisti kao najsimpaticniji ljudi na svetu...i onda miris.
Nekako me prvo doceka miris.

Nego, sram te bilo da nam ovo radis od rana jutra!
Sad mi se "cepa licnost".

Olga


Ljudi, stvarno ne razumem

otkud vama svima tolika nostalgija?

Jel' vas godine tresu ili sta?

Poz.

MaxMagnus too pathetic to debate


Nostalgija

mozda i nije prava rec.
Nego, srdasce po svojoj prirodi ne voli rastanke.

Olga


mozda gresim

ali mi se cini da mi svi ovde zalimo za nekom mladoscu?

Zar ne bismo zalili za mladoscu i da smo tamo odakle smo otisli?

Mozda bi neki psiholog ako ih ima na ovom blogu, to mogao strucnije da objasni?

MaxMagnus


zhal za mlados'

je jedno.
A OVO je neshto drugo.
To "drugo" vrlo verovatno ima u sebi neshto od prvog :)
Postoje mnoge nijanse sivog.
A neke su josh i podvuchene zhutim.


Mene vidis bas

interesuje koliko je to drugo u funkciji od prvog...
I sta je to sto razlikuje drugo od prvog ;)

MaxMagnus the daltonist


to drugo,

a pod "to drugo" se podvode sva osechanja koja imaju "otishli" nije obavezno u funkciji prvog:)
Ima i sasvim mladih ljudi koji imaju "to drugo", dakle oni ne zhale za mlados' :)

A razlike (izmedju prvog i drugog) treba potrazhiti u svakoj od (nashih) pojedinachnih pricha:

Koji su razlozi odlaska. Shta se ostavilo. Shta se nashlo. Shta se uradilo. Da li se ispunio neki od snova.
Shta se desilo sa onima koje smo ostavili. Shta se desilo sa nama koji smo otishli. Ixaaaa... razlika je mnogo.

Ali "ono drugo" je neka zajednichka boja..i lichi na boju stare slikarske palete, koja, kad se gleda izdaleka, kao da je mrlja neka..


Sta je nelegitimno

u zalu za mladoscu? Neke od najlepsih stranica napisanih na srpskom su na tu temu.


Dejan Stankovic: "Kroz

Dejan Stankovic: "Kroz varoš prođem razrogačenih očiju, zureći u zgrade..."


Zokster,Zokster....

Vama mogu da zahvalim sto sam se i na ovom blogu nasmejao,mada je tema za plakanje....


Zokster,

,a shta je s' drugim delovima tela???


"a shta je s' drugim

"a shta je s' drugim delovima tela shto korachaju???"


Hahaha

Uvek znash da nasmejesh choveka.
Od danas sam vash veliki fan!!!

p.s. Izbrisao sam ono "shto korachaju",apsolutno nepotrebno u tekstu,al vi ste me razuverili!


ne znam šta da kažem...

To -idem kući- koje opisuješ, razrogačene oči, moji povici "vozi polako, vozi polako!", dok idemo 5 na sat, toplina koja se nepozvano uvlači, k'o lopov, zavirivanje u ćoškove, traganje za tragovima nekog sebe od pre, i osećaj kada...
...za sobom zatvaram vrata svog nekadašnjeg doma, prelazeći mislima po stvarima tako bliskim. Stvarima, nekada nedeljivim od čitavog mog života, sada dajem novi smisao.
Ostavljam da ih čuvaju za mene.
Vratiću im se ponekad, u mislima ili retkim posetama u kojima ću uvek ostajati setna. Usamljeni zrak se poigrava sopstvenim senkama na kuhinjskom prozoru, milujući staklenu površinu ispred sebe, kroz koju prolazi nežno...

hvala za priču...


Nadam se da imas lepe snove

Tek sam pre godinu i po dana, kada sam prvi put dosla kuci, primetila sve te sitnice koje su mi u tom momentu vise znacile nego u momentu kada sam odlazila.
Kada sam odlazila, jedino sam ja znala da ce to najverovatnije biti zauvek. Ali....zauvek je jako dug period. Jos uvek se privikavam na tu ideju.
Dolazak kuci je kao putovanje unazad kroz vreme. Secamo se nekih lepih dogadjaja, srceparajucih reci...kratkih momenata u vremenu, magnovenja. Takva je ljudska priroda-secamo se samo lepih momenata i to je dobro. To je glavna "municija" naseg optimizma. Onda pocinjemo da upoznajemo decu nasih prijatelja koja su se rodila u medjuvremenu i shvatamo da se sve promenilo izvan nase sobe koju su nasi roditelji cuvali kao neki muzej posvecen nekome ko je odavno otisao iz njihovih zivota. Cim izadjem iz svoje sobe, prvo uzbudjenje dolaskom kuci se posle nekog vremena izgubi kada se ponovo suocim sa cinjenicama zbog kojih sam i otisla. Posle nekog vremena pozelim da ne izadjem iz svoje sobe i da zauvek ostanem ususkana u svoje lepe uspomene iz vremena kada smo jos uvek bili odusevljenim zivotom i mislili da svet samo na nas ceka.
Onda pocinjem da razmisljam o mestu na kojem sam sada kao svojoj kuci i pocinjem ponovo da sanjam na raznim jezicima. Ja bi trebalo da dodjem kuci sredinom Januara


tuga i radost

teshka za opisati.
A, Vi ste uspeli finom mrezhom rechi da uhvatite te emocije.

Imam iza sebe mnogo tih prelazaka reke.
I svaki put se dogodi isto: pochnem drugachije da dishem.
I svaki put pomalo umrem. Od siline raznih (o)sechanja.
I nishta me ne plashe te male smrti, hitam ka njima, kad god mogu.


Ovaj blog je bas

Ovaj blog je bas interesantno knjizevno napisan...a sta dodati...pa sve i sam ponekad isto vidim,mogu jedino da se prepoznam u Vasim recima. Zato HVALA VAM.


Hej, duso blaga !

U glavi mi je jedan stih Fridriha Nicea (mislim da je iz "Dionizijskih ditiramba") :

I KRIK I BREG
GAVRANA LET
PUT GRADA TESKA SNA
SKORO CE SNEG
O, BLAGO TOM
KO ZNA SVOJ DOM

Srecni praznici !


bez naslova

Bas me je dirnulo. Tako je poetski, tako te obuzima, tako ti stvara knedlu u grlu, suze na oci, u grudima...
Dobrodosao kuci novi-stari decace!
I srecni Ti novogodisnju praznici u Beogradu.


nemojte da mi zamerite

sto se usudjujem da se izrazim ...

da mi ceo Blog lici na pocetak ili kraj nekog romana kojeg ili pisete ili ste pisali ili je napisan ili bi trebalo napisati.
asocira me na neku od tih formi, putpisa uvijenog u roman ili "Predlog Zakona o Secanju":)))

naravno da je lepo...to je cak suvisno reci.


...

"I ako kadgod na stranu pođem,
opet ću tebi natrag da dođem
ko mile laste, što nekud lete,
al' posle opet natrag dolete.
Van tebe neću da znam za blaga,
Srbijo draga.."
....

V.Ilic


Nek tuđe nebo radost

Nek tuđe nebo radost prolama,

nek tuđe gore ječe s pesmama,

ja volim, majko, u tebi biti,

pa makar mor'o i suze liti.

Van tebe neću sreće ni blaga,

Srbijo draga


Deki

mene ta emocija tek čeka.
Nije mi baš svejedno.
Nego, interesuje me, a kakav je osećaj kad posle nekoliko dana kreneš nazad...


Naježen...:)

Dejane,
mislim da je svako od nas jedan mali pisac anonimac koji čeka pravi momenat da poveže misli koje lutaju po srcu i pretoči svoja osećanja u reči...mnogi čekaju suviše dugo na to...meni se čini da je svaki momenat Vaš!
Zaista sam se pošteno (više puta) naježio čitajući...pronašao sam se u nekim slikama, što je dodatno pojačalo utisak! Nije ni čudno što se Saramago zavoli čitajući Vaše prevode...zaista razumete šta znači lepo izražavanje...

