Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Radije s Bogom protiv ljudi nego s ljudima protiv Boga!

Ko spase jedan život spasao je ceo svetKo spase jedan život spasao je ceo svet

S proleća 1940, trupe Vermahta približavaju se Parizu. Drumovima ka jugu kreću se kolone izbeglica; putuju a ni sami ne znaju kuda. Putuju kako se ko snašao, a kad nestane goriva i motori stanu put nastavljaju pešice; gladni, žedni, uplakani. Tu i tamo na nebu se pojave štuke i meseršmiti da, onako iz zabave, malo pripucaju po bežaniji. Ne zna se koliko tih nesrećnika luta tražeći izlaz, ali govori se da ih je milion. Kreću se u panici i neredu a na kraju puta ih čekaju široko more ili visoki Pirineji. 

S one strane Pirineja je mir, ali tamo se ne može - u Španiji, opustošenoj nedavnim građanskim ratom, nema ni hleba, ni volje da se pomogne. Zašto bi, uostalom, generalisimus Franko gostio one koji su se sigurno nešto zamerili Hitleru kome je toliko dugovao za svoju pobedu? Zato su pogranične službe neumoljive a preko granične linije se, kao preko najšireg mora, nikako ne može. Jednini izuzetak su oni koji u pasošu imaju porugalsku vizu. Njih puštaju, ali samo da bi se, što brže  i bez zaustavljanja, prebacilli preko španskog tla do portugalske granice.

U maju 1940. portugalske vize vrede zlata, ali diplomatska predstavništa ih ne izdaju. Još lane Salazar, prepredeni premijer i ministar inostranih dela, blagovremeno šalje cirkularno pismo sa uputstvom da se vize ne izdaju proteranim Jevrejima, apatridima i svima onima koji nemaju siguran dom da se u njega vrate. U međuvremenu ambasador Portugala u Madridu Teotonio Pereira (inače gadan tip kome će još biti priče) upozorava diktatora da ni po koju cenu ne menja politiku prema izbeglicama jer će se "sav šljam iz demokratskih zemalja" na kraju sjatiti u Portugal. Ministarstvo nalaže: Ni pod kojim okolnostima i nikome ne izdavati vize bez prethodnog odobrenja Lisabona.

Bordo, maj 1940Bordo, maj 1940Bordo je preplavljen izbeglicama. Gradski parkovi, trotoari, automobili, bogomolje, – sve je, kao nekakav tužni vašar pun očajnika koji jedini spas vide u bekstvu iz Francuske. Na brodovima koji isplovljavaju iz luke ima mesta samo za najsrećnije i najbogatije.  

Pred vratima, konzulata Portugala u Bordou, po hodnicima i čekaonicama džedže izbeglice u panici - antifašisti, Jevreji Hitlerovi oponenti iz Čehoslovačke, Poljske, Austrije, intelektualci, novinari, masoni, levičari, sveštena lica, Belgijanci, Holanđani, bogati, siromašni, mladi, stari, deca, iz Francuske, Luksemburga, ukratko svi oni koji strahuju za svoje živote i koji se plaše Trećeg rajha koji se neumitno približava. Svi mole za milost i očekuju čudo. Noćivaju po stolicama, po tepisima, na golom kamenu, na stepeništima. Strahuju da ustanu sa svog mesta u strahu da će izgubiti red.

Porodica Sousa MandesPorodica Sousa MandesGeneralni konzul Portugala u Bordou je Aristid de Souza Mendeš, pravnik, otac dvanaestoro dece, duboko religiozan čovek koji svake nedelje čitavo svoje brojno domaćnistvo, sve sa poslugom, vodi u crkvu na misu. Ovaj iskusni diplomata u Bordo je stigao posle 30 godina službovanja po Americi, Africi i Evropi. Sada se oseća nemoćnim: kao diplomata neutralne zemlje zatečen u središtu egzodusa starozavetnih proporcija mogao bi da pomogne, ali ruke su mu vezane neređenjima odozgo i ne preostaje mu ništa nego da posmatra tuđe stradanje. On veruje da Lisabon nije svestan dimenzija tragedije koja mu se odvija pred očima i neumorno šalje depeše, moli da mu daju odobrenje da počne da izdaje vize po sopstvenoj savesti, jer veruje da tako može da spasi mnoge živote. Ali džaba. Stotine telegrama su otišle, a Lisabon i dalje ćuti.  

Kuća porodice Mendeš do pre neki dan bila je poluprazna, jer čim je počeo rat devetoro dece su poslali u Portugal, na sigurno. Sada je punija nego ikada, vrata doma otvorili su beskućnicima i na konak i brigu primili one najpotrebitije. U uglu sedi starac, pod klavirom se šćućurilo desetogodišnje Jevrejče iz Antverpena, ne plače ali i dok spava uz sebe stiska torbu koju su mu roditelji a rastanku tutnuli u ruke. Torba je punu dijamanata a on ne zna šta bi s njima i menjao bi ih za mamu i tatu za koje ne zna gde su. Gospođa Angelina neumorno kuva, prinosi i služi; gospodin Aristid neumorno šalje depeše, telegrame, vapi za izmenu naređenja - ali uzalud, pravila su pravila, birokratija je neumoljiva, bez odobrenja Lisabona nema viza ni za koga. A Bog kome se oboje jednako neumorno mole ne oglašava se čudom za koje ga preklinju. A Nemci su svakim satom sve bliže.  

Stešnjen između osećaja profesionalne odgovornosti i sopstvene savesti konzul pada u postelju. Konzulica tri noći provodi u molitivi uz njegovo uzglavlje dok on izgara u groznici i magnovenju. A onda, nenadano, u duši kao da mu se nešto prelomilo. Prekonoć posedeli konzul trgao se iz bunila i kao rukom Božjom podignut na noge tetaralno saopštio: “Da sedim na prozoru da posmatram pokolj nedužnih? To ne! U pokolju neću biti saučesnik, pa makar morao da odbijem poslušnost. Moram da spasem koliko god života mogu. Radije ću s Bogom protiv ljudi nego s ljudima protiv Boga!”  I predočio je svojoj ženi i odraslim sinovima šta mu je namera, i upozorio ih na represalije koje ih neminovno očekuju. Oni su ga saslušali i podržali, prihvativši da plate svoj deo kazne.

Svestan da je svoju sudbinu zapečatio, da se oprostio od svoje karijere, sad može neometano da sledi ono što mu hrišćanska savest nalaže. i konzulat počinje da radi kao fabrika viza, pasoši se skupljaju u torbe, jedan službenik ih pečati, drugi datira vize, a konzul potpisuje. Konzularne knjige se ne vode, takse se ne naplaćuju, samo se pečati, i pečati, i pečati. U poslu mu pomažu dva sina. Nikome nije rečeno ne.  Ni onima koji nisu imali pasoše nisu pravili probleme, vize su im udarali na listove hartije. I tako puna tri dana, sve dok na Bordo nisu pale prve bombe.  

Nastavak u Bajoni

Izbeglice u FrancuskojIzbeglice u FrancuskojHerojska neposlušnost generalnog-konzula nastavila se i po povlačenju iz Bordoa, kada se prateći reku izbeglica uputio ka granici. U Bajoni je zatekao malu zgradu konzulata pod opsadom od skoro dvadeset hiljada izbeglica - čitava varošica naroda koja moli za vize. Nekolicina službenika pobožno poštujući naređenje centrale sedela je skrštenih ruku i čekala da se masa raziđe, u zgradu ulazeći i izlazeći preko krova. Kao pretpostavljeni konzulu u Bajoni, Medeš preuzima stvar u svoje ruke: otvara vratnice zgrade konzulata. Vize su i tu počele da se štancuju kao na traci. Ondašnji konzul, ne verujući svojim očima, brže bolje cinkari šefa ministru. U dodatnom napadu revnosti telefonira i ambasadoru u Madridu koji samoinicijativno hita do granice da vidi šta se to tamo dešava. Da nije, verovatno bi mnogo više života bilo spaseno. U međuvremenu prve izbeglice sa Mendeševim vizama stižu u Portugal i vlasti shvataju šta se događa. Lisabon šalje telegrame s naređenjem da konzul obustavi svaku svojevoljnu aktivnost. Međutim Mendeš telegrame nije mogao da pročita jer je u međuvremenu već bio krenuo prema Pirinejima usput deleći vize svakome ko bi mu se obratio.  

