Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Ljubitelji života

"A bilo koga da sretnete, mene, vas, naše komsije, pa kad bi o nekom komšiji, bilo kojem komšiji, netko napravio dokumentarni film, taj film bi bio strašno zanimljiv. Toliko se života i toliko sudbine nakupilo."- reči su Zijaha Sokolovića junaka mog novog projekta za dokumentarni film "Poslednji putujući glumac"
Ove reči su me inspirisale da na svom blogu započnem jednu novu rubliku koja će se zvati upravo " Ljubitelji života".

Ova rublika biće posvećena svim onim tzv. običnim ljudima koje poznajem i koje ću upoznavati a koji u sebi nose zadivljujuću životnu energiju. Koji se ne predaju i pokušavaju da nađu svoje originalno rešenje da život učine lepšim i zanimljivijim.
I koji znaju da uživaju u njemu.

Pozivam i sve Vas da pošaljete svoje Ljubitelje života kako bi ova rublika postala mesto gde možemo predstaviti sve one neznane "male" životne borce o kojima niko nikada ne piše i koji veoma retko imaju prilike da se o njima nešto sazna... a sigurno zaslužuju više prostora nego mnogi u javnom životu...


"nikada vishe necu da uzmem vijagru"

izjava mileta kitica za "Svet".


O da,

to je tako istinito. Imam ja jednu priču, sačekaj malo ...:)