...still shivering! :)


Emigranti...

Dejane, ovo su prava osecanja jednog emigranta... svi, kada dolazimo "kuci" koja zapravo to i vise nije, prezivljavamo vreme i dogadjaje koje smo za sobom ostavili... "mi" to osecamo, dok je cesto nasa okolina (ne najbliza) toga potpuno ne svesna i veoma ravnodusna... ali ipak treba da budemo srecni jer mozemo da se vratimo... makar, po nekada...

Na pocetku svog emigrantskog zivota, ranih osamdesetih, radio sam u jednoj od Njujorskih visespratnica koja je tada jos uvek imala "lift boy-a" koji su nas vozili ogromnim liftovima gore dole. Izmedju ostalih tu je bio i jedan Rus, emigrant. Bio je veoma povucen i ni sa kim nije razgovarao... kada nije vozio lift, cistio je beskrajne hodnike ove zgrade na Tajms Skveru... radio sam jednog vikenda, jer sam se spremao da odem za Bozicnje i Novogodisnje praznike u Beograd... video sam i njega u liftu kako sedi na stolicici i cita "Novoje Rusko Slovo", naj rasprostranjenije dnevne novine ruskih emigranata u Americi... tada sam ga zapravo i prvi put poblize zagledao u praznom liftu. Zapoceli smo razgovor... na englesko - ruskom jeziku... ja nisam znao Ruski a on nije znao Engleski... rece mi da je Jevrejin iz Rusije i da je "tamo" bio cenjeni masinski inzinjer... "ovde" je niko i nista... cistac i lift boy, ali mora da izdrzi i radi bilo sta zbog dece koja polako postaju Amerikanci... on i zena bi da se vrate nazad u Rusiju... ali ne mogu... (tada sam saznao da je procent ruskih Jevreja koji su se vracali u Rusiju bio zapravo preko 40%...) Ja, mom novo stecenom prijatelju, nonsalantno rekoh da idem "kuci" u Beograd, te veceri (JAT je u to vreme leteo oko 9 uvece iz Njujorka, uglavnom, direktno za Beograd, sa redovnim zakasnjenjem od dva sata)... Covek zaustavi lift izmedju spratova i poce da place... tada sam shvatio da ja zapravo i nisam pravi emigrant, jer sam uvek imao mogucnost povratka i nisam bio "osudjen" na Ameriku kao mnogi drugi emigranti-azilanti, kakvi su ranije ali i kasnije poceli da dolaze i iz nase bivse zemlje... Mnoge sam sreo i u Njujorku i u Los Angelesu... dolazili su nedeljom u Crkvu da tu "omirisu" svoju proslost... nisu voleli da razgovaraju sa nama "novodoslim" emigrantima koji mogu uvek da se vrate "tamo daleko" i koji nisu zarobljenici "mesta" kao oni... nikada se nisu raspitivali o "starom kraju" i tamosnjem zivotu... najvise ih je pogodio pad Berlinskog Zida i Komunizma, jer su oni sanjali da budu deo te pobede... i onda su ostali bez svog "neprijatelja" i svog sna o osveti i to ih je jos vise pogadjalo i udaljavalo od otadzbine... pojedini, najhrabriji, odlazili su "tamo" da umru... skoro svi su uspevali u tome...

Dejane, budi srecan sto ipak mozes da "omirises" svoju proslost i da joj se vratis uvek kada to pozelis...


A sad ti

meni natera suze na oci.


Izvini imenjace...

Nisam imao nameru...

Trebalo bi snimiti i neki film o nasim emigracijama... kako starim pre svetskih ratova, tako i o ovim posle drugog i za vreme poslednjih, drugoj generaciji balkanskih ratova (BR 2.0)... ima neverovatnih sudbina... nisam imao prilike da vidim Beogradsku Triologiju Biljane Srbljanovic u reziji Gorana Markovica, ali me interesuje zasto to Goran ne napravi i kao film... sigurno bi moglo da se prosiri i prepravi u dobar film...?


Kada sam se pripremao...

...da režiram prvi komad Biljane Srbljanović "Beogradska trilogija" negde sam pronašao ovakvu definiciju: "Nostalgija je privilegija malih naroda".


I velikih...

Gorane, veruj mi na rec...


Stankovic FM

B92
cetvrtak 12-13h
gost St. Dejan

poziv za izlazak iz sobe/cetvrtak PM


smrc

ja nažalost radim u to vreme :(
postoji li način da se dodje do snimka emisije?


Bez šale

a po čemu narode delimo na velike i male???


Beogradska trilogija

Kada neko pomene Beogradsku trilogiju, ja se uvek setim jedne izvedbe nekog amaterskog srpskog pozorišta iz Ljubljane...bilo je prosto nestvarno...u publici i na odru su bili upravo ljudi,o kojima Biljana priča svojoj priči. Oni u publici su navijali i dobacivali, smejući se zapravo sami sebi. Oni na bini su bili loši, jer nisu shvatili da ne treba da glume, da je potrebno samo da budu takvi, kakvi su svaki dan, a tako su se mučili glumeći druge, dok su iz te loše glume izbijali povremeno upravo ti pravi, Biljanini likovi, oni sami. Nikada nisam zaboravila tu predstavu i atmosferu na njoj, bilo je kao zatvoren krug.


...

"Nostalgija je privilegija malih naroda"..

Mozhe bit..

Al' nije mala, nije mala..;)
Privilegiju daaala..
pa je zheshtja, pa je zheshtja
nostalgija paalaaa....;)


Ah, Beogradska trilogija

Kada sam pripremala svoj odlazak, u zimu 99., javi mi se druga, takodje u pripremi. Stize joj ljubavni interes, prvi put kuci, posle odlaska...Izrazio zelju da ide u pozoriste. Sta da gledaju? Ja pod utiskom Vase predstave, a i da ostanem u temi, predlozih naivno Beogradsku trilogiju...
Negde oko 23.00 te veceri zvoni telefon. Zove ona.

On je totalno besan, misli da ga je namerno odvela da gleda bas tu predstavu, pa kako je samo mogla...Nije joj jasno, nije ni meni, ali sad molim lepo da obavim damage control (ili...vadjenje kestenja iz vatre) kako znam i umem...

23.30 zvono na ulaznim vratima. Otvaram vrata...O MOJ BOOOOOZE

Here he comes, my beautiful boy

A u ocima...SVE: tuga, ocaj, samoca, nemoc... Mislio je, stvarno je mislio da je sve stavio pod kontrolu, a onda ta predstava...Daj tooooo kestenje, golim cu rukama da vadim.
O moj Boze, kako sam se zaljubilaaaaaa.

I prvi put shvatila: JA ODLAZIM. I vise nista nece biti lako, ni jutarnje citanje novina, ni nedeljni rucak, ni rodjendani, ni praznici, ni prehlade, ni zaljubljivanje, ni odljubljivanje, ni progutane suze, ni sve koje cu isplakati, ni vracanje, ni ponovni odlasci, ni tuge, ni radosti, ni porazi, ni uspesi...

Hvala vam oboma na Beogradskoj trilogiji. Da je ne bese, bila bi jedna ljubav manje na ovom svetu...

Bese posle i

There he goes, my beautiful world...There he goes again

Ali to je druga drama


ne mora biti nostalgija

Mislim da se radi o prolaznosti.Vise si svestan prolaznosti kada se na neko mesto vratis posle godinu ili dve jer lakse primetis promene,nego kad u istu sobu ulazis svaki dan.A vreme svejedno prolazi, podjednako brzo samo sto toga nismo svesni...Isto se osetim kada sa dna fioke radnog stola izvuce neku davno zaboravljenu svescicu i onda pocnu da naviru secanja i naravno setim se nekog drugog sebe...