Na španskoj granici

Španska granicaŠpanska granicaFrancuska je kapituliarala. Blitzkrieg neometano napreduje ka jugu. Granični prelazi, pretvoreni u zbegove, pozornica su mnogih ljudskih drama. Bespomoćni ljudi plaču, svađaju se, moljakaju, pokušavaju da podmite, izbezumljeni predaju se očajanju, bilo je čak i samoubistava, tu na liniji između rata i mira. Oto von Habsburg, glava porodice austrijskih svrgnutih careva i jedan od prvoplasiranih na Hitlerovoj listi za odstrel, mnogo godina docnije pripovedao je da je, dok je s Mendeševom vizom u pasošu ulazio u Španiju na putu za Portugal, video čoveka visokog društvenog ranga koga iz poštovanja nije želeo da imenuje, kako uzaludno na kolenima preklinje brkatog španskog policajca da mu dozvoli da pređe na onu stanu. Uzalud.  

Mendeš je na granici, svojim autoritativnim stavom u pompeznoj zlatom vezenoj konzulskoj odori, iako na to nije imao pravo, intervenisao, drsko vršio pritisak na španske pogranične policajce zbunjene ovom seobom naroda. U više navrata uspeo je da španske oficire, koji su bili zatvorili rampu, posle nekoliko sati rasprave ubedi da ponovo otvore prelaz i propuste još grupa na putu u sigurnost.  

Teotónio Pereira

Negde nedelju dana pošto je Mendeš otpočeo svoju spasilačku misiju, ambasador Pereira stiže na špansko-francusku granicu i tamo zatiče Mendeša. U izveštaju poslatom u Lisabon revnosni Pereira kaže: "Na osnovu onoga što mi je konzul rekao i njegovog veoma neurednog izgleda, mogu da zaključim samo da je sišao s uma … stoga sam smesta obavestio španske vlasti da proglašavam nevažećim sve vize izdate od strane portugalskog konzula u Bordou te da ih ovlaštavam da ne dopuste prelazak granice svima onima koji se još uvek nalaze na teritoriji Francuske. To sam učinio na osnovu dubokog uverenja da je diplomata u pitanju izgubio moć zdravog rasuđivanja."  

Ta Pereirina intervencija zatvorila je put spasa. No Mendeš je imao još jedan trik u rukavu, poveo je i uputio kolone izbeglica naouražane svojim vizama na zabačene planinske granične prelaze, gde nije bilo telefonskih linija i gde nalog o poništavanju viza još nije stigao i onuda ih prošvercovao u Španiju.  

Tačni brojevi se nikada neće znati, ali veruje se da je oko 10,000 ljudi spaseno zahvaljujući Mendešovim vizama. Ostalih 20.00 viza koje je izdao nisu poslužile svrsi blagodareći Pererinoj revnosti. Ne zna se kakvu su sudbinu doživeli ti ljudi, mnogi su verovatno stradali.  

Povratak u Lisabon

U međuvremenu Salazar je kupio lovorike od Mendešovih bogougodnih dela. Portugal je bio pun izbeglica koje su, neznajući istinu, diktatora dizale u nebesa zbog utočišta koje im je tako spremno pružio. Habsburzi, čitava belgijska i luksemburška vlada, bankarska familija Rotšild, mnoge druge poznate i uticajne ličnosti ušle su u Portugal zahvaljujući Mendešovoj neposlušnosti. To je Salazarovom režimu donelo puno nezasluženog pozitivnog publiciteta. U izdanju Life magazina od 29. jula 1940. Salazar je nazvan najvećim Portugalcem od vremena Henrika Navigatora. Za to vreme diktator, iako ne jednak krvnik kao njegovi savremenici, sprema osvetu Mendešu kome nije bio u stanju da oprosti neposlušnost.  

Kazna, pokušaji rehabilitacije i smrt 

Odmah po povratku protiv Mendeša poveden je disciplinski postupak. Mendeš je otpušten iz službe bez prava na penziju, zabranjeno mu je da se bavi advokaturom. Jedan od glavnih svedoka optužnice na tom “suđenju” bio je Teotonio Pereira. Tako su Mendeš i njegova mnogoljudna porodica bukvalno doterani do gladi. Čak je i njegov brat blizanac, ambasador, pošto se zauzeo za brata povučen sa dužnosti. Hranili su se u kuhinji za sirotinju, na kazanu. Mlađa deca nisu mogla da se školuju, starija nisu mogla da nađu posao. I to je trajalo godinama. S vremena na vreme politička policija odvela bi Medeša na audijenciju kod Salazara, tamo bi, presedo čitav dan u čekaonici da bi na kraju bio poslat kući. Njegove bivše kolega ignorisale su njegove pozdrave. Politička policija ga je pratila, i njega i njegovu porodicu.  

Pavednici iz BordoaPavednici iz BordoaNa nedelju dana pred kraj rata, Mendeš je doživljava moždani udar. Odmah po završetku rata, pobeda saveznika dala mu je nadu da će konačno biti rehabilitovan. Obratio se vladi pismom u kome objašnjava svoje humane postupke. Nikada nije dobio odgovor.  

Tri godine docnije gospođa Angelina je pala u komu. Za bolnicu nisu imali novca. Ubrzo je i umrla u suterenu gde se, kada bi padala kiša, voda slivala niz zidove. Novine su odbile da objave čitulju. U trenutku očajanja pobožni Mendeš obratio se lisabonskom nadbiskupu Serežeiri, jednom od stubova režima i bliskom prijatelju diktatorovom. Molio ga je za milost, objasnio da je sve što je učinio, učinio iz hrišćanske samilosti. Preklinjao ga je da se zauzme za njega. Kardinal ga je pažljivo saslušao, da bi da na kraju mudro posavetovao - put ka oporavku je jedan jedini – treba da se posveti molitvi. Drugu pomoć mu nije pružio.

Prognanik u svojoj zemlji Aristid de Souza Mendeš umro je 1954. u bolnici za sirotinju. Uz samrtnu postelju siromašnog udovca čije je svo dvanaestoro dece već bilo rasejano po svetu, sedela je samo jedna njegova sinovica. Ni on nije imao pravo na čitulju u novinama. Palata koju je nasledio od svojih aristokratskih predaka prodata je na javnoj dražbi, za naplatu dugova. Nije sa najbolje prodala, jer je vlasnik, poslednje zime svog života, da bi se ogrejao, naložo nekoliko vrata.  

Posthumna Rehabilitacija 

postanska markapostanska marka

Godine 1958. konzulova ćerka piše izraelskom premijeru Ben Gurionu. Godine 1961. obaveštavaju je da je u sećanje na njenog pravednog oca u Šumi mučenika u Jerusalimu uz sam muzej Holokosta posađeno je 20 stabala. Godine 1967. Izrael se još jednom setio Aristida, ali ovoga puta odlikujući ga medaljom na kojoj stoji mudrost iz Talmuda «Ko spase jedan život, kao da je spasao čitav svet». Portugalska štampa o ovome nije napisala ni reč.  Ipak, konzulova porodica ohrabrena potezima Izraela piše predsedniku Portugala tražeći rehabilitaciju. Nisu dobili odgovor. Tek 1979. posle antifašističke revolucije, predsednik Soareš posthumno odlikuje Mendeša Orednom slobode.  

