Blast from the past

A ovako sam se „upoznala sa B92”:
Glamurama u leto 2006, Luna Lu poziva na igru pisanja (nagrada: SANDALE), na temu (sad već po sećanju – izvinjenje i pozdrav Madam LU) „Da sam ja neko”, i J. odluči da joj pošalje kako je čula od Miline, da bi ona...

Ja želim...

Mnogo bi volela te sandale! Ih... videla ih na ekranu kod komšija... došla da im vratim peglu... moja pokvarena od prošlog meseca, kad je pala... i njihova mala gleda tvoju emisiju, i taman da izađem, vidim ih, i odma sam ih zamislila na sebi i kako ću da se šetam sa svojim Mišom u njima... kada dođe. Da, nije tu... ali ga očekujem na onaj drugi vikend... mnogo mu dobar taj posao u Češkoj, jesam se bunila kad je počeo da ide... tako često... al dobro plaćaju. Pa ćemo našu šetnju do pijace, i na kafu kod Mira, pa kod kumova. Nisam ti se predstavila i ne znam šta bi sve trebalo da ti kažem, samo su mi rekli da za to da dobijem te sandale treba da budem to što jesam, tako da ti pišem. Pa ja i ne bih umela drugačije da sam. Znaš, moram da ti priznam odma: nisu te sandale za mene, baš. Ne znam ni uzšta ću da ih obučem, imam jednu suknju, belu, na karnere, još od pokojne majke, može možda uz nju... ali ću kupiti, ako ih dobijem, nešto da se slaže, naćiću, umem ja... i pare ću za to... mnogo su mi se dopale, a meni kada se nešto dopadne, tako... ima ispod zemlje pare da iskopam, ili na kraj sveta ako treba da se ide... takva sam, ja. I još što znam da će Miša da voli... a videla sam kako gleda one što takve nose. Ma ne brini... samo ako mi javiš da ćeš meni da ih pokloniš, snaći ću se ja, i ako treba da se slika kako će da mi stoje, neću te obrukati. Eto. Tvoja Milina.

ps: neću da vam otkrivam da li je Milina dobila TE sandale... J. je dobila poklon-knjigu!

ljubitelji ritma činimo posebnu sektu međ ovim poljskim cvećem.. ali, ako promenimo ritam.. možda bude frke: možda zaliči nekome, nedajbože, da preotimamo stvar i teme i
konkubine onim giikovima i prasićima i obesnima.. a možda malo sjebemo fiziku i sve ostale hemije.. i tako mi sve to liči više na klizište,
nego na klizalište.. jer: ja sam video napumpani balon i pre nego sam počeo da u njega duvam..pa nisu samo kinezi hiljadu puta
premazivali lakom tišleraj.. i nisu samo kovači iz trebinja hiljadu puta ubeđivali čelik da se pretvori u dimiskiju..kažu da je
darvina vaspitavala baka koja je bila čisti kreacionista..pa se mali tek posle oteo kontroli, najverovatnije zbog toga što su ga propitivali za vreme obroka.. posle su se i ostali oglušili o fakte termodinamike
i kao nisu videli ljudska stopala u srcu dinosaura.. i kao zaboravili da moraš imati dva tela.. a ona posle kad su već dva, obave sve drugo redom: privlačnost mmmmm, gravitacije i ostali crveni pomaci..i umaci..
eh.. a kad smo već kod sosova i s.o.s.- ova.. i te ideje o blog-solarisu, predlažem da mislimo.. gorimo.. mislimo.. volimo.. i ne bojimo se gubitka.. i
pustimo sve opcije.. ukinuti sve zakone - s l o b o d o m .. možda da skupimo neku kintu i do 21. otštampamo par bilborda.. u dve varijante:
1) blog - solaris vam predlaže: jebeš moral, hoću oral!

.. ili, možda samo za ovaj put, još jaču varijantu:

2) blog - solaris vam predlaže: jebeš oral, hoću moral!
.. pa udri batice.. pošto smo i tako, ustvari samo, jedna misao.. putujmo, mislima.. ekološki opravdano, malo košta.. svratimo do borhesovog raja, one veeeeelike beeeele bibli(J)oteke, natočimo mallo goriva, svratimo kod mike genija na jednu
domaču kajsjevaču bezišta.. svratimo do bilidžin i provucimo joj prste kroz prirodnu crnu kovrđavu kosu.. odemo do zokija 1. i dugo se gledamo u oči čudeći se kako je telepatija jedino čudo.. onda odemo kod zokija 2.i potvrdimo telepatijom zauvek.. uplatimo voljenom kredit da može da nam
šalje makar sms-ove.. i tako.. odabrati kao nešto bezbolno za ovaj kao globalnotopli dan:

ovo je pesma jedne košulje, zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim neobičnu drvenu štipaljku, i glasi:
držiš me na ovoj ljuljašci da se ne okliznem.. da mi suze ispare na suncu.. zahvaljujući tebi moći ću malo da se našalim sa stokom i živinom u ovom dvorištu..
nadimaću se.. kao jedro na 17metarskoj z a j e d n i č k o j jedrilici.. raskopčaću svu dugmad na svom platnenom telu.. celo prepodne, ako hoćeš, mogu biti i
zastava koja rukavima šamara vetar i miriše na sapunicu i nebo..
drži me čvrsto, ali nemoj da mi zavidiš.. mene popodne peglaju..

Kad smo kod trbuha...
Pa ja toga uopste ne mogu da se setim vise. Znam da sam postavila rekord koji je u medjuvremenu verovatno oboren: apsolutno sve ocene u dnevniku imale su trbuh i nadstresnicu...nijedne cetvorke cele godine. A nista nisam ucila, to znam. Muvala sam nekog pogresnog tipa koji je tada svima izgledao kao andjeo, posle sam ga sutnula u sred vojnog roka i potvrdila svoj image zene sa dugom cevi...Skoro cuh da je ostavio zenu i dete zbog neke rospije i sve dusebriznike sa knedlom u grlu i recima: Ona Modesty, stvarno je prorok u ovom selu...Zamisljala Beograd i mene u njemu, ucila napamet Ludi od ljubavi, pisala matematicke formule po tapetama po celom stanu...upijala sve o rivalstvu Karla Lagerfelda i Y.S. Laurent-a ...sve samo ne ucila. Sela bih ujutru dok sam mrljavila po tanjiru i pogledala malo sveske, knjige nisam uzimala u ruke, i sve se sklapalo...
Kad bi mi se evo danas samo malo vratilo...da budem opet takav geek, da mogu da pogledam u papir i sve da se slozi...
Medu moj i seceru, nemoj da ti bude tesko, najgore je kad sam sebe peglas...

vec kako vam drago cetvrtacki pozdrav,....

prelazno stanje

poli(ф)on-i-ja

nikako da se zaletite da vidite film klimt.. neopisano sr iako je klimt john malkovich.. takođe je čista navlakača i film the holiday.. ekipa iz snova ali tankkkkoooo..
međutim flags of our fathers, babel, little children i snow cake fenomenalni.. teški ali sjajni..
ali ono najbolje, kad vam kažem, je crtani happy feet..remek dello.. obavezno da se gleda - posle propitujem

sad odahnuh...kad me vila oslobodi od daljnjeg resavanja misterija...Mislim, jesam ja Modesty - crno-bela i to, ali kakav je zivot bez malo misterije i malo boje...
A fixer, (nestajuce h)rana nedokazana, zovne tako prepodne, dok se sprema za peglanje, moju mamuuuuu. I pita prvo sve ono uobicajeno: kako ste, gospodjo Blaise, kakvo vreme kod vas, prija li vam klima i to... i onda, kad se mama opusti...sta ima danas na programu?
Ona kaze...trazila telecu corbu i rekla da veceras gledamo neki film o srecnim stopalima...
Eto, a posle prodaje pod firmom citanja misli...
smooth operator, he is

. i onda osetim . malo pred zoru . neosetno blag . dodir . teme njegovo . na čelu . i on je budan . i ja spavam . i on odlazi . i ja ostajem . i ljubav proverava . da li smo .