Dejan vezba neke price koje ce kasnije da objavi

cini mi se? I dobro mu ide. Tolike zenskinje placu. Vrlo lirski. Dirnuta sam i sama. Bilo bi prilicno banalno kad bi sve sto je u ovom blogu napisao moglo da se objasni u jednoj reci ili recenici.
Moje iskustvo slicne vrste je od letos, kad sam posle vise od godinu dana dosla u Bgd i posla u jednu vrlo privatnu setnju, ali ujutro kad sunce sija jako i svecano, kao super-size reflektor, a ljudi jos nema da me dekoncentrisu. Stratovala od Kalemegdana, pa zenski preko galerija, prodavnica cipela i mesta gde su se desile stvari koje su me zauvek obelezile. Cinilo mi se kao da sam u novoj dimenziji u kojoj je coveku sve jasno, fascinantno, i isto i drugacije. To moze samo kad odes dovoljno daleko. Nije to nostalgija, vec sreca sto je zivot tako divno saren, a ja kao uspevam da sagledam sve njegove boje.


Vi ste

Ana, vrac pogadjac. :-)


SKORO SAM NEGDE PROCITAO

Ne secam se kakav je to tekst bio, tek kaze se da je nostalgija zal za mlados'. Moguce. A i ne mora.
Kada sam '92. krenuo iz Bosne, cvrsto sam verovao da je to samo na kratko vreme i da cu se vratiti. U istu skolu, u iste bircuze... Nakon toga Baranja, pa, evo, preko bare (Da li je to za mene sad "preko bare"?) I gde god sam odlazio (kao begunac, ili izbeglica, ili emigrant, ili, eto, i imigrant uvek je bila nada da cu se vratiti na "polaznu tacku", a ona je bila (ispostavilo se) sve dalja i dalja. I svi ti polasci su bili dozivljavani kao putovanje nekim poslom - u avanturu. Bilo je, cak, i neke radosti.
Od '95. (kada sam dosao ovde), bio sam nekoliko puta "kuci". I desavalo mi se svaki put -neizostavno- da, kada avion pocne da nadlece Beograd, zaplacem. Kad dodirne pistu u Surcinu...ne znam. Neopisivo. Svaki put. Kad krenem nazad u Kvebek, nista. Emotivno prazan.
I to: idem kuci! Sve vise i vise kad ovde upotrebim "kod nas", "nasa kuca..." javi se nesto pa me pita: A gde je to, ustvari?
I toga me je pomalo strah. Sto sve vise i vise postajem beskucnik. Nis , Bgd itd. su sve dalje i dalje, a, bogami, ovo ovde mi nije sve blize.


toplo

Toplo...bas takav utisak...iskreno Dejane nijedan svet nije velik ni stran dok imas taj uterusni mrak, miris poznat i bakin rucni rad. I nema razloga da se osecas trulo, jer relikviju si sacuvao, a posluzavnika ce uvek biti. Lepo nas to sve cuva , kao jarboli jedra.
Ne delim iskustvo odlaska identicno tvom, no jasna mi je nostalgija (da to tako nazovem u nedostatku bolje reci). Imam jedno drugo iskustvo odlaska, takodje sa osecajem da ne odlazim zauvek. No jesam.
Vidis, nekad sam zivela u Sarajevu, a sada kada odem osecam se kao da sam usla u dekor za film. I kao da je tamo zivela neka druga ja u nekom potpuno drugom zivotu. Sve mi je slicno, a nista nije isto. Dom sam nasla na jednom drugom mestu u koje se takodje ulazi preko mosta i kad odem i na kratko srce mi zaigra pri povratku.
Prekinucu sad ovaj ljudski manir da slusajuci pricu drugog uvek pozelimo da ispricamo sopstvenu

Dobro dosao


Andaluzija

Ridjokosa...mislim da sam te prepoznala...:)


nisam

Nisam ridjokosa, no mozda je znak prepoznavanja bio nesto drugo :- )


Куцање срца

У заборав тону све бивше омаме
Живот ми углавном суморан и горак
Тужан и усамљен . . .сећања ме маме
Из свога сам јата издвојени чворак

Почесто и пукнем . . . суза у очима
Но намах схватим да повратка нема
Олујни ветар киши ме отима
Какво ли невреме будућност припрема

И дал' ћу икад трагањем слуђен
Смирити својих немира ход
Судбу ми ,осећам ,маме даљине
да себе одживим . . . .ко одвезан брод

Тек овде,на Mалти ,где ме је живот довео ,а у раскораку између
Струке и Писане Речи натенане преиспитујем себе ,свестан безличности појединца ,који сваки за себе,представља непрестано понављање увек истог.
Где се налази граница иза које свако понављање постаје досадно?
Дали уопште постоји ? Стварност какву смо проживели не може да се врати.Па чему онда и . . писање ?

(ц)


setili ste me

ovoga:

Uzaludnost rechi

Ovo upinjanje da se kazhe sve
Neche nas odvesti dalje od nas samih
Ma shta rekao nechesh iz sebe izachi ne
Shto vishe govorimo sve smo vishe sami.


DA LI su dve rechi.. tu sam,

DA LI su dve rechi.. tu sam, da primetim, jel'?
;)


...

greska, oprostite


Lepo napisano

Nostalgija je inace najbezvrednije osecanje koje covek moze da ima. Zaliti za onim sto se nikada vratiti ne moze. Sta ce nam to ?
Ima li koji Evolutivni Psiholog da mi pojasni razlog zasto nam je ovakva emocija potrebna ?


potrebna ?

koja nam je emocija potrebna a koja ne ?

dobili je (tu nepotrebnu) u paketu, zajedno sa svim ostalim.
da se ceo zhivot razabiramo sa njima. da ne bude dosadno.


Definicija

Evolutionary psychology (abbreviated ev-psych or EP) is a theoretical approach to psychology that attempts to explain "useful" mental and psychological traits—such as memory, perception, or language—as adaptations, i.e., as the functional products of natural selection. The purpose of this approach is to bring the functional way of thinking about biological mechanisms such as the immune system into the field of psychology, and to approach psychological mechanisms in a similar way. In short, evolutionary psychology is focused on how evolution has shaped the mind. Though applicable to any organism with a nervous system, most research in evolutionary psychology focuses on humans.


da, to je

definicija EP. A EP je i drugo ime za "sociobiology"..

Ali vi ste trazhili da vam ONA objasni tu jednu, konkretnu i "nepotrebnu" emociju.
Aj, nadjite i to :)


Emergency Brake

Pa da mogu da nadjem ne bi trazio da mi se objasni.
:) Ali Sociobiology je drugacije nego EP.
Da je nepotrebna - to je sigurno. Ali zasto je nastala ? Mozda kao ukazatelj na prolaznost vremena ?
Mozda nas ona indirektno sutira u dupe i tera napred ?
Zalosni osecaj koji imate kada se okrecete ka svojoj proslosti, je mozda upravo tu da bi nas sprecio suvise dubokog gledanja u nazad.
Ako osetite bol kada god pogledate nazad, shanse su da cete vise gledati napred.
Priroda zna da vreme samo tece u jednom pravcu. Nostalgija je tu da nam proslost ucini bolnom, ne bi li koracali napred.
... Sad, ako se zaljubite u vas bol, ako bez uzdrzavanja romantizujete vasu proslost... onda to nije dobro.


svi su u pravu

pa i vi sa svojim razmishljanjem.

Ja se uvek setim rechi Crnjanskog kad god krenem da prebiram po proshlosti.. (jer nesigurna su ta sechanja.. a da li je bash tako bilo ili mi vreme samo iskrivljuje?)
a rekao je sledeche:

"Proshlost je grozan mutan bezdan: shto u taj sumrak ode, ne postoji vishe i nije nikad ni postojalo"

jeste bezdan..ali ta proshlost je nash kalup.. bez nje ne bi bilo nas ovakvih i sada.
I onda, verovatno u momentima kad se pogubimo, krenemo da ronjamo po proshlom da se malo objasnimo sami sebi.
Valjda.


Slazem se

U pravu ste blue.
Valjda je trik u umerenosti. Kao i s mnogo stvari u zivotu.
Ronjaj po proshlom, ali ne mnogo.
Pozdrav Blue !