Eto kako je prošao dobrotvor. A šta se dogodilo sa zlotvorima iz ove pripovesti?  

Salazar je, kao što znamo, neometano vladao do kraja života, a čovek (ako je to čovek?) na koga imam poseban pik, Teotonio Pereira, svoju briljantnu diplomatsku karijeru nastavio je kao ambasador u Brazilu i Vašingtonu. U svojim memoarima, bez trunke stida, napisao je: "Dva ili tri dana, zdušno sam jurio tamo-amo, između Hendaie i Bajone, vršeći pritisak na španske vlasti da poštuju vize izdate od portugalskih časnika, pružao sam svoju pomoć svakome kome je potrebna svim sredstvima koje sam imao na raspolaganju." Ni onako matorog ga nije bilo sramota da laže.  

Da se ja nešto pitam, kao što se ne pitam, na zidu svakog diplomatskog predstavništva,  i ne samo portugalskog, visila bi slika Aristida Souze Mendeša, Čoveka koji je toj profesiji osvetlao obraz.

 (c)


"Učini sevap,

baci ga u vodu, ako riba ne zna, Alah će da zna."


Verovala ti ili ne, znao sam

:-)


Znamo se :)

A i tvoja priča je veliki sevap. Dobre ljude i njihova zlatna srca ne sme da se zaboravlja.


predivan tekst

Dejane postajes mi omiljeni lik na blogu.

Stvarno predivan tekst


Mislim se

ovo bi bilo korisnije u Politikinom Zabavniku, da čitaju klinci, da se uče humanosti.


Ne bi lose bilo

da to citaju i nase diplomate. Pre nego sto se zaposle u SMIPU


Потврда прочитаног

Ево, један српски дипломата под псеудонимом Џон Абруци потврђује да је текст прочитао и уживао.
Исто је било и са постом о конзуларним садистима, од истог аутора.


Da nije u pitanju prvoaprilska sala

ili je DZON ABRUCI ZAISTA pseudonim srpskog diplomate ?!?
Kazete, uzivali ste u tekstu. Zbog cega ste uzivali ? Zbog stila ? Poruke ? Izazova koji pred sobom ima srpski diplomata Dzon Abruci ?
Pozdrav !


Losa sala

Priznajem, nije mi neki nick, ali evo objasnjenja:
ne dao Bog da mi je pravi J.A. neki idol, nego kada sam se ulogovao prvi put na blog, kao komentator, naravno, gledao sam jednu seriju, i to ime se prvo pojavilo na ekranu. Toliko o ozbiljnosti i identifikovanju sa tim pravim Abruzzijem (koji je, btw, neki lupez)

Vaznije je ono sto pitate dalje: Post mi se dopao, dopala mi se prica o hrabrosti jednog coveka koju sada ne pokazuju "konzularni sadisti" koje g. Dejan Stankovic pominje u jednom ranijem postu.

Izazovi koje imam druge su prirode. Nazalost, nase diplomate verovatno ne znaju mnogo o jednom hrabrom portugalskom konzulu koji je od fasista sapasao hiljade ljudi.
Pozdrav Vama,
A. R.


Hvala na odgovoru !

Mozda ce se u nasoj diplomatiji ipak, nesto promeniti na bolje !
Pozdrav !


ono jes'

al' je priznanje toj humanosti stiglo malo kasno. Kad je bilo jasno ko je pobedio... Drugim recima, ne znam nikakav drugi razlog da se klinci zalepe za ovu pricu osim nekakvog "urodjenog osecaja za moral". Mislim da se, posle svega ( i kod nas, i uopste) , ne moze ocekivati da ce bas neka vecina ljudi biti spremna na toliki rizik, bilo u ime ljudskosti, bilo u ime nacije.


Edson Arantes do Nasimento-Pele

Milutin Labud Edson Arantes do Nasimento-PELE, e to je puni moj nick gospodo Web-ovci sa ovog Bloga!!!

Nego Igipope, Dejan Stanković je jedan od vrlo retkih ljudi ovde koji ima karaktera, morala, iskrenosti i svih atributa ljudskosti imanentan samo kako rekoh maloj skupini ljudi.

E sad kao takav on je bio i biće na meti onih kojima smeta takav karakterni lik ovde, zna se ko je kolovodja tog klana, naravno da je to zaslužni komentator i ilustrator ovog Bloga, tako reći prvoborac u svim ratovima na ovom Blogu od samog početka istog.

On predlaže isključenja, on kiti pridevima i najcrnjim atributima sve komentatore koji se usude da misle van njegove ideološke matrice. Oterao je ljude sa kratkim fitiljem, a oni koji mu se, ili im se suprostave odu odavde nevoljno, to jest voljom upravnog odbora Bloga.

Ne postoji Blog ili bilo koji forum na svetu, cak ni u Kini, da vas banuju zbog mišljenja kao ovde, već se to uvek radi zbog verskih, nacionalnih i pretećih poruka.

Ovde ne banuju ljude koji opsuje nekoga, već onog ko uzvrati istom ili blažom merom.Zanimljivo i pomalo interesantno zar ne gospodo komentatori i Blogeri.


Znate sta mene nervira?

Moj staz na blogu je nekih par dana. Gde god da svratim, kako bih prochitala neshto pametno, u nadi da se malo osvezim, ne moze ni deset komentara da se sastave, a da ne pochne prozivka "onih" ili "ovih". Moze li jedan post barem da se zaobidje?


Meni

je Dejan vec jako dugo omiljeni lik. Samo zbog njega dolazim.


Olé!

Pa hvala lepo. Ja isto imam svoje omiljene likove. Jelicu, na primer.


Jao, hvala

Dejane :) što bi rekla Beba, trep, trep!


Bez, trep, zrep..

..ali tekst sam pročitao u dahu. Hvala na pomeranju horizonta.


Uvek je lepo prochitati

prichu koja podseti na humanost. Setila sam se Schindlera...
Mozda Holivud neshto namirishe ...

:)


A mogla bi i Evropa

da skupi malo para pa da snimi film. Duguju mu mnogi.


A i to bi

bio sevap. I tako baka Evopa kukumavči da joj Holivud nameće sisteme vrednosti i da evropski film ponovo mora da se izbori za svoje mesto...shodno tome sipa i gomilu para u fond za te potrebe, a i evropska sekretarka za kulturu, Vivien...zaboravih, sedi na kamari para i kuka za evropskim filmom...za to vreme čarobno brdo snima li snima...


Majstorski i gospodski,

nema šta.

Nego, Stankoviću, je l' si razmišljao o otvaranju nekog svog, autorskog bloga?


sta je to?

autorski blog?
pa ovde sam valjda ja autor. i sva prava zadrzavam.


nešto a la

dejanstankovic.blogspot.com ili tako nešto. Ja sam mislio da je ovo blog.b92.net, ali, eto, čovek svaki dan nešto novo nauči.


Ja mislim, majstore,

da si se ti ovim definitivno svrstao u knjizevnike (batali prevod).
I u Portugalce.
Svaka cast.


Леп текст...