Sramota me da priznam...Samo sam dva puta u zivotu spavala na selu. U sred Sumadije, meni zapala gradjanska porodica...Jednom kod familije moje ujne i jednom kod moje rebel-rodjake koja pobeze na prvoj godini prava sa nekim svircem kojeg je upoznala na letovanju i udade se na selo...
Prvo nocenje u selu desilo se u miholjsko leto negde krajem sedamdesetih. Bejah mala i selo mi bese nesto najlepse sto sam ikad videla...imali su muke da me namame u kucu da jedem - od pilica, kokoski, ratobornog petla, teladi, jagnjica, curaka i pacica nisam htela da mrdnem...a ni gude mi nisu bile gadne ;o)
Kad su svi vec zavrsili rucak i prebacili se u hladovinu ispod stare kruske u dvoristu da popiju prvu popodnevnu kafu, vidi domacica tuzni pogled moje majke kojim me prati po dvoristu, nemocna da me na bilo sta natera. Pridje mi i pozove me u staru kucu, da zajedno pripremimo posteljinu za goste...Secam se...tame. I onog mirisa, svojstvenog starim seoskim kucama i malo nakrivljenih vrata koja su vodila u spavacu sobu staraca...I ormara. Starog, od nekog tamnog izrezbarenog drveta, iz kojeg je domacica izvadila perine i belu vezenu, ustirkanu posteljinu koja je mirisala na cisto. U to mi pogled pade na vrh ormara i zlatne lopte naredjane uredno jedna pored druge duz ivice, ususkane u tamno zelene mesnate listove. Ukopah se u mestu i prestadoh da trepcem. Domacica je, secam se, nasmejana zastala u poslu i podigavsi se na prste skinula jednu i pruzila mi je i rekla: "Zlato moje, evo ti jedna bakina dunjaaaaaa. Moras prvo da je obrises, onda da je duuuuugooooo mirises, i tek kad je zagrejes, onda da je zagrizes..."
Prvo sam skinula onaj sloj sive prasine, sto se nahvata od stajanja. Onda sam je sa obe ruke drzala i okretala da je vidim sa svih strana. Onda sam je, onako sedefastu, stavila na obraz pre nego sto sam pocela da je mirisem. I taj trenutak, kada sam otkrila miris dunja necu zaboraviti nikad. Bila je to ljubav na prvi miris i ljubav zauvek...
Mirisala sam je dugo, poptuno zaboravivsi na domacicu, sedeci na nekoj perini, na starom krevetu, potpuno opcinjena...A onda sam je zagrizla. Bila je tvrda, tvrdoglava i nije se dala pokoriti...Morala sam sitnim zalogajima satima da napredujem ka srcu...i svakog se secam, zalogaja mislim, i danas...
Posle sam godinama terala majku da mi ostavlja dunje na ormaru...Nije islo. Nisam sigurna, ali mislim da ima neke veze sa namestajem. Dunje ne trpe novi namestaj i ivericu...Samo puno drvo, staro i izrezbareno rukom...
Tako je dunja postala Modestyno omiljeno voce...Ono kojem se raduje, koje ceka, koje sanja, koje jede sa strascu...
Najbolju dunju pojedoh u Hadzicima, pored Sarajeva, sa ormara tecine starmajke...

..pa ja nisam imao pojma da je Ghita Norby igrala u Soyas Sytten :)

i uopšte, zvedo, vanilico i ptico,

uopšte - celi svete,

divno je kad se u nama "ovo" stvori,

izbroj po sebi svoje ponovo otkrivene lepote

i to u večnost pretvori..

znaj da sve što žmureći smisliš i poželiš

ostaće zauvek tako..

raširi sad kolena.. pooooolako

Eh, ja htela o omiljenom vocu a oni udarili po soji...
Kad smo kod kolena i boje one dunje sa ormara... ovo trebalo da ide gore uz pricu, ali youtuberi bili pri popravkama...
Šta s' te pojeli dečaciiiiiii?????? Jeste jeli my weapon of choice - Simka čokoladu sa punjenjem od dunjeeeeeee?...Ufffff, the force is strong with this one, n'est pas?????

P.S. kad smo vec kod divljeg zapada. E, ovaj sto voli dunjeeeeee, čudo jednoooooo

dobar: kada: teme-čelo-koje-čije – pobrka.

1) isprao usta čajem od žalfijeeeeeee
2) obukao čist veš i belukošulju na svoje zmijsko teloooo
3) očešljo "kosu" na prirodno
4) turio nase shiseido - basala
5) pustio da nam elvis costello - i want you, pokaže
6) zamolio dunju biranim rečima: plešete liiiii
7) i.. onda.. na uhogrlonos, onako najbaršunastijim pogledom
rekao: MODESTY DUŠŠŠŠOOOO, S R E Ć A N T I R O Đ E N D A N

ljudiiii, peeeetaaaak

..sutra chemo da idemo na dobar bluuuuuuues do sitnih sati.

http://www.youtube.com/watch?v=--QTYd2i8c4&mode=related&search=

..definitivno..Nick Cave je kevazakonextravrh. Narocito kad je feat PJ Harvey, u izvedbi Henry Lee.

Ne te

Ove

Izgleda ce notjas Srpska Nova pa odoh da proslavim onako gaaaasterski..ima da bude bolje nego u Bgu, garant!

Blue - shto bih ja s tobom na blues, nemash pojma, al neki drugi dan, vecheras cu biti vishe u fazonu Nishke banje i Giljam dade ;)

Fix - evo beth thuba, beth thuba - threthna ti nova thrpthka (i ne brini za Dortjolca, dobio mejl od mene, pa ga u poooslednjem trenutku spasih od samo(s)paljivanja :)

Modesty, mila (jel ovo naslov, nije. dobro je..) ako ti je rodjus, sretjan ti bio i niko ti vala ne odolio :) sad bi ti zapevala ko normadzin, al to chuvam samo za mushke ;)

Reanimator - RRokaj caRRe ! i popij neki sytten, valja se, da te krene u novoj ;)

Tanja, Angie, Joelle - srecna vam nova svima, a i onima shto zaboravih da ih pomenem.

Aj zhiveli!!

kao danaaaaaaas...
Postanem nasilna zenaaaaaaa
Uffff, blue, brate/sestro slatk(i)a, daj recepat za ovaj mellow mode, pretty please
A i ta rasomonijada sa mojim rodjendanom...Mislim sve je pocelo jos u stomaku...ja sam zapravo trebala da se rodim pocetkom juna - mozda cak i 6....ali nisam bila saglasna, a da slusam nisam htela ni tad...pa odabrah da izletim na isti dan, a izgleda i isti sat kad i ultimativno zlo... moja prva borba...
Tako da mogu da slavim any given day...pa i 12. januara...hvala T&R, hvala angie, hvala shubi...izvinite sto cu vas dva put bacati u trosak, saljite sve racune na fixerovu adresu...
Posle saznah da je i Jessica Lange rodjena istog dana...time se i danas tesim...mogo me je Sam voleti...

"vernici" znam ja vas.....

shublicka
sad dok se probudis posle slavlja....bice vec podne prvog dana pravoslavne nove :-)

proveslali u kanuu pored Mesta, a na Cecindan, prekrstili se levom i desnom...nogom...ne moze i veslo i prekst kako je bogu ugodno...

i onda..evo kako su SNG proslavili stravoslavci

dragi nasi, sa zadovoljstvom vas obavestavamo da se KINSNGO odrzava ove godine u pravoslavnom duhu te vas u tom smislu pozivamo da se na vreme pripremite i ....
s nama proslavite godinu praseta

ovako.....

...samo se pitamo kada SNG stize o n a m o?
o v a m o?

interesantno,u svakom slucaju,bice kako nasa osmatracka sluzba osmatra Vecnoct

..ko god je imao romanticnu ideju da se vrati u maticu, neka od iste odustane. I dalje smo teska seljana :)

Zelena ograda

za dane
kojih se ne seća.

Plava
u blizini.
Nevidljiva.
Crvena
visoka.
Iza bele
prvi koraci.
Žutu
vole.
Opojna.
Smeđa,
za dane kiša.
Pored nje
Bordo.
Sigurna.
Crna
nema kapiju.
Na kapiji
katanac.
Obilazi.
Upoznaje.
Ne pokazuje.
Za dana opravki
poželi pogled.
Leptira.
Ključara.

..novo u Avon kolekciji..cinnamon apple bubble bath?? Kupka sa mirisom pite od jabuka, kako pise u prevodu??
Svet ide u nezeljenom pravcu!