Pokvarili ste mi dan :)

Bilo je mnogo, mnogooogo tema po ovim blogovima koje su u meni izazvale bure razlichitih, potisnutih i bolnih emocija, ali nikada do sada nijedna me nije ovako dotakla... Chuj, "dotakla" ... !?

Suze su same navrle ... kao logichna posledica ovakvog "doticanja" od koga se grudi nadimaju, a po slepoochnicama seva.

Kako god, zahvaljujem na ovom prelepom textu i zelim Vam sve dobro.


Ako smem

malo Novog Sada da dodam u priču... :)
Posle višegodišnjeg odsustvovanja iz zemlje, dolećem jednog vrelog, prašnjavog junskog dana konačno u Bg. Taksisti navale, ja kažem "nek ide život", dam pare i sednem u "Dajmler" iz sedamdesetih godina, kod svake rupe na putu otvori se natkasna kod suvozačkog sedišta i sav sadržaj mi pada u krilo... Šibamo auto-putem, ali negde kod Inđije kažem taksisti da ide na stari put. On zabezeknut, trajaće duže itd, ali ja ne puštam - ma, kako ću da uđem u Novi Sad tamo s auto-puta, od rafinerije, hoću preko starog mosta, da grad pukne preda mnom! On pristane, pita negde kod Karlovaca da li sme da pusti muziku, meni srce tuče u grlu, a iz njegovog drndavog kasetofona, u trenutku kad se penjemo na most, udara pesma "đuvegije gde ste, da ste, htela bih da znam" :)
Tri dana posle toga sam bila toliko srećna što sam KOD KUĆE, da sam svima govorila "ako sada umrem, umreću srećna". Naravno, svi su mi govorili da sam prolupala...
Dejane, pozdrav i uživaj kod kuće!


Djuvegije gde ste, da ste...

Oj tudjino gde sam, shta sam
htela bih da znam
otjul za Novaka kutji
i za badnji dan?

...ma nek ide zhivot - Otju!
ko bre mari za skupotju
kad drma nooostalgija

Stigla plata, juhu mitjo!
bitje lumperaj
iz tudjine Shubi stizhe
u svoj rodni kraj

...i mila joj veli nana
kolko sad ostajesh dana
aj nemoj manje od sedam.

;)


ej, shubi

srecan put! ja ostah za novaka u tudjini, taka mi sudbina... :) al ti nije losa obrada, moracu da zapamtim


hvala..

i ja sam poslednjih 5 godina u tudjini dochekivala..pa i shubi ima dushu..:)

Nego, kad smo vetj kod obrade
ono "iz tudjine Shubi.."
samo promenish u "Lektorka na Djavu stizhe"
i sve ok ;))


ali da proveris

u moje ime, molim te, da li su konacno zavrsili ono renoviranje djave, jel vazi? :)
hajde, put pod noge, pazi kako letis - ako letis, mada je let u glavi, ako i nije u avionu, zar ne...
cao-cao


duboko ste me dirnuli, oh,

duboko ste me dirnuli, oh, kako ste pogodili.. me..
i ja sam se iskreno, rasplakala..
kako je zivot okrutan!!!!
pobogu!?
gospodine? sjajno.. sjajno..
(nekolicina shalje pozdrave aplauzovane, iza mojih ledja, prenosim..samo...)..


shu :)

srecho, srechan ti put.

napuni baterije do dna dna.
i vrati (nam) se josh raspevanija.

podzravlja te Victor :)


falavi..

blu, pozdravlja te shu..

(pa mi se rimujemo, bokte..;)


"eje eje eje... ovaj

"eje eje eje... ovaj poslednji stankovic blog je neverovatno djubre ali slusaj do bola djubre ali komentari me ubise pa za koga ja onda pisem knjige do vraga"

Salvador Dali


zoks

očekivala sam fotku losa (ili bar irvasa), a ti ništa...
(Deki, izvini za upad :)



zoks

ne tog, onog Rodjenog


"ne tog, onog

"ne tog, onog Rodjenog"

Sliku onog rodjenog mogu ti poslati na privatni mejl.


ama Zoks,

malopre si bio kod Rodjenog losa


Zalim, nemam Duletovu sliku.

Zalim, nemam Duletovu sliku.


ako nemaš losa

može i irvas...



MOŽE !

Samo da je jelenje.


kakav si ti

CAR !!!!!


Stvarnost

Ne znam koju bih rec upotrebio za ovakav tekst. Odlican, lep, tacan? Sve to, ali i nesto vise. Podsetio me je na jednog drugog Lisabonca kojeg veoma volim i nosam sa sobom po svetu. :)

Stvarnost

Da, prolazio sam ovuda cesto pre dvadest godina.
Nista se nije izmenilo - ili ja, barem, ne primecujem nista -
U ovom kraju grada...

Pre dvadeset godina!
Sta sam ja tada bio! Svakako, bio sam drugi...
Dvadeset godina je proslo, a kuce nemaju pojma o tome...

Dvadeset beskorisnih godina (a ko kaze da su bas takve bile! Otkud ja znam sta je korisno ili beskorisno?)
Dvadeset protracenih godina (a kako bi izgledalo da sam ih dobio?)

Pokusavam da zamislim
Ko sam i kakav sam bio
Kada sam ovuda prolazio
Pre dvadeset godina...
Ne secam se, ne mogu da se setim.
........


Dom u daljini

Dejane, potpuno shvacam sta Vam se dogadja pri dolascima u rodni grad. Ali rado bih podijelila s Vama i blogerskim drustvom svoje iskustvo.
Godinama sam zivjela najduze 2 godine u jednom gradu i jednoj drzavi. Onda sam se selila dalje, gotovo svaki put zbog posla. Kada bih u tim svojim seobama posjetila rodni grad i rodnu Slavoniju, srce mi se sirilo i mislilo da iskoci vec pri ulasku u panonske sirine. Gotovo bih bila poludila od ushicenja.
Godine su prolazile, vremena i ljudi se mijenjali.
Ja danas zivim u gradu u daljini koji sam izabrala iz sasvim osobnih, ni malo poslovnih razloga. Berlin me je fascinirao iz daljine, nastavlja me jos vecom zestinom fascinirati sada kada u njemu zivim, odabravsi to slobodnom voljom, protiv svih zakona logike, isplativosti i pragmaticnosti. Ovdje je sada moj dom. Ovdje su prijatelji koje sam izabrala radi zajednickih ideala i zanimanja. Ovdje se privatno susrecem i gradim zivot s ljudima s kojima dijelim zajednicke vrijednosti.
Dodjem i dalje u rodni grad. Srce mi zatreperi dok se blizim roditeljskom domu. Ali prijatelji iz djetinjstva, iz rane mladosti postali su stranci. Sve manje se razumijemo. Kazem samo: "Sorry, mislim da zivimo u razlicitim realnostima."
Srecem ponekad prijatelje rasute po razlicitim meridijanima. Kad-tad upadnemo u klopku kritike da smo neshvaceni "u starom kraju", te kako se oni koji su ostali dobro osjecaju u svojim skucenim prostorima, bivajuci slijepi na raznovrsnost svijeta izvan njihove poznate sredine. Moguce da oni kritiziraju nasu oholost. Ne znam. I to bi bilo OK.
Ne mogu zamisliti da se ikada vise vratim i zivim u rodnome gradu, u rodnoj zemlji (koja, ionako, vise ne postoji). Promijenila sam se. Promijenili smo se, svi. Postali smo jedni drugima stranci.
Sada sam daleko manje stranac u ovome nekada tudjem i dalekom gradu, u kojem se vec neko vrijeme osjecam bas "kao doma".


Ovo je zaista...

..za plakanje...Svako u ovom divnom tekstu moze da se pronadje...cak i mi koji smo oduvek ovde ali imamo decu koja, mozda, pakuju svoje ranceve....


Odlican tekst!