... међутим можда би требало да се спомене да су Португалци ових дана изабрали Салазара као највећег Португалца свих времена.


ne pratis na casu

o toj temi sam vec pisao. pomenuo bih i ovde da mislim da je taj izbor verdan diskusije. besmislen je kao i npr. pesma evrovizije.
http://blog.b92.net/node/4982
sousa mendes je bio treci. nije lose za konzularnog sluzbenika.


subotnja Politika

Lep tekst i gest gospodine Stankoviću, a evo i male dopune, koju sam pričitao u subotnjoj Politici

http://www.politika.co.yu/detaljno_arhiva.php?nid=23993&y=2007&m=3&d=31

BTW, i Hendaye i Bayone su gradići sa francuske strane pirinejske granice, oba južno od Biaritza. Sva tri se nadovezuju. Granica je u Hendaye, a sa španske (baskijske) strane je Irun. Tako da-Pereira (svakako, pogrešno) tvrdi da...:)
Čini mi se.
Ili je bilo neke korekcije granica?


Линк

necu upotrebiti svoje

pravo da obrisem ove tvoje komentare (nije ti bio dovoljan jedan vec si morao da stavis 2!), za koje smatram da nemaju blage veze s temom, odn. humanoscu i pozrtvovanoscu jednog coveka, ali mi, ako ti nije tesko, lepo objasni sta si njima hteo da kazes.

it's your turn


Да, стварно.

Да, стварно. Заслужио сам укор разредног.

Ово наравно ништа не одузима од личности коју си описао али је интересантна тема. Салазар је своју земљу спасао од рата, као и Франко Шпанију, и можда је зато остао велика личност за Португалце. Можда је због тог циља страдао и тај племенити конзул.

Камо среће да су наши политичари 1941 години били толико отпорни на енглеске паре па да је Кнез Павле могао да буде наш Салазар или Франко.


tema vec obradjena

na prethodnom mom blogu. jos nisam nasao validan razlog da se taj gospodin ceni.


Dejane Stankovicu ...

tvoje price se tako lako primaju za srce, zaista imas dara za pripovedanje, dok citam tvoje tekstove, vreme kao da na trenutak stane.

Jesi li ti izdao neku knjigu do sada ?

Pozdrav iz Teksasa :)


hvala

nisam izdao nista, nikad mi niko nije ponudio takav tip dila. :-)
par puta sam slao price na nekakve konkurse, ali corak.

ova je skoro dokumentarna, slabo sta sam ja tu smislio.


slusaj ...

nije u smisljanju vec u nacinu, svaka ti cast !


samo me strah

da me ovde havlite a posle kad izdam njigu niko da je ne kupuje.
morao bih da izvrsim harakiri.


Pa izdash je

pod pseudonimom i tako izbegnesh eventualni harikiri.

:)))


Dejane

Preporucujem ti da procits knjigu Alchemist by Paulo Coelho (ako vec nisi)i zbog stila pisanja (imas nesto slicno) i zbog poruke, koja bi ti pomogla da ustrajes u pisanju.


au kakav

kompliment....

ubuduce, da se zabuna izbegne, hvali ili kudi bez poredjenja

u slucaju da samo podjebavas, onda nista


Potpisujem

pnbb-ov komentar.
ako je pod**bvanjue, super je.
ako nije, nije super.


Dejan:

Quote:
par puta sam slao price na nekakve konkurse,

Na kom jeziku si pisao te price?


poslo

na srspkom na jedan i na engleskom na jedan konkurs - lep bio prevod, majke mi.

slao bih na vise, ali se nikako ne organizujem na vreme.


Ne odustaj,

u svakom slucaju:)
A to za "lep prevod", znas i sam, kolikogod dobro znao drugi jezik, ne znas ga dovoljno da na njemu pises belles lettres. Neuhvatljivo je to sta i kako nesto ne znas, ali znalci prepoznaju. To je moje iskustvo. (Osim ako nisi Joseph Konrad, Beket, ili tako nesto).


ma sredjivo ga pravi

prof. s kembridza. nije do jezika. eno ti ga hemon, njegov engleski je u najmanju ruku neuobicajen. ali ubo zicu.
miuslim da je problem u tome sto sam mnogo staromodan.


pa možda je

zato i propao, ;).


Idi bre Wu!

Ali, stvarno, ima ono kad pises i dodje ti iz malog mozga rec koja legne, legne i sastavi tekst. E, tu ne vredi profesor iz Kembridza, to je kad pises kicmenom mozdinom, i nikakva velika znanja ne pomazu. Samo trzaj svesti. Pisao je Andric o tome u "Sveskama".


Da, to je ono

priča se piše 8 godina i 1 dan (da ne pominjemo čija je izreka, politički nekorektno na b92.)


jel

Seselj? :-)


Još

gore, :).


Dr Wu,

nema drugog do onog što ga traže, bar trećina komentatora ovde, a nije vojno lice.


ovog puta..

radije s Bogom i lepim pisanjem, inace od boga apstiniramo ;-)


tu si

slatka? :-)


на крају пута . . .

О Господе, дај ми снаге и моћи да погледам у душу Своју без гађења . . . присетих се стихова Бодлерових


kazu da aleksandru hemonu

kazu da aleksandru hemonu pise zena ??!!??


meni on dobro pise

a prve price koje je napisao na matenjem jeziku su jednako dobre kao i one koje su pisane na engleskom.
njega sam spomenuo samo zato sto dok ga citam imam utisak da misli na jedno a pise na drugom jeziku i to ne samo da uopste ne smeta, nego je odlicna fora.


hemon je sjajan, ja ga ne

hemon je sjajan, ja ga ne propustam, steta sto ne pise tako puno kao jergovic pa da se jos vise radujem.. Moj komentar nije bio zlurad, samo se po zvanicnim americkim krugovima sve vise prica da mu zena edituje tekstove, sto ne umanjuje njega kao pisca..
kad smo kod "novobosanskog literarnog talasa" , jednom davno ste pitali za preporuke za prevod na portugalski, sada mi pada na pamet "druga knjiga" muharema bazdulja koja me je nedavno osvojila.. eto, preporuka mala..:-)


Bravo, Dejane!

Jos jedna izuzetno lepa prica. Ilustracije su takodje odlicne.
Ne smatram da si staromodan, naprotiv. Tematika II sv. rata, igleda, jeste neiscrpna. Pouke, izgleda nismo do kraja izvukli (kao civilizacija).


Eto,

kad Dejan Stankovic postavi neki tekst, ja se udobno namestim da slusam pricu, onako malo kao kad sam bila dete, nekako se ugnezdim i usmerim paznju na nju. Slucajno ili ne, ali tu se uvek nadje i neka casa vina (sic!) i ugodjaj bude totalni. Pa ili se slatko nasmejem i zaljubim u Lisabon-gospu sa onim opranim gacama sto se suse po prozorima, ili kupim porto da probam, ili se, kao sto je slucaj veceras, osetim porazenom pred kosmickom nepravdom koja je stigla Mendesa, ali i mnoge druge koje istorija nikada nece upoznati. Stvarno, ta uzrocno-posledicna veza izmedju plemenitosti nekog coveka i njegovog tragicne sudbine izludjuje, kao i profiterstvo raznog olosa koji samo vreba svoj trenutak. A rat je idealna situacija da se ljudi istaknu u oba smisla, uz napomenu da olos ostane ziv i zdrav i u starosti napise memoare.


Dejane

odlicna prica.
Staromodan?
Ne, dobro pisanje nikada nije ni bilo podlozno modi, sto se mene tice.
A i da jeste, sad je staromodno da se bude moderan.

Olga


Uvek ima ljudi,

jer nijedno zlo nije pobedilo coveka u COVEKU.

.........

Na ovaj opis Gospodje Klare samo dodajem muziku, tihu, klasika ili neki fado.


мислим

да је унук тог Теотониа Переире био дипломата у португалској амбасади у Београду пре неких 7-8 година.
Човек пун себе.