Ok Željko, evo priče samo je duga

A priča je o mom "američkom dedi" kako sam ga uvek zvala ili o Vojčetu. Nisam ga zvala Vojče zato što je bio mali već zato što mi je nekako bio mio i delovao mi je kao da mrava nikad nije zgazio u životu (drugi su mi pričali da se ne zavaravam). Mnogo je voleo da sadi "moravske" paprike, neke "najlonke" valjda,u sred Arizone.Naravno kompjuterski su bile zalivane i nikom nisu trebale (delio ih je komšijama Amerikancima koji su ih verovatno bacali ne znajući šta da rade sa ludim srpskim dedicom koji im uvaljuje paprike).
Možda će ga neko prepoznati u ovoj priči ali ja se nadam da neće. Vojče je umro pre malo više od godinu dana i po njegovoj želji bio je spaljen. Tu je bilo doduše malo problema jer naš pop u Americi nije hteo da ga opeva mada je grčki (bitno da je pravoslavne vere) pristao.I sada njegov pepeo čeka u urni na najvišoj polici da ga moja baba (sa silikonima) donese i prosipa iznad Dunava (opet Vojčetova želja).
Pitate se kako je Vojčetova priča zanimljiva? Kada mi je bio ispričao ja sam mislila da je njegova priča--neverovatna i da bi bila izvrsna za neki filmski scenario.Vojče je iz Like, gde je i odrastao i završio školu i preživeo 2. svetski rat.On je Srbin iz Like kome su za vreme 2. svetskog rata ustaše bacile sestru sa litice i ubile oca.Po njegovoj priči u ratu su ih od ustaša spašavali Italijani pa čak i Nemci. Po završetku rata Vojčetova najbliža porodica (majka, još 2 brata i sestra) su otišli u obećanu Ameriku. Vojče je, iz meni moram da priznam, nepoznatih razloga došao u Srbiju u Beograd(verovatno mi je i to bio rekao ali se toga ne sećam). Kako mi je pričao hranio se na groblju jer nije imao šta da jede i uglavnom je gladovao preko nedelje. Da bi se spasio svega toga upisao je Vojnu akademiju koju je završio kao Titov pitomac, kao jedan od najboljih u klasi.Odmah je dobio i mesto mladog oficira u Titovoj gardi.
Potom je bio prebačen iz Beograda u drugi grad, gde je i upoznao moju babu koja je tada imala 16 godina. Kaže da je odmah znao da će ona biti njegova žena a ona kaže da se odmah zaljubila u njega jer je imao "neobičan" govor. Naravno u to vreme on je morao da dobije dozvolu od vojske da je oženi a ona dozvolu od svojih roditelja.Bili su u braku punih 46 godina (po mojim proračunima).Iz tog braka dobili su dvoje dece.
Prva priča koja mi je ostala u sećanju iz tog perioda njihovog života je priča kad je moj deda jedne noći, dok je bio na dežurstvu dobio uzbunu i naredbu da podigne vojsku i povede je na neko brdo u neku šumu. Kasnije je saznao da je Tito te noći išao u lov i da je vojska terala divljač prema njemu.I to mu se nije dopalo.Tako je pričao moj deda.
Druga priča koja mi je ostala u sećanju je da je moj deda već posle nekog vremena bio počeo da ima probleme u vojsci( u kojoj su btw po njegovom kazivanju na oficirskim mestima bili uglavnom Hrvati)jer su mu svi najbliži bili u Americi a to je bilo vreme Golog Otoka i "špijuna". Posle jedne fudbalske utakmice Dinamo-Crvena Zvezda na kojoj je Zvezda pobedila Dinamo zbog čega je jedan Hrvat oficir opsovao srpsku majku i rekao da bi fudbaleru Zvezde zaklao dete u kolevci(a moj stric je tada baš bio u kolevci), moj Vojče, koji je miroljubivo sadio paprike i uvek se milo smejao, izvadio je pištolj na hrvatske oficire, što niko baš nije očekivao i ...pripretio im. Ovaj deo priče mi je ostao nedorečen a posle sam čula od drugh zlobnika iz familije svakakve priče. Uglavnom Vojčetu su počele da se nameštaju neke igre(da ne ulazim dublje jer se ne sećam svega i ne znam tačan redosled ali znam da su ga optužili i za krađu neke vrlo važne knjige) zbog čega je već počelo da se priča da je špijun da bi na kraju jednog dana dobio prekomandu za Debar. Koliko se sećam Debar je neka zabit na granici izmedju Makedonije,Albanije i Kosova . I onda ga je u vozu dok se truckao na putu ka Debru jedan starac posmatrao i posmatrao jer je video da je mladi oficir.Na kraju su počeli da razgovaraju i starac ga je pitao zašto putuje u Debar na šta mu je moj deda odgovorio da je dobio prekomandu i da ide tamo prvi a da će posle doći i moja baba sa tada mojim trogodišnjim stricem i bebom. Starac ga je pogledao i rekao mu--Pa jel znaš koga šalju u Debar na prekomandu? One za koje žele da budu ubijeni. Ubiće te balisti (ili koje su već sve tada grupe bile u "opticaju", ne zamerite mi ne znam)i niko neće biti odgovoran.Moj deda kaže da je tada u džepu napipao šibice i da ih je izvadio i da je to bilo jedno celo drvce šibice i još 2 manja drvca polomljena i da su ga one podsetile u tom trenutku na moju babu i njihovu decu.