Sjajan tekst, Dejane. Necu reci sasvim isto, ali u mnogome se slicno osetim kad god dodjem "kuci" u posetu. Siguran sam da je slican slucaj sa svima nama iseljenicima.


najgorori smo mi iz

najgorori smo mi iz mJeshovitih brakova..

Rambo Amadeus


.cak i mi koji smo oduvek

.cak i mi koji smo oduvek ovde ali imamo decu koja, mozda, pakuju svoje ranceve....

Jesen


Ime

Lepo zboris. Sta bi nekadasnji ti rekao danasnjem sebi? Pozdravi mi Beograd. Kako rece Kosta Bunusevac - CENTAR SVETA...


Dejane Stankovicu

Ovo se zove - velichanstveni povratak kuci.

Dobrodoshli!


Nueva srpska knjizevnost i

Nueva srpska knjizevnost i poezija u jednom...
Dejane, ovo je bas dobro!


Legnem u krevet na mesto nekadašnjeg sebe

Eh....uvucem se u prohladne, mirisne carsave i znam da cu se uskoro ugrejati...iz jastuka susti poznata, mila tisina.
Ta prva noc uvek je veca od mene.
Sve svoje sa sobom nosim hodajuci po svom zivotu....i sve sto nosim mogu da prostrem kad god hocu i gde hocu i ma gde se desila il bila... al tu prvu noc u roditeljskom domu, nju ne mogu nigde nikada da odsanjam.
Lako mi je da menjam zivotnu sredinu...iako najcudnija od svih, nekako, bar meni jeste prelazak iz Juge u Srbiju...osecam se kao da imam dve otadzbine...iako imam bar jos tri...relano...koje volim isto, mnogo, ali drugacije.

Pust svegda budet neba, pust svegda budet solnca, pust svegda budet mama, pust svegda budu ja...:)


Svaki...

komentar je suvisan ...dovoljno je reci oci su mi se napunile suzama i ne samo zato sto se tu negde u tim redovima pronalazim i ja..vec zato sto...ne zelim da objasnjavam nesto sto je nepotrebno objasnjavati...dovoljno je procitati..


ubi me nacisto

mislim, ovo je sve toliko istinito i stvarno da ubija na mestu. e moj Dejane... a uskoro ces biti ne samo neciji sin nego i neciji otac, kao ja, a deca ti caskaju medjusobno na stranim jezicima, i mesaju termine "svajcarska" "amerika" "australija" "kanada", sve im je to isto, i razlicito od onog "srbija" gde zive babe i dede. kojih ovde nema. i nikad ih nece biti, i pomrece tamo negde bez nas, jer mi kao hocemo bolje uslove za zivote nase dece?
ma neznam vise, da se spakujemo i vratimo, to mi dolazi nonstop, i to u provinciju kod babe i dede, da se lepo vratimo kuci. al' sta cu s decom? i tako, lomimo se izmedju osecanja da smo mi izdajnici ili da su nas neki-tamo izdali, svejedno je besmisleno sve to... ljudi bez domovine.
pa dobro, izguracemo, jel da?
hvala ti na ovom bolnom istinitom tekstu
srecno ti bilo sve u buducnosti, gde god budes...
pozdrav


Radione

dvojica mojih prijatelja, Londonci, sa Jugo zenama su odlucili da zive u Beogradu.
Oni su zakljucili da je u Beogradu njihovoj deci bolje.
Pusti ti srpsku pricu "svi bi da idu". Kad bi da idu, sto nisu otisli?
Svako ko hoce stvarno da ide moze i da ode.
Samo, pitanje je pod kojim uslovima.
Ako vam se vraca, vratite se.

Olga


Znam vise takvih, zapadnjaci

Znam vise takvih, zapadnjaci koji zive i planiraju ostati u Beogradu ili negdje drugdje "u regionu". Razlicite su im motivacije, barem ono sto kazu. No, Londonac u Beogradu je "faca" kakva ne bi moguce nikada bio da je ostao kod kuce u Londonu. A s istom lovom moze mnogo vise da priusti sebi i svojima (materijalno i po pitanju provoda) u Beogradu nego u Londri. U sustini ima sve kao "tamo", samo manje kosta. Plus, bolja klopa ;-)


Ne znam da li bih se bas slozio...

to je ok ako imate i dalje istu lovu. Ko ce meni da plati istu ovu lovu u Srbiji? I uostalom zasto bi, kada moze da dobije domaceg radnika isto ili slicno kvalifikovanog za manje pare?

Drugo, apropos price "svi bi da idu". Uopste se ne slazem da "ako bi da idu, do sada bi otisli". Iz moje sredine, stvarno ko je MOGAO da ode je otisao, a ko nije samo je cekao priliku. Mozda se vi krecete u drugacijim krugovima, moji su u ogromnom broju odlazili. Mozda je danas malo drugacije, ali tokom 90-tih ljudi koji su imali ikakve kvalifikacije koje se lako "prevode" su odlazili samo tako.

Uostalom, zasto mislite da nas sada toliko ima napolju? Upravo zato sto je bezao svako ko je mogao.


Expatriots

Ti o kojima sam pisala, a imaju istu lovu ovdje i tamo, mogu birati da li ce za iste novce i na slicnom mjestu raditi ovdje ili tamo. Tako neki (mnogi) biraju Beograd, jer im pruza isto sto i mnogi drugi gradovi na Zapadu, ali za manje pare. Plus su ovdje face, jer sam primjetila da "lokalci" padaju u nesvjest od ushicenja zbog toga sto su se ovi odlucili doseliti amo, pa se jos i trude da im na sve nacine pokazu svoje gostoprimstvo.
Slucaj je, na zalost, nesto drugaciji s Kinezima koji ovdje zive i rade za iste pare kao i "tamo".


To je druga prica

Ali takvih je malo, i mislim da ne predstavljaju dobar primer. Mi prosecni radni ljudi imamo prakticno izbor ili "normalan" zivot, da nazovem srednje klase negde drugde, ili malo manje normalan zivot ne znam koje klase u Srbiji (ali zato cevapa na pretek!)

Salu na stranu, kad god pomislim o povratku, ono sto me najvise sputava je to sto te stvari koje su kao jedinstvene u Srbiji se polako gube. Mi smo zemlja tranzicije i prvobitne akumulacije kapitala. Ko god tu ne ispliva (ispod 1%) ce biti kolateralna steta. Sve najgore sa Zapada upijamo, globalizacija dolazi nezadrzivo, a ono autenticno i lepo nestaje. Dakle, em bih sebi smanjio standard, em sto ce te stvari zbog kojih sam to ucinio polako nestajati (npr domaca rakija ;).

A ovo za decu je takodje veliki faktor. Kad se deca jednom naviknu na zivot ovde negde, nauce jezik, steknu drugove, itd... to je gotova stvar.


Slazem se. Zato i ne

Slazem se. Zato i ne pomisljam na povratak za stalno. Djeca su mi ionako ne samo rodjena vani, nego i po ocu Nijemci. Iako smo svi zajedno prije njihovog polaska u skolu proveli nekoliko godina u, sire gledano, "starom kraju". (Izmedju ostalog mi je to bilo vazno i zbog sirenja njihovih vidika i da se doista naviknu biti gradjanima svijeta.) I imali smo srecu pri tome pripadati onome malom broju koji opravdano ne smatrate mjerodavnim primjerom.


Oldtajmer

poznajem i ovakve i onakve ljude.
Mnogi su otisli, iza ili cak tokom fakulteta. Neki su se i vratili. Od ovih ljudi koje spominjem je sigurno devedeset procenata kad tad radilo u kafani, delilo stan pa cak i sobu sa velikim brojem ljudi i slicno.
Vecina ljudi koji pricaju da bi otisli a nisu, nikada ne bi pristali na takvu zrtvu.
Verovatno ne bih ni ja ali sam imala malo vise srece i profesiju koja je u stvari zanat.