Bejah ja tako jednom u predivnom vetrovitom gradu Chicagu

Leto, lepota se lepi za kozu kao poljupci...Grad ima srce, sjajno, celicno, toplo i sareno srce...oko njega reka.
I uhvati mene tamo iznenada i bez najave neizdrz...
Onako nepripremljena, medj onim betonskim valjcima od 40 kila i arapskim razbojnicima...pocnem ja svako popodne da se iskradam kad neizdrz dostigne tacku kljucanja i otrcim do muzeja pored vode. Usput mahnem prodavcu chevyja u radnji sa desne strane posle mosta, koji me ceka, onako sa kravatom i u baby blue kosulji da mi se nasmesi...
i od sveg ovog blaga sto se u muzeju ima videti...ja blesa, zapucam pravo na klupu pred dijamant...

i placem...

A onaj moj neizdrz...onako nonsalantno astronautski, ko i svi drugi neizdrzi iz Jurija Gagarina, dodje sa dva sata zakasnjenja, sedne, obrise mi suze i kaze:

"Oprosti, zadrzah se kod Dalija...vecnost mi je trebala da krenem dalje..."

..inace najgotivnijem sajtu na svetu, youtube, nema All this useless beauty by E.Costello??
A ja se taman spremio da je poklonim komsinici, kao osvedocenom ljubitelju pravih vrednosti, za dobro jutro :)

neshto nam shkriiiipi blogovanje

http://www.youtube.com/watch?v=2uj_zyUcB-g

..barem dva puta, ali nije zgoreg ni treci, narocito kada se naleti na ovako divnu verziju :)
http://www.youtube.com/watch?v=l-8AIXpWn-U&mode=related&search=

..razboljevamo

Sve je pocelo sa Grace. 1956. godina...kada je postala princeza...fotografija objavljena u Life Magazine na kojoj nosi svoju Hermes tasnu pokrenula je lavinu koja i danas traje...Tasna dobi ime Kelly i postade i ostade predmet ceznje...Princeza je do smrti nosila gotovo iskljucivo the Kelly...

1984. na letu Pariz - New York, tadasnji sef Hermesa, Jean-Louis Dumas, nasao se slucajno u sedistu pored

Jane Birkin...U jednom trenutku, ona frustrirano istresa kompletan sadrzaj svoje Kelly torbe na plato ispred sebe i pocinje da mu se zali da joj nikako ne ide u glavu kako je Grace, majka troje dece, uopste uspevala bilo sta da smesti u tu torbu...I sam majka troje dece...jednostavno je sa Kelly vecito u problemu...Dumas, resen da iznenadnu mogucnost iskoristi, izvuce parce papira i olovku i da joj ga u ruke...hajde onda da napravimo takvu tasnu...i tako nastade Birkin bag...

Cena jedne Birkin pocinje na 6000 $ i vrlo lako pronalazi put u petocifrene, nekad i sestocifrene sume...Lista cekanja za Birkin je dve godine...Mada kazu...da ih ima u svakoj Hermesovoj prodavnici i da prodavac moze da vam je proda...ako odluci da cete znati kako da je nosite...a danas, u svetu u kome je ".. atribute aristokratskog izgleda, koje je nekada štitio dželat i zakon, demokratija učinila dostupnom svima onima koji nedostatak fantazije zamenjuju taštinom i tuđim perjem.."...eh...nose je...razne...

Koja je razlika izmedju Kelly i Birkin? To je razlika izmedju Grace u High Society i Jane u 69 Année érotique.
Koja je vasa tasna?

=======

a neki * se odusevili youtube...samo prenosim pozdrave ....:-)))

plus instant zenski odgovor:-))))

aha a ove Tek!

Javlja mi se sinoć Milina . glas kao da nije njen . Reci ti meni jel ima moje ime negde u gradu da može da se pročita? . Što Milina ? kao ne znam ja . Ma zato što se ovaj moj, evo već dva dana, duri na mene . Da kao pričala sam naokolo kako on radi ovo voli ono, i neko to snimio i napiso, sve kako sam rekla . I da može da se pročita . sa kompjutera . I da to onda nije samo ono što sam za sandale . nego svako može da zna . I da sam bila toliko glupa pa nisam ni imena sakrila . nego sve naša, prava . I da vraćam te sandale . i da tražim priča odma da se sklanja . Mi smo pošten svet . dere se i preti . Pa se bojim, pravo da ti kažem . i za njega . i za sebe . i za vas . Au Milina . Nemojte molim vas . brinuti . Znam gde i znam šta . Biće . Mislim skinuta . Al nije bila namera . Ma znam, znam . Fini je to svet . sa kojim sam pričala . I to . ta namera . Samo nešto ne razumem . u poslednje vreme . gledam i slušam . a i drugi se žale . sve nekako bude jedna a ispadne druga . Da, da . Vidim i ja . Al ... . Da, da . doviđenja . Milina .

meni je savrsheno svejedno jel soixanteneuf il' je
quatrevingtsix.. samo nek je dobro i udobno :)

mene me trenutno vishe muchi da smislim razlog za preslishavanje bele, isprekidane linije na auto putu..

uh, shto volim da je preslishavam, volim kad trepche zbunjeno i brzo, brzinom.. ko stroboskop da radi.

valja isprobati na o t v o r e n o m putu ovaj srebrni plésire ..

moram pronachi razlog. jer, znate kako kazhu: sve je propalo s dobrim razlogom.

svatih da nemooooogu više.. peče brate.. i..

krenem ti ja jutros kući.. dosta je bilo..reših da ne uzimam više vožnje.. kad li tamo u ugrinovačkoj,
ko tane mi uleti neko na zadnja sjedala.. plače i peva

..y de noche , y de noche por no sentirte solo,
recordaras nuestros dias felices,
recordaras el sabor de mis besos..

uu batice, pa ti krvariš.. izgledaš ko da te neko gazio par sati visooookim potpeticama

y entenderas en un sólo momento
que significa un año de amor..
que significa un año de amor..

gde oš da te vozim?.
u sigurnu kuću..
zar je dotle stiglo?.u tom trenutku, kroz jebeni otvoreni prozor, uleti nlo u vidu leve ž sandale sa 13icom, skine mi pepeo
ali i žar sa pljuge.. vidim ja situvacija ozbiljna.. poče da se oseća "p" dim u kolima.. sručih kafu bez šećera u krilo, nebi
li mi proširilo fokusiranu opekotinu.. ko velim, niko mi ni tako neće poverovati da je povreda na radu.. i stuštih se jednom
zelenom zemunskom padinom..
kad tamo, na muškom krilu, baš serviraju supu.. a na supi: par presedničkih kandidata..vedžbaju poglede u stilu ar ju tokin
tu mi.. neki baja, vidi se po zadahu bašpesnik plače u supu i pokušava da dođe do pesme pogledaj dom svoj anđele.. kažu kad je
naksinoć došo kući dobio maljem preko crte.. u jednom ćošku srče serž gejnzbur, sav u modricama.. kažu da ga đejn, svako malo, ubi nekom
lepom tašnurdačom sa imenom nekog boga na usnama.. do njega neki smešni ćikica sa smešnim brčićima.. kažu da ga je gala zaključavala
u kuhinju nebi li, što pre i što više naslikao još tih para.. iz ljubavi.. ali najsimpatičniji su mi bili neki moleri.. oni su tu svako malo a niko
i nezna zašto.. duše od ljudi.. evo ja se dogovorio da mi omalaju gajbu.. dadoh im i neku kintu unapred..da im se nađe za farbe..razne..

vratili se moji veseli moleri

A i Mimi se vratilaaaaaa, my fellow fashion victim...
TJ pocela ponovo da poDpisuje ispod jednako....
Eeeej, breeeee,
ni divlji konji me ne bi odvukli odavde!!!!

..muskim blogerima neki ozbiljan ljubitelj fudbala, pa da jednom konkretnom recenzijom desavanja na Tottenham - Newcastle vratimo blog u hetero vode :)

It's 1974, Muhammed Ali is 32 and thought by many to be past his prime. George Forman is ten years younger and the Heavyweight champion of the world. Promoter Don King wants to make a name for himself and offers both fighters five million dollars apiece to fight one another, and when they accept, King has only to come up with the money. He finds a backer in Mobutu Sese Suko, the dictator of Zaire and the "Rumble in the Jungle" is set. A musical festival, featuring the America's top black performers, like James Brown and B.B. King, is also planned...