Moj deda je otputovao u Debar ali je već prilikom prvog dolaska kući počeo da razmišlja o bekstvu iz zemlje, u Ameriku naravno . Već je bio načuo priče i o Golom Otoku i verovatno da je to samo ubrzalo njegovu odluku o bekstvu.
Spakovao je moju babu i decu i poslao ih u Trst vozom. Mojoj babi je rekao da se ne vraća nikako ali nikako u Srbiju šta god da se dešava ,da će je na stanici u Trstu čekati čovek i da će posle stupiti u kontakt sa njegovom braćom iz Amerike. Kada je moja baba sišla na železničku stanicu u Trst sa dvoje male dece --tog čoveka nije bilo.Sela je da ga sačeka.I onda ga je čekala i čekala i čekala. Već je bilo i kasno popodne i kad je shvatila da nema nikakvog čoveka počela je da plače.Na svu sreću prozor neke žene je gledao na tu stranu i ona je primetila moju babu koja je celog dana čekala na stanici i plakala. Sišla je i pošto je znala,tada jugoslovenski, sporazumela se sa mojom babom i povela je kući sa decom.Moja baba joj je objasnila da je trebalo da je čeka čovek na stanici da ima rođake u Americi koji će joj poslati novac kad ih bude kontaktirala odatle.Žena joj je dala sobu i hranu i pustila je da ostane pod uslovom da joj pegla posteljinu i pomaže joj, što je moja baba naravno prihvatila.Kaže i da ju je ta žena naučila da brije noge i da su posle postale baš dobre prijateljice. Moja baba je u Trstu sa decom ostala 6 meseci pre nego što se moj deda pojavio. Do tada nije ništa znala o njemu. Samo je čula od prijateljice da ga je UDBA tražila u njihovom stanu.
Sledeća stanica bio je Pariz.Bili su svi na okupu i to je bilo najbitnije. Deda je radio na gradjevini kao radnik a baba već ne znam gde.Priča koja mi je ostala iz tog njihovog perioda u sećanju je priča da su toliko malo zarađivali i da su toliko malo jeli, jer su sve odvajali za decu da se moja baba jednog jutra na putu za posao onesvestila u pariskom metrou.Odvezla je hitna pomoć i gazda kod koga je radila je došao da je odveze kući.To je bio neki crnac koji je kad je video u kakvim su uslovima živeli i saznao da se baba onesvestila od neuhranjenosti i teške anemije počeo da donosi svakog dana po jednu šniclu njima kući.To je radio par meseci i spasio bukvalno mojoj babi život. Moja baba je toliko bila neuhranjena da više od tog pada nije mogla da ustane, kažu da je bukvalno na kolenima išla do wc šolje i nazad do kreveta dok se nije oporavila i uhranila.
Još jedna priča mi je ostala u sećanju a to je da su u jednom trenutku dok su bili u Parizu morali da srede papire jer su planirali da nastave put u Ameriku i da su morali da odu u konzulat ili veleposlanstvo ili šta već, lično i da je moj deda tada video nekog čoveka iz Srbije i sakrio se iza velikog stuba te zgrade a moja zbunjena baba je morala da se snađe i u ljutnji i strahu se toliko posvadjala ubedjujući službenika da njen muž nikako ni jednog dana ne može da dodje lično jer radi i uspela na kraju da ih ubedi da daju neki papir ili lupe neki pečat ili šta je već bilo potrebno (ne sećam se detalja).
U Parizu su ostali 2 godine.
Naravno posle toga su doputovali u toliku željenu i daleku Ameriku.Samo par priča mi je zanimljivo iz Amerike mada ih ima --ceo jedan život.Moj deda se zaposlio kao čistač u fabrici US Steel. Čistio je metlom svakog dana.I tako mesecima. Onda se jednog dana razboleo radnik koji je bio nezamenjljiv na nekoj ogromnoj tabli sa milion dugmića koji su kontrolisali ulazak vagona od ne znam koliko tona sa čelikom i šta sve ne ( ne zamerite mi ne sećam se detalja, ovu priču mi je deda baš davno pričao). I onda je moj deda rekao da on ume da radi na toj tabli. Svi su se pitali kako to da je umeo ,kad i gde je naučio? I on im je objasnio da je naučio posmatrajući svaki dan dok mete i čisti . Radio je na tom mestu narednih 30 i kusur godina.
Druga zanimljiva priča iz Amerike je kako je moj deda otkrio da je bolestan od raka. Desilo se da je pao na poslu i slomio rebro. Morao je da ode da snimi rebra i tada su videli nešto na plućima. Ispostavilo se da boluje od raka. A onda se srećom u nesreći ispostavilo da njegovo osiguranje pokriva baš Institut za lečenje od raka. A onda se ispostavilo da mu je doktor bio Poljak koji je izbegao takodje posle 2. svetskog rata, jedan od najboljih lekara. Onda se ispostavilo da je taman završen neki novi lek za bolesne od raka,koji testiraju i da može da ga proba ali da mora da potpiše za slučaj da ostavi posledice. Od tog leka moj deda je ostao gluv.Doduše više nagluv ali i živ.Živeo je posle slučajnog otkrića raka pluća i operacije još 15 godina. Neverovatno zar ne?
Njihova deca i unuci su srećni i bogati.Imaju prelepe kuće, igraju golf i tenis i mislim da i ne znaju šta su sve prošli njihovi baba i deda.Moje sestre znaju da kažu na srpskom --sedi dole budalo jedna--i to zvuči super.