Olga


Same here, Olga

Velika je stvar imati srece sa profesijom. Tako da se ja konkretno nisam nesto mnogo "mucio". Svakako ne kao 90-tih u Bg - cekanje u redu za dzak brasna itd. Vrhunac "muke" ovde je bila voznja neredovnim gradskim prevozom dok nisam skupio para za kola...


hvala Olga

to se kod nas stalno lomi, te ovamo cemo, te onamo... ali kad jednom krenes, tesko se vratis posle nazad. nekako ne pripadas ni tamo ni ovde, ali dobro, dok se deca smeju i imaju sanse da dobiju kakavtakav pasos s kojim c emoci da putuju i studiraju gde god oni hoce... tja...
hvala vam puno...


Iscurela mi lova

na interentu, sad zloupotrebljavam gostoprimstvo Restaka i Bizingera u B92 ali ne moguda preterujem. Zahvaljujem se na svim komentarima, ali tek cu sutra moci decentno da sednem i da se s vama natenane ispricam.

Dejan


Deki

suzotvorce.

Olga


STA NAM TO RADIS!

Ух, бре Деjане, шта нам то радиш! Имам 60 година, а гутам кнедле и по пети пут бришем наочаре („замаглиле”) док читам твоj текст. Ваљда сам довољно рекао.

Jош jедан Станковић.


btw...

btw..najavih gore da stizhem u Bg..(u subotu naveche,30.dec)

e sad - pored "osmeha na licu, svi na ulicu", ima li josh neko cool + zanimljivo mesto za novogodishnju noc?

shubi pita
de ne skita..:)

Milaaaancheeee!! ti sve znash - prichaj!

;)


"Home is where we start from" - T.S.Eliot

Majstorski si ovo napisao, Dejane, kao i uvek.

Mislio sam da pocnem svoj komentar recenicom: Mnogo ste mi razmazeni vi "Evropljani" - mozete da sednete u auto, ka konja, na voz, mozete peske, i opet da stignete kuci. A sta cemo mi odavde, sa ovom vodurinom izmedju, sto zabrinjava?
Posle sam se setio Vilijamsa i njegove staklene menazerije, lomljivih svetlucavih predmeta sto se ponakad jave iz magle secanja, kao raspareni predmeti iz tvoje sobe, i zasijaju hipnoticnom svetlostcu, sve slabijeg sjaja, onoga sto je proslo. I tada mozes da kazes sebi bivsem, onome koji je u tom krevetu spavao:
Ja nisam otisao na Mesec, ja sam otisao mnogo dalje - jer vreme je najduze rastojanje izmedju dve tacke.

Zato nisam ono gore napisao.

P.S. A svoju kucu u Bg.-u sam potpuno renovirao, oslobodio se svih "nepotrebnih" predmeta, i samo ponekad naidjem na neku sitnicu, cediljku za caj ili solju, i osecam se kao da sam se suocio sa praistorijom.


Hi there, First I have to

Hi there,

First I have to say that I'm a 25 year old Serbian white man and a writer.

I am on a spiritual crusade on the internet, the last days I have not been looking for a one night stand situation but an ongoing discrete arrangement between two adults that just want the pure pleasures of sex without all the commitment. Mr Nsarski, are you bored of your other half not giving you what YOU need? Do you feel he is not giving you the attention that YOU deserve? Are you loney and in need of some compassion? I can give you what YOU deserve. I enjoy long walks on the beach, and warm moonlit nights just holding someone in my arms. I also enjoy kissing immencely. I am simply looking to give YOU what your not receiving at home. Remember your secret is always safe with me. Try and have a good day. :)

Robert Marko Vidojkovic


Hiya there, little Missy!

We home boys are kinda suspicious of strangers and people with accent in general. Especially now with internet and stuff, one can never be too careful these days. But, of course, if you are good with farm work, we can always use a new hand in the field, or the farmhouse, what with all the guys coming home from hard day's work. Hungry like horses, dead as doornails, when they go to bed we can have some fun ourselves. And I don't have in mind just plucking chicken, if you know what I mean.
If this proposition sounds appealing to you, Missy, I'll reconsider.
I'll go make me a pecan pie, now. So long, and let me know soon.


Mr Nsarski, First I have to

Mr Nsarski,

First I have to say that I'm a 25 year old Serbian white man and a writer, and I am on a spiritual crusade on the internet.

I was reading "The Claws" and surfing the other day and found a site devoted to eunuchs. Actually, it was devoted to eunuch stories created and distributed by the people. There must have been over five hundred stories, most (I'm guessing) over five hundred words. Your average eunuch story goes as follows:

"There was a large, burly man with a bulge in his tight jeans to match his muscular girth. Sitting down at the bar his bulge rested gently on a stool. 'Get me a beer, BITCH.' he barked at Brenda, the slender yet toned bartender. She turned to him with a wry grin. 'Sure thing buddy. You want fries with that?' Sliding his beer too fast in his direction, Brenda saturates the burly man's package with the alcohol. 'What the f--?' says the husky man, standing and staring at his moist crotch, but before he can utter another word Brenda whips out her trusty twelve-inch Australian nutcutter and slices off his nuts.
THE END"

Seriously, there's always castration and also an odd mix of homoeroticism and hetero-porn influences. It's provides for curious entertainment, and as long as I didn't picture an actual man getting his sack sliced off I could handle the writing. After a while though, story after story, you begin to guess what's going to happen and this "eunuch" thing doesn't seem so cool anymore. "He gets his nuts chopped up, again? Oh, this time it`s by the dr., his boss, and a nurse.

Robert Marko Vidojkovic

.........................................

My suggestion Mr Nsarski and Robert Marko Vidojkovic, is that you stop visiting these sites.

I suspect that you would have preferred more reassuring comments, but this is the status.

Sexdoc

--------------------------------------------------------------------------------

This question has been answered by Dr. zokster, a.k.a. Sexdoc. He is a bona fide sex therapist. He is one of the sex therapists at the Hackney Council`s Relationship and Sexuality Center. For more of Dr. zokster’s work, visitors can check out Ask the Sex Doc, his website devoted to answering questions about sex therapy, sexuality, and relationships.


That's all fine and well.

Only I can not fathom in what way, mean, or sense have I been associated with Mr. R.M. Vidojkovic. I have never met the gentleman, and have no idea what he is or does. "Claws"? Is this something I'm supposed to know?
Could you, please, right honorable gentleman Mr. Zox, clarify this confusion in my head?
As for my participation on the blog, I will gladly stop making a nuisance of myself.


Another crime happened in

Another crime happened in Severodvinsk. A 26-year-old girl killed a 60-year-old man. She killed him with a frying pan. A company of three women and this 60-year-old man were dancing in the kitchen. They had a quarrel about "The Claws", a book written by Robert Marko Vidojkovic, Serbian writer and marine biologist; then they started fighting and it all ended up with a murder of
the man.

Vitaly Bratkov
PRAVDA.Ru


Well, all kind of

sh*t happens in Severodvinsk. My advice: stay away from that place. (Just like when the guy walks into a doctor's office and says: "Doctor, I broke my leg in two places, what shall I do"?. Doctor: "If I were you, I'd stay away from those places")


Police called to an animal

Police called to an animal in distress in Russia found the cow was actually just being mounted by a bull.

A woman, from Severodvinsk, called police to say a cow in a nearby field was ill or being mistreated.

She had heard the animal bellowing loudly but when police arrived, they found she had misread the situation.

"The cow was bellowing indeed, but not from pain but from joy," according to the police report.

It describes how the animal was being mounted by "a three-year-old, attractive bull" and "appeared to enjoy his approaches".

Consequently, police decided not to intervene.

Vitaly Bratkov
PRAVDA.Ru


Daniil Harms

Ove price mi puno mirisu na Daniila Harmsa. Je l´ taj drug Vitaly Bratkov (takodjer) njegov citalac i postovalac? Ili nesto vise?