Gadno je cuti

kad zloca "pobedi" a dobar covek tako nastrada.
Ima tu mnogo pitanja.
Zasto niko nije njemu i njegovoj porodici pomogao kad su crkavali po suterenima?
Prijatelj, rodjak, komsija ili neko od onih kojima je on pomogao, decko od ispod stepenista sa dijamantima, bilo ko?

Olga


istini za

volju, i ovde su se jevreji istakli. njegova deca su sva dobila sansu za normalan zivot u americi zahvaljujuci jevreskom lobiju.
mandesu niko nije pomogao zato sto je on svoju bedu sakrivao. on je vise prizeljkivao rehabilitaciju nego novce i luksuz. tako makar izgleda iz dokumentacije koju sam proucio.


Sto se dece tice

laknulo mi je.
Ipak, on je umro u bolnici za sirotinju.
To je uzasno.

Olga


Odlično

Odličan ti je post komšija. Postao si ekspert za konzularne "zadeve", što bi rekla Jelica na slovenačkom.
Mića


fala, fala

ta diplomatija je kao lice jedne zemlje u drugoj, a ja sam stalno negde tu, između dve zemlje, pa je stalno srećem. valjda otuda to interesovanje.


Hercule

super ti je nick.
Pasionirano skupljam epizode sa David Suchetom, spice sam imala nasnimljene jos kad sam zivela u BG, ovde ga stalno ponavljaju, doveli su stvar do perfekcije isto kao i Sherlock Holmesa sa Jeremy Brettom, obe serije su plod ljubavi, nalozen tim ljudi, nadmasile su daleko original ili povod.
Ali o tome cu neki drugi put.

Olga


Olga, moja prijateljica,

Olga, moja prijateljica, koja zivi tu u Londri, kaze da joj Poaro ulepshava, chini mi se, subotu ili nedelju kada se emituju epizode. Ritualno se prepushta gledanju :))


Bebo

ne znam kad se emituju, moj kompjuter ih automatski snima pa onda gledam na miru kad stignem.
Dosta ih se nakotilo, ako stignem prebacicu ih na CD.
Uzgajam i Sherlocke.

Olga


Odlicna prica

Dejane,

Nekada sam sa nestrpljenjem cekao da vidim da li ce se na blogu pojaviti novi post Svetozara Cvetkovica, vidim da cu sada morati da pratim tvoj, :-).

Pises potpuno razlicito od Cveleta i tematski i drugacijeg stila i karaktera, ali zajednicka vam je dobra prica, pravi dodatak blogu B92.

Citamo se sledeci put!


Dejane,

Jos jedna odlicna prica. Kao klinac sam gutao Remarka, ne sluteci da cu jednoga dana proziveti "Noc u Lisabonu" sa porodicom. A sticajem okolnosti, upoznat sam sa situacijom u kojoj je konzul jedne 'agresorske' zemlje, za vreme bombardovanja, sa olaksanjem primio uptsvtvo od nadleznih da ne treba sedeti na ogradi(sitting on the fence) i krenuo da izdaje vize svima koji su imali rodbinu u prvom srodstvu u toj zemlji (sa legalnim statusom). Ne bih ulazio u detelje o njemu, skromnost je njegova vrlina, i on zna koliko su mu zahvalni oni kojima je pomogao njegov praktican pristup situaciji.


Gdine Stankovicu, sjajna

Gdine Stankovicu, sjajna prica.

Nadovezao bih se, ako smijem, mojim jednim utiskom. Gledam ja tako neku emisiju na National Geographicu o II SR, tema je sta se sve dogadjalo posle iskrcavanja saveznika na Normandiju, kako su dosli do Pariza i to. Poenta price je sledeca - iskrcavanje je bilo setnja po parku u odnosu na to sta se desavalo posle. Prica engleski vojnik, sada cikica u svojim sedamdesetim, kako su im Njemci j$%^li milu majku jer su imali bolje tenkove, sjajne polozaje i sve tako, slabo se u vojsku razumem. Saveznici uopste nisu ocekivali takav otpor posle iskrcavanja, plus bili su umorni i sve tako... Sledeci koji prica svoja iskustva je neki Hans, isto tako gospodin u sedamdesetim, mozda ranim osamdesetim, lepo obucen, sa leptir masnom i u kariranom sakou. Parafraziram, po secanju: "I onda smo mi shvatili da Englezi ne mogu da okrenu svoje tenkove izmedju zivica, pa smo krenuli da pucamo nasumice, uvek sa ledja, i njihovi gubici su bili stravicni. Secam se jednog zapaljenog momka koji je goreo do smrti pored svog tenka, a niko nije smeo da mu pomogne jer nisu znali gde su nasi polozaji. Da lanac komande u Berlinu nije pukao, i da smo imali dovoljno goriva, saveznici nikada ne bi stigli do Berlina." Ispod pise Hans taj i taj, SS oficir te i te tenkovske Panzer divizije.

I pitam se ja da li je taj bio u zatvoru, nekom. Sumnjam. Ja koliko znam SS oficir nisi mogao tek tako da postanes. I pitam se sta je dobila moja baba, za svo ono, da prostite, jebavanje po sumama i gorama od '41 do '45. Docekala je da joj penzija bude 2,5 Hansove marke (jedna od jacih, tada).

Opasno sam na putu da postanem cinik, mizantrop i da gledam samo svoju straznjicu. Ne isplati se biti moralni pobednik, valjda. Ljudi su mnogo gadna sorta. I nista se nikada nisu naucili iz istorije.

Toliko. Izvinjavam se ako sam smorio...


mendeši i pereire

Čitanje dobrog teksta je još bolje kad ponuka na dodatno čitanje, i zato evo još malo o ljudima i zemljama sa ljudskim licem za vreme progona i Holokasta

Davno sam, odrastajući u Novom Sadu, iz prve ruke slušala priče o tome kako se ljudi ponašaju "za zlih vremena" i bilo mi je neobično da mnogo dobrih ljudi ostaje anonimno, pod pretnjom zaborava, kao da se oni koji pričaju o njihovoj ljudskosti stide da njihovim delima daju pravi značaj. Monstrumi, zločinci, ološ, fukara, siledžije i "pereire" svojim zlim činjenjem nekako obezbede prirodno pravo na sećanje i spominjanje, valjda "da se ne ponovi" - šta li, ne znam. Ostaće mi čudno što isto takvo pravo na često spominjanje nemaju i ovi drugi - "mendeši" baš zato da bi se i dobro ponavljalo ako se i zlo ponovi. Nekako su "mendeši" uvek samotni, a "pereire" u grupi.

S malo cinizma, moglo bi se zaključiti da dobrih, razumnih, humanih ljudi ima, (čak da su većina) samo su uvek loše organizovani i izgledaju samotno, a u zlim vremenima većina ih se kloni kao da su zarazni, leprozni.

Aristides de Sousa Mendes me je setio na reči mog prijatelja: "Vidim da je mržnja i nasilje lako zarazno ponašanje, šteta što humanost nije!". Humanost, prosto, nije zarazna. Stvarno šteta.


you make my day

deki, vazda je tvoj doprinos na ovom blogu pun pogodak. toliko toga sam, citajuci ga, vec naucila...recimo o vinima...e, da, ucenje o vinu je rezutiralo rezervacijom za sledeci weekend u austrijskom "vinogorju" langenlois, pa ce tu pasti i neka flasa vina fina... (proveriti na www.loisium.at ili recimo www.hiedler.at)

ljudi kao mendes su retki unikati, a oni kojima je pomoc potrebna ce uvek biti u vecini.

pitam se sta li je otto von habsburg ucinio da pomogne svom dobrotvoru? nista, ostalo mu samo secanje, da bi pravedno mogao da umre...

legla mi ova prica u rano nedeljno popodne, bas. muzicka podloga nije mogla bolja da bude: shaban bajramovic "romano raj" - dobih pre neki dan CD na poklon i preporucujem srdacno...