Muhammad Ali: I'm young, I'm handsome, I'm fast, I'm pretty and can't possibly be beat.

[Responding to Howard Cosell]
Muhammad Ali: And you're always talking about, "Muhammad, you're not the same man you were 10 years ago." Well, I asked your wife, and she told me you're not the same man you was two years ago!

[Responding to Howard Cosell]
Muhammad Ali: I'm gonna let everybody know that that thing you got on your head is a phony, and it comes from the tail of a pony!

Muhammad Ali: It is befitting that I leave the game just like I came in, beating a big bad monster who knocks out everybody and no one can whup him. So when little Cassius Clay from Louisville, Kentucky, came up to stop Sonny Liston. The man who annihilated Floyd Patterson twice. HE WAS GONNA KILL ME! But he hit harder than George. His reach is longer than George's. He's a better boxer than George. And I'm better now than I was when you saw that 22-years old undeveloped kid running from Sonny Liston. I'm experienced now, professional. Jaws been broke, been knocked down a couple of times, I'm bad! Been chopping trees. I done something new for this fight. I done wrestled with an alligator. That's right. I have wrestled with an alligator. I done tussled with a whale. I done handcuffed lightning, thrown thunder in jail. That's bad! Only last week I murdered a rock, injured a stone, hospitalised a brick! I'm so mean I make medicine sick!

Don King: Bad dude!
Muhammad Ali: Bad, fast! Fast! Fast! Last night I cut the light off in my bedroom, hit the switch and was in the bed before the room was dark.

Happy birthday, handsome! I know you will live forever, just keep on breathing a little longer, my hero

..ruzicasti flamingo se ne radja ruzicast, nego ima pepeljasto sivo perje i to na nacin da zenke polazu jaja na kupama od blata, koje prave na zemljistu kada na povrsinu izbiju termalne vode, cija temperatura ide od 50 stepeni. Vodena para koja se tom prilikom podize pravi vizuleni "shtit" za gnezda, pa potencijalni grabljivci ista ne vide, a ako i vide, ne mogu da pridju, jer nemaju svi, kao flamingo, strukturu koze na nogama, koja moze da trpi ovu temperaturu.
U svetlu navedenog, nije ni chudo da je pre mnogo, mnogo godina primitivno domorodachko stanovnisto, koje je podruchja prekrivena gustim obacima pare smatralo "zemljom vatre", chin uletnja jata ruzicastih ptica u te oblake dozivljavalo kao njihovo ritualno samospaljivanje i zrtvovanje svojim bogovima, a kasniji izlazak novih jata, ovoga puta pepeljastih, kao veskrsnuce iz pepela. A ptice su zvali Phoenix.
MYTH BUSTED!

Dakle..flasa spiritusa se stavi na led, da stoji sat vremena. I to ne u zamrzivac, jer nije pozeljno da spiritus ima kontakt sa elektricnim uredjajima, nego bas na led.
Onda se u cinijici pomesa : 3 gr kuhinjske soli, 10 ml deterdzenta za sudove i 100 ml H2O. Tu se dobije rastvor koji jebe kevu.
Uzme se jedan kivi i isece se tanak listic. Isti se prelije ranije dobijenim rastvorom i mesa se dok se ne dobije zelenkasta tecnost.
Zagreje se vodu na 60 stepeni i u nju se spusti cinijica sa kivijem tretiranim rastvorom i drzi se 15 minuta.
Onda se kroz filter kesicu, npr za kafu, zagrejani rastvor sipa u casu.
Zatim se lagano dodaje rashladjeni spiritus i to kao ono kad se sipa pivo, a neces penu. Dakle, uz zid case. I sipa se kolicina jednaka postojecoj kolicini rastvora.
U casi se dobije jasno razdvajanje dve tecnosti, a na granici razdvajanja tanak beli prsten. E taj prsten, to je DNK kivija.
Ultimativno primenjivati u situacijama kada ti dolazi neka cica, pa kad te zatekne u poslu i pita sta radis, nehajno odgovoris : "ma nista..izvlacim DNK kivija"

vidim da za neke postoji tračak nade da izbegnu ćorsokak.. realizacija zamisli predstavlja umetnički proces, koji se
ispoljava u načinu života, a u izuzetnim slučajevima, kao što to vidimo kod malog kivija - i u načinu smrti.. misssiiim,
ima i gorih sudbina: postoje i virtuozna odvajanje belanca od žumanceta.. bez zuba.. tako jadni kivi nebi ni ugledao svetlost danja..
jer to više nije umetnos za sebe, to je umetnos iz sebe..
tako ću se ja osećati, ponovo u nedelju..pošto je jurodivost nespojiva sa igrom, meni-glasaču-mašini-umetniku koji je odabrao taj krst, biće potrebni kartonski, a ne pravi okovi.. kretati se bez povoca.. kako god znam

Iz pouzdanih izvora znam:
- da su se osećali vrlo neprijatno & usamljeno & odvojeno & izgubljeno;
- da su cenili, dumali, dogovarali, kleli, po koji put i viknuli, i
- odlučili da sačekaju da se magla (po)digne, i
- nastave da veslaju,
- sami.
I magla se povukla, i oni su stigli do svoje obale.

ps: postojalo je i maleno sidro, kao pomoć, i X x potvrđena činjenica: da obalska straža nije ni...

Oh, kako,kako,kako bih htela....daaaaaaa

stane kiša

da sumiramo dosadashnje pisanije na blogu: sport (boks) + cipelishke...

a ovo u donjem uglu kanda neki dim, shta li..:)

Lutacila

Olovka je tih dana tražila umesto nje. Nije čitala.

Ovih dana pošalje pesme prijateljima.
(Njih dvoje vole da čitaju.)
Adresovala na nju.

Znala je da je umorna.
Nije osetila koliko.
Jer je i ona uspevala samo da priča.

Da, vole da čitaju.

I
sretne prijatelja. Pita,
je li pročitao.
„Nisam. Znaš, rekla mi je da je nešto stiglo od tebe i video sam gde je ostavila koverat”.

Čitala sam, tih dana, pesme mog prijatelja.
Pesnika koji čeka da žena otvori koverat. Pesme o ljubavi i samoći („Ne tražite me / Na mestima van sebe / I vi ste samo svoji / Sa mnom / A bez mene”).

Listovi.

Vreme.

Sjaj u oku dok je izgovarao Ona je ostavila.
Mi je vratio reč.
Koja je lutala.

NERD ALERT

Specks as thick as jam jars
Eyeballs welded to the screen
Kiwi drink in one hand
the other around Mr. Bean :)

a ima i ovo..

STORM ALERT

Storm heading to Vienna tonight
so i wish you all goodnight
'cause I've got to save my ass
and have no time to write ;)

Shubi, alles gute, alles gute..ok, danke, danke!

..dragi blogeri, neko misli na vas :)

predlazhem:

sesti na stolicu sa tochkichima u sred prostorije koja u svakom uglu ima dobar zvuchnik
(iste te zvuchnike "odvrnuti" shto jache)

lagaano se okretati i slushati

http://www.youtube.com/watch?v=6DdkTEt1CRc

A zipa ovo.
Jal je KWS, jal je BBKing, jal su labudovi ;)

http://www.kennywayneshepherd.net/

Ljudi! Ma doshla bi ja sinoch na Savanu, bi svega mi, da nisam bila na koncertu T. Emmanuela..

Oh, I was
Yeah baby
I was!!!