Baba je srećna. Ima silikone i vozi leksus. Deda joj je na samrti rekao --da ne plače, da je proživeo lep život.

umorila sam se od ove duge priče, izvinite možda je redosled malo izmešan ali sve mi je to on pričao i ja mu verujem


a jel ti bladeruner

hoces reci da srbi nisu zbog "masnih kolaca" rusili balvane po krajini pocetkom 90-tih...? nego da su malo zentovali od komsija hrvata???


hvala

na lepoj prici


Sjaj u travi - pricica o Spancu koji doduse nije vise ziv, ali

kao da jeste. U stvari, jeste ziv. Samo sto je umro. Evo kako:

Jedan je Spanac poverovao u price da se postaje bolji covek, ali i hriscanin, ukoliko se ode do Jerusalima i malo pokolje sa nevernicima. Proveo je na tom putu sedam godina i vratio se bez veselja, ali i bez zlata. Nije mnogo govorio, ali umeo je iznenada da vikne - "Ljudi, sada je sve jasno... Mi Spanci smo prilicne budale !"

On, inace, nije bio Bog zna kakav vernik... Nekako, nije mu islo to sa mirom i spustanjem ociju i pravilima kojih je bilo bezbroj... I bio je prilicno zbunjen, taj Spanac. Skoro da je bio siguran da je procerdao sve svoje "talante" i moze se reci da je patio zbog toga. Tek ponekad, osecao je srecu i radost zbog toga sto zivi kao covek na zemlji.

To bi se dogadjalo najcesce pred zoru, na nekoj od ciganskih zabava u sumi.

Tako se jednog prolecnog jutra, posle vina i pesme, Spanac odmarao sa prijateljicama koje je tokom noci upoznao pored vatre... Zapravo, zaspale su na njegovim grudima i telima pripijenim uz njegovo. Njihova mokra kosa pokrila mu je i nos i usta. Disao je tesko i uz napor , a zatim sve redje i slabije. Ubrzo je i zaboravio zbog cega je odlucio da se ne pomera i da ceka... Doduse, za trenutak je pomislio da bi mozda mogao da jezikom malo skloni kosu ovih drazesnih devojaka i ziv doceka njihovo budjenje. Zaista, raznezio se nad tom svojom slaboscu. Cak bi se i nasmejao sebi da je to mogao.

Sa prvim zracima sunca, igracice se bude i vide Spanca sa modrim licem. Uzas da je njihov prijatelj po svoj prilici mrtav donekle smiruje siguran let ptica na nebu.

- Gospode, kako mu divno sija ovaj krstic na vratu – konacno kaze jedna od njih, mozda tek reda radi.


Zeljko, odusevljena sam

Zeljko, odusevljena sam Vasom idejom.
Za sada cu samo da dodam, da su Ljubitelji zivota kao nosioci divnog virusa - u kontaktu sa njima covek ili bezi ili postaje bolji.


дунавом водом

Акоје неко воло живота то је бијо Он.ако се ико плашијо сандука и гробља нисте другога тражити требали.Енога на
дрекалову сеоском под јоргованом лилавским има томе ,по
века.
ју,ала време лети.. . . .а остаће упамћено да је у средишним, педесетим годинама века прошлог, ч’ка Срета
(ил човек од акције како су га називали сељани јер све је, неожењен стизао, само никад насаране ишо ние - бојосе гробља , и да игра крило у тиму сеоском те голове завлачи , да по винограду поради , да се успут малко швалера поселу са радодајкама склоним тој работи ,вазда свирућкајући и певушећи , никад намргођен умео је казати
- жао ме ноћи што се спава ко да ми је неко покро од живота
- благо њему што живота воле и ништга немрзи ,диванили сељани сокаком )
имао прву скелу у селу нашем, а за преко Дунава. Звала се посве поетски - Машинка. Има Дунава ту подно Фрушке која стотина метери, а бачка страна вазда примамљива била за трговину Сремаца, па се он присетио и ,уз помоћ, извуко неку потопљену швапску ратну дереглију која се насукала на спруду крај села, средио & окатранисо је, па јој из фабрике цемента ту близу наместио мотор дизел с дробилице, дркелу неку тек малко преправљену.
И готово... вожња је могла отпочети. Баш све је пасовало, једино је мотор умо да омане, па се није ама увек наисто место искрцавало набачкој страни. Било је дана кад изгура равно ушрех прекоДунава, ал кад омане па се пар пута угаси, а Дунав није да не вуче него дере баш брзином протока, занесе скелу ниже од планираног, па су тада путници морали малко да гацају по глибовитој обали. О онима са ласколима и да не говорим, јеб'ли су му, Срети, матер, јер су се често заглављивали ублату, па и превртали. Овај се на то само смејурио намигујући уз опаску:
- таштасе једете низачега и шта би да мене нема, како би онда прешли преко? Ил би ишли око Нова Сада, смостом, а?
И у моменту их враћао у реалност. У ствари, држао их ушака, зависне. За нас децу, лети, скела је била главни провод, на њој смо се возили, са ње стрмоглавце скакали, пецали и уживали у џабе вожњи Дунавом. Било нам лепо.и вазда нам је он, Срета ,тутко ушаку неку пару да можемо сладоледа од муслике купити.
Е кад зазими, Дунав се некада замрзавао целом ширином па се с'оницама комотно прелазило, по потреби. Тих месеци скела се извлачила на суво а ч’ка Срета,је седио углавном у бирцузу, у центру,пијуцко и пево исвег гласа,весељак. ха,морало се нешто радити, зар не?
Почетком шездесетих, једну ноћ окаснила скела у повратку с бачке стране, био август пре Макавеја. Срета се малко запио с неким рибарима јер путника за преко ноћу и није било па имо каде и негде на по Дунава утрефи скелу празна руска баржа посред среде и док си реко ома , буквално прешла прекоње неосветљене. чули га неки криволовци што су карбитом рибу ловили у поплављеном врбаку,како је пево нашвићкан , па удес разгласили.
Срету су нашли након пар дана низводно, тамо под Футогом, свог надуваног у врбаку, и мува по њему . . .милион. А и рибе га начеле...приповедали. Од скеле пак не оста ништа, јер део с мотором потону ко гевихт, а дрвенарију одвуче Дунав ,још плав тада.