Obicni ljudi

je naziv knjige istoricara Milana Ristovica, u kojoj je jedna od prica o neuspjesnim pokusajima Zagrepcanke Boriske Fris da se domogne Lisabona. Ristovic se ovim problemom bavi i u knjizi " U potrazi za utocistem - Jugoslovenski Jevreji u bekstvu od holokausta 1941-45".


kakav blog, Dejane, svaka ti cast

Mislim, ne znam sta vise da ti kazem, stvarno si Blog Maestro. Hteo sam prvo da popljujem sve ostale autore blogova ali nekako, posle ovoga, nisam vise zainteresovan da pljujem bilo koga, bar neko vreme.

I jos nesto mi pade na pamet, glede Mendesha: 'bem ti posthumnu rehabilitaciju! Sta je on imao od toga?


mendes

nije bio zainteresoovan za svetovna dobra, vec za spasenje duse. on je bio hriscanin u najlepsem smislu te reci. do kraja zivota nije se zalio na siromastvo vec na napravdu.
a sta je imao od toga svega? pa mogao je, sto kaze moja majka, mirno da spava. malo li je?


mirno da spava, razumem

ALi ne razumem GDE da spava?

Salim se naravno, ali sta reci za pravdu koja je toliko spora da zakasni?


Ne verujem

da je on mirno spavao, mozda mu je savest bila mirna, ali pretpostavljam da je morao duboko da pati zbog toga sto je ugrozio i egzistenciju svojih najblizih, i sigurno nije bilo lako zrtvovati dobrobit sopstvene porodice zarad `mirnog sna`. Ne bi mnogo ljudi bilo sposobno za takav heroizam. Zaista, zapitajmo se da li bismo mi licno bili sposobni da pretpostavimo interes drugih ljudi, pa makar bila u pitanju i njihova gola egzhistencija, interesu sopstvene dece. Ne daj boze da ikad budemo u takvoj situaciji.
Sopstvenim heroizmom mi neminovno povredimo one koji su nam zapravo najdrazi. Valjda je u tome fazon, ne moze to svako, zato plemenitost nikada nece pobediti.
Sorry na ovom pesimizmu.
Oni koje je Mendes spasao verovatno misle da je upravo plemenitost pobedila.


Svaka cast majstore

Samo nastavi...


A šta je bilo sa nadbiskupom?

Jednog si zlotvora zaboravio, majstore, nadbiskupa Serežeira. Bilo bi dobro da u nekoj narednoj priči osvetliš njegov lik, takve ne treba zaboravljati.


ne znam bas mnogo

o njemu, osim da je jako dugo bio na celu crlkve i da je bio skolski drug salazarov. prilicno mutan tip, i kao vecina ljudi koji vode crkvu, vise politicar nego bozji ugodnik.


Autorstvo?

Uz svo duzno postovanje, imenjace, vi ste ipak samo priredjivac ovog (istina, lepo sacinjenog) bloga. Slicno kao i sa vasim napisom o portou (za druge nisam proveravao), vecina tih informacija se od ranije nalazi na internetu (pogotovo na Wikipediji, pri cemu su delovi teksta o portou odande samo prevedeni - bez naznaka o tome).

Pozdrav


otkud vama ideja da je ovo fikcija?

potpuno ste u pravu, ja ovde nista nisam izmislio. Ovo su sve podaci koji su opste poznati i mogu se naci na 300 mesta. vidi odgovor igoru iz texasa - gore.
kada bi neko uzeo ovo sto sam ja ovde napisao i po tome napravio film, ja ne bih mogao da ga tuzim za plagijat, jer je pricu napisao zivot. konsultovao sam mnogo knjiga, izjava svedoka, zapisa i secanja. posto ovo nije naucni rad, nisam smatrao neophodnim da prilazem bibliografiju.

*****

sto se tice porta, ono sto sam napisao, to zna moj sin od 12 godina ciji je deda porizvodjac. ja svaka godine pravim porto, zar mislite da je potrebno da konsultujem wikipediju, pobogu?
tu nema sta da se izmisli. da navodim izvore - to bi bilo kao da sam pekar, pa da objasnjavam kako se mesi hleb i kakvih sve hlebova ima, i jos da navodim izvore.

Wikipediju izbegavam kao izvor inofrmacija.

da li vas muci i autorstvo npr. sindlerove liste?

u svakom slucaju, drago mi je da citate i da cenite moje "priredjivanje" i da ne poricete da sam u ovaj tekst ipak ulozio rada, emocija i umesnosti.


Za Dejana

Quote:
da li vas muci i autorstvo npr. sindlerove liste?

Postovani Dejane,

Ne muci mene nista. Ne sumnjam uopste u vase znanje o Porto vinu, daleko bila takva pomisao od mene. Samo sam zapazio da je tekst koji ste Vi napisali i tekst koji o istome donosi Wikipedia veoma slican. Tamo gde ja zivim i radim obicaj je da se naglasi da je "kao izvor korisceno to i to". A to, naravno, Vas uopste ne obavezuje.

Pozdrav
Dejan


naterali ste me da odem

na wikipediju (na engleskom, spanskom i portugalskom)

Tu nema bog zna kakave mudrosti, tu i ja i wikipedija govorimo o faktima koji su: em opste poznati, em propisani zakonom, em nema sta da se doda niti da se oduzme, em ni ja ni autor teksta s wikipedije nismo imali pretenzije da budemo originalni.

Pored toga postoji i mogucnost da je autor teksta sa wikipedije preveo moj blog?! ja mu na tome ne bih zemerio.
jedino sam mogao da izmislim neku novu vrsu porta, cisto da budem originalan.
malo nam je besmislen ovaj razgovor, pa mozda bolje da promenimo temu.

pozdrav
Dejan


Ja se stvarno izvinjavam

Quote:
Pored toga postoji i mogucnost da je autor teksta sa wikipedije preveo moj blog?!

Moguce je da ste koristili iste izvore. U principu smatram Vas blog jednim od boljih i steta sto sam na njemu imao ovakav start. Posebno buduci da smo kolege po vinu, tako da je mozda bilo bolje da sam cutao. (S druge strane, navodjenje izvora informacija je zaista lep obicaj).

Necu dalje potencirati ovo pitanje - obecavam.

Pozdrav
Dejan


ma super sto

ste se javili.
vama za ljubav navodim izvore - sve ovo mi je ispricao moj tast, moj surak, moja zena, moje svastike a i moji sinovi su ucili u skoli. :-)

Svaka nacija ima nesto sto zna, na primer svaki prosecan Srbin zna da izabere zrelu lubenicu, ili da provali dobar kajmak, koji je sir ovciji a koji kravlji, koji svapski, a koji sremski. ne treba nam za to enciklopedija, zar ne?
E tako i mi Portugalci znamo o portu. kako se gazi, gde se gaji, kad se doda rakija, koji valja a koji ne. kakve je koji boje, kakvog ukusa. da sam ovakav tekst objavio na portugalskom svi bi mi se smejali.

Nego, vidim, zanima vas vino. Dolazi uskoro ovde neki gospodin koji pravi emisiju o vinu na Studiju B, pa mozda slikamo malo i ovaj region, burad, podrume, vinograde i tako to. javicu ovde ako se budem slikao i prodavao pamet, da me gledate.


Dejane Mene vino "ne

Dejane

Mene vino "ne zanima", to mi je profesija, i u tom poslu, izmedju ostalog, ocenjujem tekstove slicne vasem o Portou. Stoga je moguce da sam zaboravio da ovde nisam u profesionalnom svojstvu.

S druge strane, od vas sam ocekivao za nijansu civilizovaniji odgovor.