;))

http://www.youtube.com/watch?v=5ahGOzE0l9U

a i ovo (mi) je radio :)

http://www.youtube.com/watch?v=k0fE6cEzlB4

mmm mmm

http://www.youtube.com/watch?v=mS7Iy8VTvGc

..na koju foru sam zaboravio postojanje ove fantasticnosti
http://www.youtube.com/watch?v=mHeoNK5Hs-s

Slusam b92...pustaju
Love will tear us apart
Secam se...
Stan sa pogledom na Dunav, Strahinjica Bana.
Vece je. Nedelja. Sedimo u kujni. Prevrnute solje, cekamo da se slije. Prozor ka atrijumu je otvoren. Komsije veceraju i razgovaraju o vikendu na reci. Golubovi na simsu gledaju u nas...
Skala na drndavom radio kasetofonu nozem vec godinama zaglavljena na 92.5. Slusamo radio. I cutimo...
Heimweh

kad god mi procuri, ja ti siđem kod komšije ispod da gledamo u njegov plafon.. on je inače bio vodoinstaler, sve dok mu jednom
prilikom nisam podmetnuo knjigu dr antonio damasio-a "dekartova greška".. od tada je filosof i sam se prozvao budom, dok ga žena,
deca i ostale kućne prilike od milja zovu budimirom.. ranije mi je svojeručno menjao cevi vodu i gumicerazne, a sad sve pokušava preko
"sine ira et studio"..po principu dva crnogorca s obale gledaju kako se neka žena davi i onako preko one stvari cijede po neku reč:
viđu li ti one ženetine đe se davi?.viđu.. a mi?. mi stojimo!. pa da sjednemo.. i, sedimo mi tako i gledamo kako meni curi odozgo po njemu
a on će: da bismo dostojno ocenili ovo otkriće, setimo se da je naša kultura zasnovana na antitezi razuma i osećanja..ma,
znam gosn budo, al nabubrio mi parket i prekinuo sve gajtane po kuci.. kako ću dragoj napisati da je volim..ih, pa to sasvim lepo možete i sa mog kompa.. a i moji se posle raduju
svakoj vašoj pojeziji.. eh, ali ne mogu se baš tako opustiti i govoriti ono što treba, i odgovarati kad te pitaju - to je vrlina kompjutera
a ne čoveka u rasejanju po komšiluku.. pogotovo ne od rusa, naviklog da pliva ko suza od rena prema cvekli.. eh,da gde ima janga oseća se i jin:
a, zna li ona da ste vi stavili onu praznu kutiju od bombona i gumicu za kosu na zvučnik pa joj stalno ujutru oko pola5 zviždite ono što
i antonio carlos jobim + sting - how insensitive, pa posle pevate do koske ono claustrofobia - martinho da vila.. iju, zar se toliko čuje?.
ma ne smeta, evo ja već naučio sve reči.. ma daj budo ne preteruj.. a iz kuhinje se čuje u horu ma daj bre ćale ne smaraj komšu.. ma ne stvarno, evo:

Ah! Meu samba
Se tu és nosso é nosso o samba
Se é nosso samba o samba é nosso
Pra que prisões dentro de ti?
Sai meu samba
Pois sei que tens claustrofobia
É tua a noite, a noite e o dia
Vá se espalhar pelo país

Vai meu samba
Sem fadiga, estafa ou stress
Não precisas de reza, quermesse
Passaporte de padre ou juiz
Já se abriu a janela do mundo
E agora não podes parar
Tu tens que conquistar
Tu tens que encantar
E te fazer cantar

a onda se promoliše još one tri glave iz kuhinje pa udarismo svi:

Com teu lararara
Com teu lararara
Com teu lararara
Com teu lararara

Znam da ne volimo o tome, mi...joy division...
ali jutros, onako na prazan stomak, vesti u sedam, pocinju slikom onog platoa iz jednog od mojih postova...dan je, nema spanske vatre a ni nikolicinog narucja...anyway, prica nesto snaja kao ovi ekstremno desni osvojili najvise, Gott sei dank ohne Bilder, i onda ipak je proevropska demokratska opcija pobedila i to...i onda slika, Boris SIJAAAAAA, frizura 10, odelo 11, scenografija ...dobrooooo sad, kum bi mogao da se odrekne bonusa kod tastovog porodicnog frizera pa da vidi ako uzmogne nesto dva za jedan sa kumom...nas dvoje ne trepcemo i u tom trenutku bez najave se menja kadar i pojavljuje se...blatooooo...oboje smo FIZICKI ustuknuli. Mislim, je l on jos uvek nosi JUMKO odela i to? Ama zemljaaaaaa crnica ljudiiiii, scenografija ko u jugoslovenskom konzulatu u Düsseldorfu do pre koju godinu...lastavica iza duge i pionirske marame koje se vijore i ponosno nose trobojku...

ja tako od malena protiv vetrenjaca...NAJBITNIJE JE PAKOVANJE...
a i odrzavam formu za kretanje protiv struje...u ovom mom poslu - ja sama njih nekad i cetrdesetorica...moram biti olimpijac u borbi protiv predrasuda...
odatle i to sa pakovanjem. U inat ustaljenom idolopoklonstvu srzi i unutrasnjosti, najvazniji deo mojih poklona uvek bude ukrasni papir i masna...pa zato ovi moji primaci naucise i tu da dube na glavi ne bi li shvatili sta je Modesty htela da kazeeeee...

Lovely people, I don't want to jinx it, but it seems like it's coming...shhhhhhhh, the winter, yeaaaaaahhhhh. And I?
Oh,
I just wanna be adored

http://www.youtube.com/watch?v=ssa1uGPd7E0&mode=related&search=

Dar

Sećaš se da smo imali i kutiju?
Za to?
Da.

Došao je na reč. Možda niste čuli. Nisam ni ja. Ali eto, može. Ne zaljubljivanje. Jeste romantičnije, za priču, ali nije. Zaljubljivanje sam preskočila. I kada sam ga videla, to je samo tako nastavilo. Da živi.
Možete ga pitati kakav je osećaj biti sa nekim ko zna da vas je voleo oduvek. Ne verujem da će vam se odgovor dopasti. Opet zbog romantike, koja smeta ovoj priči. I priča njoj. I ne znam kako da rešim(o) problem, sem da je tu i tamo pomenem. A ni to ne voli.
Da, neće vam odgovoriti da uživa. I nisam sigurna da će biti iskren ako vam ne kaže da u priču nikada nije poverovao. Pročitala je moje mišljenje, kao, o tome nečemu što je nju interesovalo, pa je, kao, pročitala još jednom, i ja sam bio. Onda je pronašla prostor i dešavanje o kome sam pisao. I mene. I mogla, i sve ovo vreme, volela. Da, da: i mene i to što je iz moje priče otkrila. Znate da je dobra u ovom drugom, a mene... mene, da. Ali, znate, to je, isto kao i ono prvo – njena. Lepa; topla; inspirativna; utočište; ponekad mera stvari koje je dala. I okružila. Ali to je... možda bi jedino pravo bilo ako bih vam rekao da joj, na toj ljubavi koju oseća prema meni, i koju mi daje, o da, daje, da, ali da... Znate šta? E to: njena. Od kada uspevam da je gledam mimo svoje kože... a da je osećam... ponekad se javi tuga što moja nije takva. A nije. Volim je. Ali njena je... od svih boja... i... ista.
Kutija koju sam mu poklonila kada smo se vratili sa prvog letovanja bila je od teget kartona. Tek su se pojavile te praktične-ambalaže-za-razne-namene, a plava je bila njegova. Tada. Omiljena.
Napunio ju je istog dana. Brzo, vrlo brzo. I zatvorio. I sklonio. Nisam stigla ni da se zainteresujem šta je u nju stavio. Pred prvo veće spremanje opet mi je samo promakla kroz pogled. Premeštena na drugo mesto. Pa sam je zaboravila.
I onda sam je se setila.
– Gde smo stavili kutiju?
– Onu tvoju?
Tražili smo dugo. Dovoljno dugo da se zapitam: šta u njoj ima.
Kada je najzad pronađena,
ispod starog kauča u kući njegovih roditelja,
da,
posle toliko godina,
bilo je zanimljivo videti šta je nekada, šta mu je nekada bilo važno. Da sačuva.
Poklon-kutija.
I onda smo je otvorili.
I kutija je bila prazna.

Boja je ostala skoro ista. Teget-plava.
Moderna te sezone.
Vrlo postojana.

laaaaava mangeeee teget pantaloneee lele lelele teget pantalone.. блек пантерс.. cd snimljen uživo na splavu.. vrh.. za one koji vole..
i za one koji ne znaju da vole.. pa posle zavole.. čudo..

In 1942 I was an NCO in charge of a mobile radio detachment in what was then called Persia. We were working to a widely spread line of observation posts whose task was to give warning if German forces began to move down through the Caucasus to seize the oilfields of the Middle East.