I was romantically involved

I was romantically involved with a handsome, loving, and fun guy named Vitaly Bratkov. We talked about everything. he was very open with me. when we started to discuss sexual issues, he admitted that he was attracted to muscles on women. i thought he meant women that were somewhat toned. however, he had a supply of female body builder stuff and even had female body builder porn.

i was so shocked to see these women. do you know where i can find information on the mentality/sexuality of men who desire female body builders?

Reply To This Message

Female body builders are perfect examples of women unable to break into traditionally male dominated domains as equals. While there are competitions for women body builders they are judged on very different scales than the men. Economist Sasa Radulovic said, "I admire female bodybuilders because they have the strength of character to do what they want to in the face of awesome opposition!" She goes on to talk about the harrassment women receive that men would not ever be subject to. "Either the woman bodybuilder or The man are strong enough 'to deal with any trouble makers', however, hecklers seem to feel no fear in humiliating the woman."

For more information you may visit
http://www.womenwrestlingnude.com/female-body/muscle.html

I suspect that you would have preferred a post about male bodybuilders and Danil Harms but this is the status.

Sexdoc
--------------------------------------------------------------------------------

This question has been answered by Dr. zokster, a.k.a. Sexdoc. He is not a bona fide sex therapist. He is one of three temporary financial managers at the Hackney Council. If you got nothing better to do you may check out www.zokster.com, a website devoted to online gambling and viagra.


haa??

nur Puzfrau, nix verstehen


Read once again.

Read once again.


Dear Yakov Semyonovich,

Dear Yakov Semyonovich,
1. A certain man, having taken a run, struck his head against a smithy with such force that the blacksmith put aside the sledge-hammer which he was holding, took off his leather apron and, having smoothed his hair with his palm, went out on to the street to see what had happened. 2. Then the smith
spotted the man sitting on the ground. The man was sitting on the ground and holding his head. 3. -- What happened? -- asked the smith. -- Ooh! -- said the man. 4. The smith went a bit closer to the man. 5. We discontinue the narrative about the smith and the unknown man and begin a new narrative
about four friends and a harem. 6. Once upon a time there were four harem fanatics. They considered it rather pleasant to have eight women at a time each. They would gather of an evening and debate harem life. They drank wine; they drank themselves blind drunk; they collapsed under the table; they puked up. It was disgusting to look at them. They bit each other on the leg. They bandied obscenities at each other. They crawled about on their bellies. 7. We discontinue the story about them and begin a new story about beer. 8. There was a barrel of beer and next to it sat a philosopher who contended: -- This barrel is full of beer; the beer is fermenting and strengthening. And I in my mind ferment along the starry summits and strengthen my spirit. Beer is a drink flowing in space; I also am a drink,
flowing in time. 9. When beer is enclosed in a barrel, it has nowhere to flow. Time will stop and I will stand up. 10. But if time does not stop, then my flow is immutable. 11. No, it's better to let the beer flow freely, for it's contrary to the laws of nature for it to stand still. -- And with these words the philosopher turned on the tap in the barrel and the beer poured out over the floor. 12. We have related enough about beer; now we shall relate about a drum. 13. A philosopher beat a drum and shouted: -- I am making a philosophical noise! This noise is of no use to anyone, it even annoys everyone. But if it annoys everyone, that means it is not of this world. And if it's not of this world, then it's from another world. And if it is from another world, then I shall keep making it. 14. The philosopher
made his noise for a long time. But we shall leave this noisy story and turn to the following quiet story about trees. 15. A philosopher went for a walk under some trees and remained silent, because inspiration had deserted him.


Gliding motion occurs in

Gliding motion occurs in avalanches moving up to 40 km per hour. After the snow fails and has overcome the initial static friction, it accelerates rapidly. Slabs break into smaller fragments and snow glides along the surface with little mixing and turbulence.

People caught in gliding motion avalanches may be able to remain at the surface by making swimming motions, Skis and poles can act like anchors and tend to pull a person down.

Vitaly Bratkov
PRAVDA.Ru


Andrey Andreyevich thought

Andrey Andreyevich thought up a story like this one.
In an old castle there lived a prince, who was a terrible boozer. But the wife of this prince, on the contrary, didn't even drink tea, she only drank water and milk. While her husband drank vodka and wine, but didn't
drink milk. Though, in fact, his wife, to tell the truth, also drank vodka but kept it quiet. But her husband was quite shameless and didn't keep it quiet.
-- I don't drink milk, I drink vodka! -- he always said. While his wife on the quiet, from under her apron, pulled out a jar and -- glug! -- she was drinking away.
Her husband, the prince, says: -- You could have given me some.
But his wife, the princess, says: -- No, there's little enough for me. Shoo!
-- As for you, -- says the prince -- call yourself a lady! -- And with these words, wallop, and his wife's on the floor! The wife, her whole kisser smashed in, lies on the floor crying. And the prince wrapped himself in his cloak and went to his quarters in the tower, where his cages stood. He bred fowls there, you see. And so the prince arrived in the tower and there the chickens were squawking, wanting food. one chicken even began to neigh.
-- As for you -- said the prince -- you chauntecleer! Shut up, before you get your teeth bashed in! -- The chicken doesn't understand a word and just carries on neighing. So, in the end then, we've got a chicken making a racket in the tower, and tile prince, then, offing and blinding and his
wife, then, downstairs lying on the floor -- in a word, a complete Sodom.
That's the sort of story Andrey Andreyevich would think up. Even just from this story you can tell that Andrey Andreyevich is a major talent. Andrey Andreyevich is a very clever man. Very clever and very fine!


The citizens of Belgrade will

The citizens of Belgrade will pay a little more to flush their toilets after October 1. The Belgrade City Council approved a sewer rate increase on Monday, June 14.

The current rate is $15.90 per month for a base usage of 5,000 gallons per month, and $1.26 per month for each 1,000 gallons thereafter.

Beginning October 1, the rate will increase by $2.23 per month to a base of $18.13, and to $1.44 for each additional 1,000 gallons.

According to City Manager Sasa Joe Radulovic, the hikes are necessary to service a $1.5 million sewer-upgrade bond.

Vitaly Bratkov
PRAVDA.Ru


Abwasser


Ne kapiram zelju da se pise

Ne kapiram zelju da se pise na engleskom osim ako ti to nije maternji jezik. Ovo je komentar na prethodna 2-3 komentara, koja me je cak mrzelo da citam jer su dugi i jos su na engleskom, mada taj jezik znam vrlo dobro. Zapravo, ovaj poslednji je zanimljiv, a i kratak je.
Elem, vratimo se temi. Nije mi jasno zasto vecina Vas blogera kuka i place na ovu temu, barem tako pisete. Ako Vam je vec toliko tuzno sto zivite u inostranstvu, Vi se lepo vratite ovamu Srbiju. I ovde ce Vam suze ici na oci i to mnogo cesce nego tamo. Razlozi za te suze bice vrlo ovozemaljski i iz domena realnog zivota.
Ja sam se iselio iz Bgd davno; 1992. Svako vece, dok sam ziveo "napolju", kad legnem u krevet i zatvorim oci, setao sam se beogradskim ulicama. Kad sam igrao tenis na svom teniskom terenu, ili se kupao u svom bazenu, okruzen svojim dvoristem nalik na botanicku bastu, mislio sam na Beograd. Kad god bih primio platu od koje sam mogao da kupim sve sto mi je padalo na pamet, bez obzira na cenu, mislio sam da bih je mnogo bolje potrosio u Beogradu. Zamisljao sam trenutak svog povratka u Bgd sa potpunim ushicenjem, kao da se to bas tog trenutka desava.
Zato sam lepo skupio svoje prnje i vratio se kuci. Jednostavno mi je dosadilo da kukam i da mi suze naviru na oci kad bih procitao nesto ovako. Suze mi i sada krenu, ali iz potpuno drugacijih razloga; realno-zivotnih. Nikada se nisam pokajao zbog povratka.
Zakljucak: Ko kuka i kome je tesko da zivi u inostranstvu, neka se vrati. Nije to tako strasno, a donosi mnogo, kao i sto se mnogo gubi. Pitanje je koji su Vam zivotni prioriteti.
P.S. Saco kad stizes? (ili si vec ovde).