Pozdrav
Dejan


nemojte sad da se ljutite :-)

sto se ono kaze: izvinte ako sam vas stogod uvredio, nije bilo namerno.
vi mene, recimo niste uveridli. ja to malo, popularisem nas nacionalni i porodicni proizvod bez mistifikacije. iskreno da vam kazem, o portu nisam radio bas nikakvo istrazivanje, sve sam napisao na osnovu onoga sto cujem usput, i to milion puta, pa nisam imao razloga da sumnjam da su informacije tacne. :-)


Ih

Wikipedia maznjava sa svih strana.
A i jes' zvaka bez veze.

Olga


dejaneoz

malo bezveze komentar, blago receno.

--------
Luiz Martins de Souza Dantas, embaixador do Brasil na Franca (tiu je i Levi Strauss...)
pogledati Maria Luiza Tucci Carneiro o dobrim i losim ambasadorima
Fábio Koifman, nedavno napisao knjigu (diss) o Dantasu, takodje vredi pogledati
odlican txt

http://www.usp.br/jorusp/arquivo/2005/jusp725/pag1314.htm


sonja

jel ti to mene branis? :-)


ne

komentarisem dobar tekst i los komentar


ah

ok. opet dobro.


Moguce i da jeste bez veze

Quote:
malo bezveze komentar, blago receno.

Ukoliko je Dejan autor (ili jedan od koautora) clanka o Portou na Wikipediji, onda moj komentar jeste bez veze.

S druge strane, njegov blog je tu, Wikipedija je takodje tu, pa vi izvolite sami pogledati da li je u pitanju samo usputno koriscenje informacija, ili nesto malo vise od toga.

Pozdrav
Dejan


?

ljudi zaista umeju da budu zlobni, pa jos i tako uporni u isterivanju. cemu to?
uostalom, zasto vi uopste citate dejana, ako ne vidite i ne nalazite nista vise od plagijata wikipedia-e?
covek vam je lepo objasnio da porto pravi sam, da mu i maloletni sin sve isto zna, a vi uporno o autorstvu. da ne pominjemo koliko dejanove price odisu licnim, od znanja, iskustva, pa do zaista lepog sentimentalno-humornog stila.

sto se mene tice, dejanove price i teme su jedne od najzanimljivijih na ovom povremeno tako trulom mestu.


Ne zamerite

Stevie, slazem se s vasom poslednjom recenicom - i sam mislim isto. Par Dejanovih blogova sam odstampao i sacuvao, cisto da ne bude nesporazuma.


ajd da se

sne raspravljamo, molim vas. mene nepotrebni sukobi zaista potresaju. a ako vam je vino porfesija, ukoliko vam ikada zatreba bilo kakva informacija koju znam ili vodic po douru, na raspolaganju sam vam, necete biti ni prvi ni poslednji.


Moze biti da su oba teksta

Moze biti da su oba teksta od reci do reci identicna sto samo govori da pisanje enciklopedijskih tekstova kao i matematickih formula veoma lako rezultira time. Od svih tekstova na ovom blogu slobodno zanemari taj o vinu ako ti bas toliko smeta, verovatno je pisan kao prirucnik majstora za svoj posao tek da upozna i pomogne onima koje interesuje. Osim navedenog "enciklopediskog" teksta, obrati paznju na IZBOR ljudi i dogadjaja o kojima ovaj autor pise. Bingo! Sve ostalo je u drugom planu. Sve ostalo se moze dati i sekretarici i zeni da obrade a da nista ne izgubi na vrednosti. Mada mislim da te je samo zajednicka "profesija" malo zavela da odes na nebitne stvari. Imam prijatelja, pravnika koji u TV serijama onog sudije-pisca vidi samo greske u scenama kada se nesto desava u sudu. Valjda hoce reci da je pisac losiji pravnik od njega a point je nesto sasvim drugo. Ovim samo branim potrebu da upoznajem fantasticne ljude koje autor ovog bloga ume da nadje u svom sesiru i nista drugo. :)


Ovaj blog

inace vrca od literarne originalnosti
pa me ne cudi da je bas Dejan S. od svih ljudi popio sutku na tu temu. Ha.
Sta ti bi, imenjace, jel' to nesto licno ili je Ovde dosadno ako nema konfrontacije? Makar one kafanske.
Ne mogu da verujem, jel' na svaku temu mora, moze, treba da se svadjamo.
Uostalom, komentare na vinski post bilo bi uputno pozicionirati adekvatno. Doduse, to bi verovatno procitao samo autor jer je post "past it's sell-by date" ali kako je autoru i namenjeno, sta mari.
Sto se tice plagijata, radije autorstva neka NVO je mrtvo 'ladno prepisala jedan od mojih opsirnijih komentara na temu Roma, prevela na ocajno los Engleski (hej, u biografiji pise da zivim u UK mnooogo godina, mogli su da me pitaju A.) da objave B.) da im sama prevedem.)
Sad kad ukucas moje ime na Google prva stvar koja izadje (dakle imaju net power) je njihov vrlo los prevod a jos i malo editovan, izbacise nesto o mojim stiklicama, valjda su ocenili da je to frivolno. Kakva sramota za mene, ja ipak zivim u UK, treba neko ovde da me izgoogluje i da ukapira da sam polupismena. Posle izadje B92, pa tek onda nesto drugo, a vladine stvari (UK), profesionalne, vezane za raznorazne gradjevinske dozvole su se odjednom povukle. Gle cuda.
Sopstveni sajt sam povukla pre nekog vremena i necu ga vratiti dok ne obezbedim da on prvo izadje na pomen mog imena.
Posto su gorepomenuti NVO, pa kao hajde da ne cepidlacim (koje cepidlacenje covece, ja imam profesiju) nisam se pobunila, mislila sam, prevescu kako dolikuje pa cu im poslati uz malo no-no pisamce.
Naravno, ne stigoh jos.
Toliko o tome.

Olga


dejanoz

trenutno mi je pri ruci nesto, tesko 600 strana, zivotne forme u evropi - jedna istorijska kulturna antropologija. Nema vremenskih odrednica, kao kod Borsta koji je napisao bibliju srednjovekovnih zivotnih formi.

Znaci na skucenom prostoru autor W.Reinhard pise o svemu sto mozemo zamisliti, od pantiveka do danas, conditio societas, conditio humana... i jos vise...o higijeni, bolesti, odeci, ishrani, detinjstvu, seksu, smrti, odnosu medju polovima, mirisima, emocijama, zavisti, bolu, homoseksualnosti, nacinu gradnje kuca.... citamo o asketima u egipatskoj pustinji, kurtizanama u renesanskoj italiji i hipi revoluciji 60-tih....sve kao virsla, bez najave se prelaze vekovi, nesto nedostaje, necega je previse.

reinhard je recimo. kada smo vec kod vina i porta, "zaboravio" da u odeljku ishrana i pice spomene nemcki rekord u zdranju - konzumaciju vise od 200 litara vina godisnje (pocetak XVII v.) po glavi stanovnika (po glavi, znaci bebe, deca, zene - danas je ta brojka oko 30 l). Zato medjutim citamo i previse o stvaranju drzava, pravnim sistemima...

Zasto vam ustvari ovo pisem? - zato sto je o zivotnim formama od vajkada do danas vec sve napisano, negde, a meni ili vama bi trebalo otprilike 10-15 godina da sve to procitamo. Na stranu to sto bi nam bilo uzasno dosadno da preturamo po arhivima, casopisima, dobrim i losim knjigama...
Reinhard je naravno autor knjige, nije priredjivac, kako vi nazivate D. Stankovica, koji takodje nije priredjivac vec autor teksta o Mendesu. A nama treba da je drago sto zbog njih ne moramo da sedimo danima po podrumima ili da guglujemo po internetu.