This didn't happen, but what did come trickling down between the Black Sea and Caspian was a scattering of refugees from the Balkan countries keeping ahead of the German thrust into Russia. Some were in small family groups, some were alone. All had the simple aim of reaching what they hoped would be the safety of British-controlled territory. This was by no means a flood of refugees. It's a very long way from the Balkans to the Caucasus, and I think many failed to make it.

Our radio truck stood close to a shallow stream that wound its way through low hills. The terrain was a mixture of sand, gravel and broken rock, offering little sustenance for any plant life. The nearest village was five miles away, where our small stream joined a larger tributary. Camouflage nets were spread over the truck, as much to offer a scrap of shade in the intense heat as to deceive any enemy aircraft - which in fact never appeared. Rations and water were delivered to us every four days from somewhere to our rear (I never knew where) and consisted mainly of bread, biscuits, tinned goats milk butter, jam, bully beef, and a tinned meat and veg stew called McConnochie's. I don't know what I'd think of McConnochie's today, but at that time we thought highly of it.

The army didn't go in for luncheon, and we were having our midday dinner one day, sitting below the spread camouflage netting, when a small figure appeared wearing a thin sunbleached shirt that fell to just below her knees. On her head she carried a small bundle wrapped in a piece of blanket, and something hung on her chest from a cord looped about her neck. It was difficult to make out what this was, for she was still 20 yards away when she saw us and stopped short, looking at our group carefully as if assessing us.

We called out to her in what we hoped was a reassuring way, and was certainly in a mixture of accents, for the detachment consisted of a Scot, a Geordie, a Cockney and me (three radio operators and a driver mechanic). After a moment or two, the little girl looked up and down the stream, perhaps seeking a better spot, but then moved to a strip of shade thrown by the bluff and set her bundle on the ground. I was very curious about her because although her hair was black and she was deeply tanned, she didn't seem to be to be an Arab child. This was hard to define, but she was simply not quite like the many Arab children we had seen during our time in Persia and Iraq. I told Jock to heat another tin of McConnochie's, and as the four of us talked, I found we all had the same feeling - that this child might well be one of the long term refugees from the Balkan country who had lost whatever group or family she had been with. If this was so, the loss was surely not recent, for the little girl was very much in charge of herself, clearly used to being alone, wary but not afraid, and with no expectation of help from anybody.

While we talked, she moved knee-deep into the stream, bending to wash her face and hands and splash the dust from her legs, contriving all the time to keep an eye on us without seeming to look at us directly. She spent several minutes in the stream, part of the time bent forward to comb her long hair with her fingers before tying it at the back of her neck with a scrap of cloth. When she came out she sat down in the patch of shade, unfastened the blanket bundle and took out something wrapped in thin cloth. She peeled the cloth away and began to eat whatever it was - chupatti we thought, but it was hard to tell with from where we sat.

Jock put the heated stew into a mess tin, put a spoon and some biscuits with it, filled a mug with the from our char-dixie, and started towards her, calling something like, "Here you are, lassie, nice bit of grub and a wet." The girl came to her feet, snatched up her bundle and began to back quickly away, poised to turn and run. All our Middle East forces had picked up a handful of the Arab words: Jildi: hurry up; Kem: how much? Felousse: money; Stanna: wait; Asti: be careful; Mahleesh: never mind; Aywah: yes. So when the girl prepared to run, Jock stopped dead and we all began to call out "Stanna, stanna!" And to make what we hoped were reassuring gestures.

There was a low flat rock on the edge of the stream, about the same distance from us as was the child, and I told Jock to put the mess tin and tea on it. This he did, then beckoned to her, pointed to the rock, walked back to join us, and sat down. The girl studied us thoughtfully for perhaps half a minute, then she put down her bundle and moved slowly to the rock. There she looked at the stew and the tea uncertainly for a moment or two before pointing to them, pointing to herself, and saying something in a foreign language that was clearly a question. The language, we agreed later, was not Arabic, but we assume that even if this was not her first language, she must have picked up much the same handful of Arabic words as we had, so we all called out "Aywah, aywah!" And mimed eating. The girl put her hands together in front of her chest, bowed her head briefly, then picked up the mess tin, sat on the rock and began to eat. Again I noticed the object that hung from the cord round her neck, but was still unable to make out what it was.

She was a skinny little thing, and I thought she would wolf the food down, but she ate very slowly, seeming to focus on each mouthful, and when she had eaten most of the solids, she crumbled the biscuits into the gravy to soak up the last of it. She put down the mess tin and sat gazing at us, at our truck and at our camp (two two-man bivouacs) in that odd, very focused and appraising way. Her head turned quickly when the sound of our call sign came from the radio in the truck. Geordie climbed in to deal with it. He was back with us by the time the girl had finished drinking her tea. It was then that she stood up and did something that surprised us, taking the mess tin, spoon and mug to the stream to wash them up. Wet sand is great for washing-up, even with cold water; it absorbs all the grease. When this was done, she put the things back on the rock, repeated her "thank you" gesture, moved back to the strip of shade and sat down with her back to the bluff.

After about half an hour, during which we went about the usual routines without approaching her, she got to her feet and began to tie up her blanket bundle. I called "Stanna" to her and gestured for her to wait, then collected two tins of McConnochie's from our rations, picked up two of the empty tins left from our dinner, and added a tin opener. It was standard practice in our detachment that we each carried a tin-opener, so we could spare one readily enough.

I moved to the flat rock, knelt down, beckoned to the girl and waited, displaying the tins and opener with large gestures. After a few minutes she picked up her bundle and came to within ten paces of me, then said something that had the inflexion of a question. Indicating that she should watch, I very slowly demonstrated the use of the opener on the bottom of one of the empty tins, a performance attended by much merriment and comment from the detachment. The opener was of the old lever type, and as I worked it in exaggerated fashion, I kept glancing at the girl. She watched intently, and now she was closer I could see that the thing hanging from her neck like a pendant was a short piece of wood with a long nail bound tightly to it with thin wire, the nail projecting a good two inches from the makeshift haft. It was a weapon, a crude weapon - and I felt chilled as I wondered what might have brought home to her the need for some way of defending herself.

When I had finished opening the tin I laid the opener down beside the other empty tin, made signs for her to copy what I had just done, and to further insubordinate applause from the detachment, I rejoined them. She moved to the rock, picked up opener and tin, and looked a question at us, to which we responded with much encouragement. She set the practice tin on the rock and tried to force the point of the opener into it as I had shown, but hadn't quite the strength in her wrist. After two attempts, she picked up a small rock and used it to hammer the butt of the opener, driving the point through.

We looked on anxiously now, and I recall Geordie calling something like, "Watch you don't cut yourself, hinny." We need not have worried. Slowly and carefully she levered the opener round the edge, then used the point to lift the lid, raising it on the hinge where the cut met. She held up the tin in one hand, the opener in the other, and looked at us solemnly. We broke into happy applause, clapping and calling out to her in our various accents. That was when she smiled, and to me it seemed you could've lit up a small village with that smile. I don't recall what we said to each other, but I believe the whole incident was the best thing to have happened to us for a long time.

She put down the practice tin, touched the two unopened tins and the opener, and again asked a question. We called enthusiastic assent with assorted gestures. She untied her blanket, rearranged some of her worldly possessions in it, put the two tins and opener carefully away, and re-fastened the blanket. For a few moments she just stood looking at us, then she put hands together and spoke several short sentences, which we took to be words of thanks. We smiled, waved, wished her good luck, told her to take care, etc., then watched as she put the bundle on her head and walked away beside the stream, heading south along the shallow valley. To this day I can see in my mind's eye the smile she had given us and the sight of that upright little figure walking like a princess as she moved away from us on those brave skinny legs...