lepa prica

lepo napisana


hvala sto si podela ovu

hvala sto si podela ovu predivnu pricu sa nama! :D


...

Priča je stara, imena aktera nisu toliko važna...a naslov...neka ostane otvoren...

Dečak je hteo da kupi prepelicu. Pitao roditelje, oni, naravno rekli - ne može, i toliko! Bez mnogo objašnjenja, zašto - zato.
Ali on navaljivao, navaljivao, dok ovi na kraju nisu pristali.

Stego one pare u džepu, ko proveravajući da'l su još uvek tu, da ne nestanu, i sav srećan krenuo - da kupi prepelicu. Zamišljam kako je putem trčkarao, delom u neverici, a delom u ushićenju, onom dečijem, kad bi samo mogao da preleti...

Prepelicu nije kupio, jer je shvatio da će biti sama, i bilo mu žao.
Sad ga opet zamišljam, kako u povratku vuče noge, tužan, put mu je još duži, težak, zamišljam kako steže one pare i razmišlja da se ipak vrati i kupi tu jednu, pa biće joj on drug...nije se vratio.

Ono što sledi je, naravno, ubedjivanje roditelja da mu daju dovoljno novca da kupi dve, a ovi ga prekorno gledaju, iako im on sve lepo objašnjava, onako kako to samo deca umeju.

Želje su mu, od roditelja ostale neuslišene, i on odluči da posegne za onim koji ga neće, i ne može odbiti -moliće se Bogu.

E, sad, pošto mu je želja bila golema, i pošto je želeo da mu dobri lepi Boga istu usliši što pre, on se dosetio da mu treba biti bliži, te je iz istog razloga rešio da se popne na drvo u dvorištu, jer će ga na toj visini ovaj sigurno čuti.

Ne znam šta je na drvetu pričao, ali kad je sa njega sišao, u podnožju su ga čekali novčići. Presrećan što su njegove molitve uslišene, rešio je da svakog dana ponavlja svoj ritual, dok ne skupi dovoljno novca...
I svaki put kad bi silazio, u podnožju su ga čekali, sjajeći se...

Jednog jutra, otac, videvši par ptica, priupita ga odakle mu, na šta on, ko iz topa, ponosan, srećan, ozaren, odgovara:
"Dao mi dobri lepi Boga!"
"Ko?", ton se preteći pojačava, ali on to ne primećuje...
"Dobri lepi Boga", ponavlja, još uvek kroz osmeh.
"Lepo te pitam, odakle ti pare!?", povika otac, a mali vide da je vrag odneo šalu tek kad se ogromne šake spustiše svom silinom na njegova ramena.

"Dao ti dobri lepi Boga, kažeš! Daj da vidim kako ti je to baš on dao!"
Uplašen, ali i dalje siguran u sebe, mališan sve potanko objasni i naravno pope se na drvo, (uz svesrdno pomaganje oca mu!)radi demonstracije.

Ne znam ni šta je tada govorio, ali mogu da ga zamislim, kako kroz suze izgovara neku molitvu, uplašen, da možda Boga danas ima preča posla i da ga baš danas, kad je toliko važno, neće čuti.

Kad je sišao, u podnožju su ga čekali novčići.

Otac je rešio da od tog dana malo više pažnje posveti tom čudesnom drvetu...koje je malo bilo šuplje i u koje je spremačica stavljala sitan novac iz njegovih džepova...

a prepelice...pa mislim da se dečak lepo družio sa njima.


Lepa

prichica:-)))


ljubitelji zivota

polako posatju sve stvarniji...
zelja mi je da ih iz dana u dan bude sve vise
hvala na podrsci