Tekst D.S je precizan, istorijski tacan i zanimljiv. I tu dolazim do vaseg "bezveze" komentara.

Quote:
Slicno kao i sa vasim napisom o portou (za druge nisam proveravao), vecina tih informacija se od ranije nalazi na internetu (pogotovo na Wikipediji, pri cemu su delovi teksta o portou odande samo prevedeni - bez naznaka o tome).

Vi ne mozete tvrditi da je tekst "prepisan" zato sto nije - to naravno ja tvrdim, a vi mi mozete samo proverenim citatima dokazati suprotno. To sto se vecina informacija moze pronaci na internetu je....sta da kazem...tacna glupost.

Bez veze je sto na tekst o Mendesu (zanimljiv i istorijski tacan) vi navodite primer o portu - pise u wiki? I? Treba li da izmislimo toplu vodu i tri kapi soka od zove po buretu porta, zarad buketa u nosu?

Mislim da ne znate koliko je tesko suvoparne istorijske cinjenice pretvoriti u zanimljivu pricu. Pored toga ne komentarisete verodostojnost istih, vec se bavite "od ranije" egzistencijom istorijskih cinjenica sto je u najmanju ruku paradoksalno.

p


Zahvalnost(i)

. Lepo je znati da ima ljudi kojima je stalo da se neki ljudi ne zaborave .
. Što više ovakvih tekstova u zabavnike ! . Ako i 1 dete pročita na pravi način, osećaj nade ostaje .

&&&&&&&&&&&

Cvet

Rascveta
Lepotu
Živeći
jedan dan

Ne ponovi
Ne umire

Otkucaj postojanja
U radosti prisutnih
(nemaju koren)

Svaki
na brojanicu
Na putu
za put


Bravo, Dejane

Prvo naslov vam je odlican, kao i tekst. Hvala, bilo je interesantno citati Vas.
Dobar je bio i Vas tekst od pre nekoliko dana o proglasenju Salazara za naj-licnost. U EU grubo (u pozitivnom smislu) reagovali da su Portugalci jos nezreli u demokratskim stvarima. Mozda. Zaboravlja se da narod, kao narod, obicno voli "cvrste ruke", da se u diktaturama zna red, da je, recimo u Cileu pod Pinoceom bilo reda i ekonomskog uspeha zemlje, i pored flagrantnih krsenja demokratskih principa... da ne pominjem druge diktatore! Vi ste pomenuli da bi bila tragedija za Srbe ako jednog dana proglase (Ne daj Boze) Slobodana Milosevica za svoju naj-licnost, a niste pomenuli Tita, za kojim i danas mnogi zale... a koji je bio svojevrstan diktator. Ne ponovilo se.
Have a nice day.


Mendesova deca..............

Dejane, postovanje,

Svi mi, cineci ponekad dobra dela, pomislimo na svoje porodice, najvise na decu.
Da li znate malo opsirnije sta je bilo sa Mendesovom decom, sem detalja koje ste naveli o cerci?

pozdrav


deca

jevreji iz amerike su se potrudili da mandesovoj deci obezbede decentnu buducnost.
dva sina su ucestvovala, u americkoj uniformi, u iskrcavanju u Normandiji. mislim da taj deo prica nije tragican. najgore je ipak prosao sam mendes i to zato sto je bio suvise ponosan da primi pomoc od onih kojima je pomoc pruzio.


pitam se..

..dal su mu bili zahvalni ljudi kojima je pomogao, u onoj kolicini kojom je on njima pomagao.....ma koliko to bilo bitno za njega samoga..
Jedino mogu da shvatim celu pricu ukoliko je on posao ambasadora obavljao sa nekom vrstom izuzetne predanosti i licnog zadovoljstva (ako je to ikako moguce)...ili ostaje opet prica o moralu i drugim predumisljajima


tj.

pitam sta je bio njegov motiv za takav postupak.

Moral i religija mi nekako bacaju nelagodno svetlo na celu pricu.


u cemu je

problem sa moralom i verom? ima ko je zaista moralan i ko zaista veruje u onu - ljubi bliznjega svoga i cini dobro ne kaj se ili sto rece jelica - ucini sevap Alah ce da zna.


Moral ili religija

sto je upakovani moral (koji naravno uvek ima varijaciju zavisno od kulture) su dve stvari vrlo pouzdane Kome je tesko da shvati principe moralnosti moze da izvuce odrednice iz religije, uostalom bolje ista nego nista.
U cemu je problam sa moralom (hej, sa moralom?????) ili sa religijom?
J***s cinizam. Cime se vi rukovodite?

Olga


Ako je pitanje bilo..

..upuceno meni, onda da odgovorim.
Nemam ja problem sa moralom i verom, iako se uzasne stvari cine u njihovo ime. Mendes ocigledno nije bio jedan od njih.
Moje pitanje je mozda bilo retoricko, opste (shvatite, kasni su sati bili u pitanju)- sta coveka dovodi u to samodestruktivno stanje zarad neceg drugog......
fokus ove price je bio na delima koje je taj covek ucinio, ja sam se samo zapitao, jos uvek ne znajuci, sta je iza toga - kakva licnost, bez zelje da je blatim.


To bi se

danas reklo versiki fanatik, u najlepsem smislu te reci.


A MORALNI FANATIK?

...najgora sorta fanatizma


Moral

je moral
i to je OK.
Moralista, moralisanje, to je nesto sasvim drugo.

Olga


Svakako!

...nego sam uvek obazriv kad je moral u pitanju


Ko zna kakv ti razvratan život

vodiš, crni ti. :-)


Ha Ha Ha

kako si me provalio :-)


Razumela sam

da nije blacenje.
Uradio je to sto jeste iz ideala, zbog morala a ko zna, mozda i vere.

Olga


longford

ima jedna super prica po kojoj je hbo napravio i tv-film, zove se longford, po lordu longfordu, koji je, osim sto je bio nekonvencionalni liberalni politicar najviseg ranga, bio i veliki vernik (presao iz protestanta u katolika). kao advokat je radio sa zatvorenicima (prica je najvise o njegovom odnosu sa zenom osudjenom za saucesnistvo u surovim ubistvima dece) na pravnim pitanjima vezanim za duzinu kazne, appeals etc., ali jos vise i na njihovom povratku u zajednicu.
osnov price je oprost, forgiveness, ocaravajuca i tuzna prica o neobicnom verniku, ne samo u boga, vec u ljude i dobro. (takodje je simptomaticna njegova profesionalna propast uslovljena ovakvim uverenjima.)
najtoplije preporucujem.


Stevie

ko je autor knjige?

Olga


nije knjiga

nego istinita prica o longfordu "The 7th Earl of Longford, was one of the most controversial public figures in modern British history, an eccentric crusader with a proclivity for championing lost causes".
hbo ima niz tv-filmova i serija koje su radjene u koprodukciji sa bbc-em, sve fenomenalni engleski glumci i zanimljive price.
a imaju saradnju i kroz pozorisnu produkciju (james macdonald, jedna od glavnih figura royal court theatre-a na sloan sq., trenutno na manhattnu radi predstavu i jos par stvari pod tim ugovorom).
longfordova prica me je samo asocirala na temu o hriscanstvu, veri, oprostu, ogromnom zrtvovanju za druge.
google-uj hbo longford, ima par tv-kritika, kao i cast and crew.


Thanks!

Thanks!

Olga


ево га још један дипломата

Ова је прича слична. У питању је јапански дипломата који је спасао литванске Јевреје давши им фалш транзитну визу за Јапан преко Русије за холандску колонију на Карибима :)

Био документарац на телевизији овде, па да поменем шта сам сазнао. И крај је мало срећнији.

http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/Holocaust/sugihara.html