Stevan BG: "Ne kapiram zelju

Stevan BG: "Ne kapiram zelju da se pise na engleskom osim ako ti to nije maternji jezik. Ovo je komentar na prethodna 2-3 komentara, koja me je cak mrzelo da citam jer su dugi i jos su na engleskom, mada taj jezik znam vrlo dobro. Zapravo, ovaj poslednji je zanimljiv, a i kratak je."

I ovi drugi nisu losi. A na engleskom su zbog bloga koji nosi naslov: "Ove noci sanjacu na srpskom", i zbog protivteze tom placljivom tonu jeftinog gasterbajterskog sentimentalizma koji odise iz teksta, a na koji, kao uslovna reakcija, svi prevrcu ocima, hvataju se za srce i brisu nekakve operetske suze. Eto zbog toga su ti tekstovi o Robertu Marku Vidojkovicu, kravama, tiganjima i evnusima na engleskom.

I suspect that you would have preferred a post about, dairies, yoga and Ivica Dacic intestinal washing techniques and other such irrelevant shit, but this is the status.

Sexdoc

--------------------------------------------------------------------------------

This question has been answered by Dr. zokster, a.k.a. Sexdoc. He is not a bona fide sex therapist. He is one of the fake sex therapists at the Hackney Council`s Relationship and Sexuality Center. For more of Dr. zokster’s work, visitors can check out Ask the Sex Doc, his website devoted to answering questions about sex therapy, sexuality, and relationships.


Stevan BEG

Je l' to moj drug Stevan?


Jeste Nale. Aj' da se ne

Jeste Nale. Aj' da se ne dopisujemo preko bloga, evo ti moja adresa . Javi se.
S.


Odgovor vise manje svima

danas mi neko rece: Rasplakao si Srbiju.
Sad citam vase komentari i cini mi se da taj neko nije bio u pravu. Mislim da sam rastuzio sebi najslicnije, srpsku dijasporu. Nisam imao nameru, ali priznajem, sada mi nekako toplo oko srca.

svako dobro

Dejan Stankovic


Dijaspora i povratnici

Dejane, rasplakali ste, kako kazete, srpsku dijasporu. Ja, kao netko tko ne pripada toj ciljnoj grupi zahvaljujem jer ste mi poklonili dodatnu ilustraciju za moja istrazivanja raznovrsnih dijaspora s podrucja bivse nam zajednicke domovine. Naime, drzim da ni jedna od pomenutih dijaspora ne gaji toliku nostalgiju i Heimweh/homesick kao srpska. Pitala sam razlicite ljude da mi objasne zasto je tako, zasto se toliki Beogradjani (kao najveca podgrupa) cak i nakon velikog broja godina provedenih "s one strane grane" na kraju odluce na (konacni) povratak u rodni kraj? Ona manje sentimentalna strana price je da ti isti gotovo odreda poslije pricaju kako je "tamo" sve lose, kako su "oni" preglupi "za nas" i sl. I sada bih rado pitala Vas, sta mislite, zasto je tako?

(Ovo sam nedavno pitala jednog uglednog pisca srpskog iz dijaspore, ispricavajuci se pri tom da je pitanje iskreno, a ne provokacija. Ni on mi ne odgovori, osim sto rece da on nije takav, kaze, nema namjeru da se vraca.)


Rece mi sinoc

jedan gospodin, Beogradjanin koji zivi preko: Beograd je teska droga.
Jeste malo pateticno ali izgleda da nije neistinito.


Teska droga...

... otprilike kao blogovanje ;-) Kad se covjek na to navuce, uf!


pa mislim

i to sa rasplakanom dijasporom vise bre, ....boring.......


Da li zelite nesto interesantnije

draga Brooklin. Neku recitaciju mozda?


AJDE

jednu, samo da nema veze sa ceznjom za toplim zavicajem, please...


Mogu li da se ubacim?

Omiljena recitacija na blogu od T&R:
"...prijo moja sel vi mejki it
prijatelju lec go sejkit..."
Kolosalan spoj!


Khm,

Ostajte ovde
Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat (vise...)

(Tamo pocinje sa kisama, Brook, vreme da krenes kuci).


Jedna mog omiljenog pesnika

Tine i radojka

Ljuljaj, zabavljaj,
cega nema nabavljaj.


dijasporo....oprosti..

aaaah...Srbijaaah..!


Svima

Srecna Nova Godina


T&R


hvala, takodje..

nego..da se vratimo temi bloga


i, naravno...

par čaša za srećnu novu 2007...što se mene tiče, sipati "amarenu" ili "bermet"....

i, još, za dobro leto 2007..


Dejane,

nisam znao kad je najpogodnije da ti cestitam, pa sam izabrao nekako ovako - izmedju BG. i Protugalskog vremena.
SRECNA TI NOVA GODINA!!! Nastavi da pises bolje nego ikad.
Srecno!!!!!


Hvala

svako dobro i tebi. Sve najlepse.


Svako dobro

draga Angie


Dejaneee!

pa cmok, ljub, cmok !!! Sve najlepše ti želim !!! (svrati kod mene na post festum žurku, baulja se)


Jeliceee!!!

sve najlepse ti zelim draga moja prijateljice, tebi tvojima, a i svima ostalima, a osobito puno zdravlja, netso love a za ostalo cemo lako.


sve najnajnajnaj..

Srecna Nova Godina Dejane! Srecna Nova Godina dragi blogeri!


Hvala

i tebi sve najlepse


Deki

puno dobrih vina i lepih recenica u Novoj.


Bravo Dejane/Shaco

Evo opet mene iz New Yorka. Savrseno sazeto u par recenica stanje jedne citave generacije, lutalica. Ja sam nekako osecao da se necu vracati nazad posto mene Beograd (nazalost) podseca na staro pozoriste koje decenijama vrti jednu te istu predstavu. Kulise su iste, pozutele ili sveze nafarbane, svejedno, ali su se glumci promenili ili stare na nacin na koji se to meni ne dopada tako da mi je cela predtava postala nekako strana. Beograd iz sredine osamdesetih godina 20. veka je nesto sto je u meni zabelezeno za sva vremena i to je jedina slika koju nosim sa sobom, trudeci se da ne obracam paznju na stvarno stanje. Pozdrav od mene i jos jednom da kazem, sjajan text, bezo obzira na to sto neki tamo pojedinci aludiraju na jeftinu patetiku. Uvek je bilo kontrasha koji moraju da teraju po svome.


moz biti da jeste jeftina patetika

ali ima ko voli. ima cija sam osecanja dotakao. Zamisli na sta bi licilo kada bi se ono sto pisem svima dopalo? ja bih bio neutesan.
s druge strane i za mene a i za nezadovoljnike mozemo primeniti isto: pas laje vetar nosi.


patetika

je stvar licnog izbora. za mene bi bilo jadno da sam se politicki aktivirao u Srbiji, napucao 110kg i da idem okolo sa pratnjom ljudi koji nemaju vratove i da svi svima govore: e brate, a za nekoga je to uspeh. tako neka laju kere Jacobsfelda a ti samo nastavi da pises.
btw: napisao sam i ja knjigu koja je ovde (Amerika) objavljena prosle godine, pa ako imas vremena baci pogled, poslacu ti jednu kopiju. (ako si zaboravio ko je Alek 212, to je sasa aka slimber)


SPC zanima identitet a ne vera...

....i ona deluje više kao politička i nacionalna nego kao verska institucija. U poslednje vreme je jako angažovana na zgrtanju novca, sticanje materijalnih privilegija i na graditeljstvu.
Socijalna aktivnost crkve praktično ne postoji, milosrđe i pomoć bližnjemu nije nešto što njen kler zanima, ali zato pola sajma su njihovi štandovi na sajmu knjiga, vode kampanju za nacionalnu radio frekvenciju, imaju ambiciju uticaja na čitavo društvo.
I trajaće to dok se puk ne napuši tamjana, dakle još neko vreme.