(Peter O'Donnell on real Modesty Blaise)

..gde je vise ta shubidu?? Mislim..to je takav vredni mrav, da nemam rechi..
Ja poveo private investigetion, naishao na trag i zakopao se u sopstvenom nepoznavanju german language!

isekoh malopre prst, skoro na pola, i sad tražeći nikadnemaflasterakadmitreba, pružih mu ustanausta pomoć.. više onako, da ne
gledam kako curi, jadan.. da li da se kajem sad, što sam rezao.. zbunjen prosedeom, siđoh na mesto ispovesti, da vidim dal su već jednom
procvetale te ljubičice: kad ono - jeeeessssuuuu.. lepo ispričaš o onome šta voliš.. osečajući, uvek znaš šta će biti dalje..
il si prošo il si puko.. između ove dve korice i nije tako velika razlika.. svi se nekako nadamo da se bućnemo u to kleopatrino mleko..
tako stoici idu prema kraju, stisnuvši zube, a epikurejci hvataju zubma sve što im se zacakli u oku.. time me je glamur i pridobio..
poželeo sam da drugi budu kao marko aurelije.. mada ja više volim horacija.. sa glamurom ga spaja vera, koja mi je u ovim godinama,
nekako postala i moja: neka je sreća i nedostižna, život je nemoguć bez radosnih trenutaka.. stoga, raaaaaazzzzvuuuciiimmooo iiihhhh..

pojavljivanje

ove slichice u poslednje vreme.
Kakav PC imam, bolje da ga nemam
jooj shta mi radi
pa mi dushu vadi..:)

e sad mogu mirno da spavam..

..obojimo jutro
http://www.youtube.com/watch?v=x63ExzDEL6k

..da obojimo :)
http://www.youtube.com/watch?v=wVVuVOGjGu0&mode=related&search=

..more than this, nesto jos lepse na tu temu, a nije Bryan Ferry. Medzu nama, ja na ovo totalno otkidam :)
http://www.youtube.com/watch?v=QMqx98i-acE

Marama u 14.00, kod Parka

Kada će? Da li će?

Kupovao je novine u trafici pored škole, blizu Parka. Prelazio ulicu i ulazio u kuću. U kojoj je živeo. Ona je radila u školskoj biblioteci Za ostale korisnike: svakog radnog dana od 09.00 do 19.00 i subotom od 09.00 do 13.00. Mogli su da se sretnu kada je odlazila sa posla, i onda bi joj popodne bilo ispunjeno pitanjima. Ili kada je dolazila na posao, i onda bi joj pogled kroz prozor obećavao mogućnost susreta. Još jednom. Tog dana.
Do trenutka kada priča počinje prošla je većinu opštih mesta. Jednom se čak i ofarbala. Naravno da nije uspela. Sem dva-tri ona: Nova frizura, a?. Možda ne bi dobila priču da je tada odustala. Ne zato što je još mnogo toga za priču uradila. Zato što je u njoj ostala.
On je svakoga dana – svakoga dana – svakoga dana prolazio
istim stazama. Približno istog vremena. Po kiši nije nosio kišobran, po snegu nije stavljao kapu. Po suncu nije nosio ništa. Pod oblacima, polunasmejanog obraza. Lagano, razgledajući. Zaustavljajući se da pogleda. Kao da-li-se-ovaj-čovek-ikada-žuri. Ili zapita.
Iako je retko izlazio van termina, dešavalo se da to bude u vreme njenog ručka. On je voleo prvo drvo na ivici jezera a ona drugu klupu od spomenika. Park kod Muzeja bio je jedan od najvećih u tom delu grada. Trenutni Glumac Nacionalne proslavio se recitujući na jednom dobrotvornom koncertu pesmu-o-igri-sunca-u-krošnjama.
Njih dvoje su voleli proleća.
I to je početak.
Ili ipak scena s kraja leta: skida maramu sa mantila i u pokušaju da je stavi na glavu, košava je odnosi do njegove trafike. Na novine. Koje je upravo hteo da uzme, i kako sad, mora nekako da skloni ovu, i odakle ona tu, Oprostite, gospodine, to je moja / Oprostite vi, izvolite... evo i novina... odletela / Hvala... / Da. Dovoljno da se pri sledećem susretu, par nedelja kasnije, nedaleko od ulaza u školu, pozdrave? Ne.
Sledeća scena: oko Nove godine.
Sjaj Snega i Noći u Parku. Kao iz sna.
Bila je do klupe na pauzi, ali je morala da svrati i kada je krenula kući. Maramu je povezala ispod kape – kažu da se sada tako nosi – a ona zato što joj je bilo toplije, i zato što je mogla da nastavi da je drži na glavi.
Ne, nije je prepoznao po tome. Nije je prepoznao, uopšte. Stajao je blizu svog drveta i pričao sa mladom damom. Mlađom, dosta mlađom od njega. Koja se u trenutku okrenula: Divno veče gospođa Vera, kako ste!? / Dobro, hvala, vrlo dobro... kao i veče. A vi? / Da, hvala. Žurim, znate, kasnim, slava... ali dogovorila sam sa ocem da se nađemo ovde, i evo... oprostite, nisam vas upoznala... / Drago mi je / Drago mi je / Drago mi je... videćemo se još do praznika, moram da vratim one knjige iz naučnog dela / Lakunoć / Lakunoć / Prijatno / Da.
Knjige je vratio g. Jovanović, To je ćerkina literatura, sprema magistraturu / Znamo / Povremeno se konsultuje sa ocem, a nisam znao da ovde, u mom komšiluku, uzima i knjige / Pa, od skora, od kada smo dobili donaciju vašeg fakulteta / Zar je to bilo za vašu biblioteku? / Za našu / Drago mi je / I meni je /

Da.

za Modesty :)

A san se naspavalaaaa!
I kao sanjam neki sheshir..i sad dal mi se slazhe uz sandale..a sandale neke meshane boje..i kao slazhe, ne slazhe, ma nije bitno, moram sad da radim, kad odjednom stizhe patrijarh i kao shuubi..dubiii..zlaaaatomoje..i kiss u chelo, i kao..i da si blogoslovena..;)

lupka mi maločas budinica po cevi od radijatora: sidži na kafi i ponesi kafu miiiisim.. zna ona da ja ne pijem kafu al
vidim njima se pije pa ko velim ajd.. taman ja krenem od domaćih izdajnika frankkafu da maknem kad opet ova kucka u cev:
i ponesi klješta.. dooooobro, reko ja, umesto kucanja na vrata, ima li ovde neko još ko može da udara po tim cevima bre?.
kako to misiš komšijabrate reče budinica zateže suknju i popravi nekadfrizuru - jednim neznamkako ali potezom.. pa misim
šta je bilo sad opet gde trebaju klješta.. more pritegni mi svukud mi nešto curi.. a de ti je buda.. ma eno ga u tibetu,
dabogda.. kucnem ti ja na vrata od wca kad čuje se duboko mmmmmmmmmmmmmhhmmmm ne prekidaj me dok sam u procesu..
budobrate jasam.. a ti si dekarte, aj upadaj.. šaje bolo sad, bre.. ma niša, tužan sam..?? eto, ubi me ona jasnaz s bloga..??
ma potseti me na moju biblijotekarku, brate.. el sam ti pričo nekad.. nisi aj pričaj bre.. uh, pusti sad to, nego po tebi el su
na kraju ti jasnini uspeli da se uznu?. ih, ko da je sve u uzimanju, bre.. ma dobro, samo da neprođe taj profa ko ja.. ??
spusti se malo moraću da ti šapućem, da nečuje budinica, taako, ma bijo ti ja već mladi vodoinstalater znaš, kad li puče cevka
u školskoj biblijoteci, atamo smiljka bate beše prste da poližeš kaka je to boginja bila pa kad te ono pogleda a jaaaa neizdržah pa rekoh
smiljka bože ako te ko slučajno, misim ako bilo šta treba da se zakuca donesu drva il ugalj, ako nedajbože starojmajci treba da se
zakrpi šerpalonac i to, ma nemoraš me ni zvati, znaću ja to već nekako i doćću.. i tako pozove ti ona mene jedared ko danas se sećam
došla joj mašina za veš pa da preključimo.. pita ona el znam gorenje da preključim, ej bre mene ja bijo u vojsci u ilirskoj bistrici
bre i to, ja ti odem kupim novo odelo i mašnu i košulju i gaće i majcu na tregere i čarape, cipele pozajmim od buraza, bijo visok datum
kupim drvo života i kilo svinjskog buta a spakovali mi i kosti sa strane, šta znam možda ima neko kuče što nevoli vodomajstore i to
i odem ti ja kod smiljke da pripitomimo gorenje 663 bio es, najnoviji model na 24mesečni kredit.. dobro bre budo, lepa priča al daj šta je,
misim bilo i to.. e čekaj bre dekarte, pooolako da ti prvo opišem smiljku i njenu bluzu polzela po jus-u krojene baš za taka tela.. jooooj..
kako je ta nosila ružino ulje po ćoškovima svojih oblina.. a milje joj preko pola ekrana tvprijemnika palo treba ti lupa da bi vido konac koji drži sve te rupe,
malopre očešljane rese od tepiha preskočih i zadnjem trenutku i kreno da skidam cipele al jok!zaustavi ti ona mene kod leve pertle i pita me
koj broj nosim ja 44, mada su burazove cipele bile 42ipo, al jebeš ga nema ljubavi bez bola.. sine, kad ti ona otvori špajz, a
ono sve patofnenatikače po brojevima i bojama naheklane, bogte.. dade mi neke ljubičanstvene i povede me.. ljubim ruke majka.. kroz
kuću.. e kakav je to stan bijo sav u tajnim večerama i heklanim prekrivačima, pamet da ti stane, a ne ko ovo.. pade tu i kafica prepečena,
rakijica od dunje da ti pamet stane, kolačići od slave nekoliko vrsti.. eh, u zlo doba turi ti ona ispred mene prospekat od 663bioes a kad ono sve na
slovenački i nemecki i to.. ma neeeeema probleema, saćuja.. negde na pola, taman sam skido slovenački bubanj sa slovenačke poluosovine nabijem ih na..
pardon staramajka.. kad li ispadne neki gumoplastični deo iznutra, ko li ti ga zna šta je.. i tu ja zamolim staramajku da potraži taj deo koji sam ja već bijo smoto u onaj mali
đep za penkalu u sakoju.. kad tu ti ja uznem onaj prospekat i kao čitam nešto i držim onaj feder od bubnja i kao: a jelte smiljka,kaka vam je cirkulacija
krvna, misim u rukama i to.. dobra, rekla bih, a što vas sad to interesuje.. ma evo piše ovde na slovenački da kad se ovaj feder ferzenkuje nazad, mora da se zagreje na 40stepeni
pa ko velim, ja se nešto oladio, pa dal biste vi.. hm, dajte majstore.. za vas budimir.. el ste našli taj deo staramajka?. nisan djete, saću ja..
ako, ako polako majka.. a jelte smiljka a vi nemate temperaturu možda?. ju, ju daleko bilo.. znači 36 sa 2,3?. paa verovatno..
pa šta ćemo do 40, tamo lepo piše 40 stepeni, pa ako bi mogo ja sa ovo moje malo što mi ostalo.. pa stavih ove moje šaketine preko onih njenih božijih..
eh, brale.. ništa uzbudljivije i lepše u životu ovom mom jebenom nisam osetio i doživeo do tih 5minuta.. u bre budo, jebote, uništi me, evo i suze, a i ti prestani da cmizdriš..
ako uleti ova tvoja ima nas natera da properemo sve ovo što ona godinama nije.. negoooo, šta je bilo sa smiljkom?. ih, šta je bilo.. došli sutradan ovi iz servisa gorenje
pali u nesves kad su videli usitnjenu mašinu,ali najviše ih fasciniro pregoreli čelični feder od bubnja, a mašina nije ni bila uključena.. jedva su namestili i eno, majku joj izdajničku, 663 bioes još uvek radi..
otkud znaš.. ma svratim još koji put do staramajke, odnesem 100grkafe, ispreskačem one froncle od tepiha i to, kao pitam za smiljku..
pa gde je smiljka.. ma udala se za onog baju pravog majstora iz gorenja pa zapalili u sloveniju.. gaji još tri janeza uz onog svog.. tataaaaa, oćete li vas dvojica jednom bre, upiškiću se bree

sneg seche kao kristal. Medecina?

Snovi na javi

i

zvezdana prashina

p.s. meduuuuuuu, ko tebi polaze parket kad ti visis kod budimirovica? Nisi valjda OPET pustio majstore sami da rade?

a na kraju jednog takvog, sharenog dana, lepo odesh da se malo kulturno uzd'zhesh.
Ne mozhesh bash sam, pomognu ti Stevan Mokranjac i Kornelije Stankovich.

A ona gospodja shto ju je garant Nobel lichno izmislio, Darinka Matich Marovich, je medij.
Njen nastup baca u zasenak i sam collegium musicum.. neverovatno...

Majko mila, povremeno me jeza podilazila. Ono k'o kad se sliva kapljica, pa te jezhogolica.
E, ova je ishla uzbrdo, uzbrdo niz kichmu pa u glavu.
Dal' je ta jeza od siline onijeh glasova, dal' .. zbog nedovoljno zagrejane sale..
dal' od Darinkine snage koja je toliko bila polegla po nama..

zbog svega pomalo.. al doshavshi kuchi vidim da je najvishhhheeeee zbog temperature.

(a kod zadnje rukoveti, ladno je digla ruku da svi ustanemo.. i ustali smo)

eeevo saaaad cu..cheeekaj malo...stizhe chaj..shta si bre dosadan, a mala temperaturica odma panika..;)
evo pripremila sam ti neki shareni shto volish, meshani narodni :)
eto. i vetj ti je bolje, jelda? pa, kazhem ja..:)

vidi bedaka.
GA kad bi se ugojila :)

----
(nece ova slika, evo linka)

http://www.freakingnews.com/entries/18000/Gillian-Anderson__18487.jpg

u kancelariji blizu moje bilo je smeshteno knjigovodstvo.
Shefica doticne kancelarije je bila poslovni genijalac, znate kakve vech umeju da budu..

Medjutim, privatan zhivot katastrofa. Negde oko pedeset (i neke), nema dece, nema nikoga, nikad se nije udavala. Izgled ? uvek jako, jako, preterano nashminkana, doterana, vrlo niska, pa, recimo da upada u ochi...
A ime joj, prekrasno.. mirishe na pesme. Natalija.

Natalija je poslom chesto upadala kod nas u kancelariju, ili smo mi ishli kod nje. Svakodnevno. Naravno da se osim posla prichalo i kojeshta drugo. Komentari njenog dugog i kao sechivo oshtrog jezika o svemu i svachemu su bili prava poslastica. Opasna je bila. I svi su pomalo zazirali od nje ( mene je volela jer smo jako lepo saradjivali a i dopadao joj se moj chale:)

..jednog dana!! Ulazi Natalija, sa obaveznom cigaretom u ruci, a duuuugii namazani nokti, napicanjena...
i onako 'umorno od zhivota' se strovaljuje u nazochnu fotelju.. pa ponavlja-skoro da viche: Jebote! Jebote!

Kolege i ja je gledamo, pitamo shta je bilo? I pochinje njena pricha...

Ima ona jednu prijateljicu, koja je kao i ona neudata, nikad nachi pravog! pa se njih dve druze, ostanu tako nochu prichajuchi, pa katkad i prespava jedna kod druge, kad se pricha bash otegne..

I .... u jednom takvom druzenju (kod Natalije kuchi), a vec je bila duboka noch, reshe da che ipak pochi na spavanje, radni je dan sutra... A goshcha njena navali da prvo izbaci djubre, da ne smrdi do jutra bezveze. Natalija je odgovara, ali ova je uporna i krene sa tom kesom napolje. U tri ujutru kad nema nigde zhive dushe, pojavi se niotkuda auto, udari je dok je prelazila ulicu... Chovek naravno izadje, pomogne joj da ustane. Ne, nije bilo nishta strashno.. Samo je srushio.. Elem, njih dvoje su se tu upoznali. Nastavili da se vidjaju.. Imaju lepu vezu..

I na kraju kad je sve to isprichala, povishenim, polu ochajnim, polu nasmejanim glasom Natalija krikne :

Kako to? Kako jebote! JA svako veche iznosim djubre, i NIKAD da me udari auto!!! NIKAD!!

Neka ih, Gospođa Budinice . nek uživaju . dok mogu . Pa će . od toga . doći da mogu . i kada izgleda da ne mogu .
POZDRAVLJA VAS Milina .

Danas chula vic - pa evo da podelim s vama:

"Dolazi otac kući i zatekne svoju kćer sa vibratorom.
Sa suzama u očima pita je: - Što to radiš?
A ona odvrati: - Da se suočimo sa činjenicama: imam 46
godina, ružna sam i nezanimljiva, bolje od ovoga ne mogu.
Sutradan kćer dolazi s posla i zatekne svog oca kako
sjedi i gleda televiziju, u jednoj ruci pivo, u drugoj vibrator. - Što to radiš tata? - Evo, pijem pivo sa zetom!"