Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Bilo, ne povratilo se...

grrrgrrr

Ovo sam napisala 93. godine za rubriku Vreme uživanja u Vremenu, a ne bih da zaboravim(o) ni te male stvari, užasne, tipa - pa šta ćemo da jedemo, majkoviću...

U  fazon  sa  zalihama  utrčala  sam  glatko,  poslušno, nevešto i neuvežbano. Oči mi je otvorila jedna obična  šetnja sa detetom. Shvatila sam da neću sama sebi da priznam  da  me ustvari užasno brine šta ćemo  jesti  i  da  li  je  u  datim okolnostima  uopšte  moguće  dospeti  do   klope,   kada   su uobičajeni urbani načini - udješ, kupiš, spremaš - ukinuti, a alternativa, u vidu rodbine na selu ne postoji.  

Kod crkve Sv.  Marka  ćerkica  je  htela  da  joj  kupim hamburger. Moj odgovor "nemam, dušo, pare" nije je omeo da mi sto metara dalje, kod Madere, traži sladoled. Prazan novčanik nije je obeshrabrio. Kod Pravnog je pitala da li imam bar  za kokice. "Nemam" - rekoh ne krijući žaljenje. "A jel to  znači da smo mi sada sirotinja?" - upita me dete, sasvim na  mestu.  Iz cuga sam se uvalila u zamršeno objašnjavanje na temu  keša (kojeg  nemam)  i  čekova  (koje  imam).  "Znači,  banka   je sirotinja"   -   hladnokrvno   zaključi   mala:   "Idemo  u samoposlugu".  

U samoposluzi na ćošku kupile smo dve kante sladoleda  i tri kilograma kukuruza kokičara (ničeg drugog nije ni  bilo).  Kao, kad već pišem ček, a u stvari  da  ukokam  osećaj  bede.  Srećom, blizu stanujemo. Na putu do kuće, noseći kao  majmun, spoznadoh da je glupo ići okolo bez cegera/kese/torbe/kolica.  

Medjutim,  nit  je  djavo  dobar,  nit  mu  majka  lepa.  Sladoled je, uz malu pomoć prijatelja "otišao" za jedan  dan.  (Otkud ti lova, pitali su me oni bez dlake na  jeziku.)  Zato me je kukuruz kokičar, koji još uvek traje (uglavnom zato što sam tanka sa zejtinom) - prosvetlio.  Status "zalihe" može da dobije samo ono što ne slistiš odmah, već ko stipsa čuvaš  za slučaj krajnje nužde, za nedajbože; zaboraviš da imaš.  

Kažu da se to uči. Bojim se da sam još glupa.Čemu kriti, kada sam prošle godine ko pijani  hrčak  dovukla  pun  ruksak šunke u limenkama, već sutradan je strateški koncept  rezerve načet, u bukvalnom smislu. Počelo je sa "daj da  probamo,  da vidimo dal valja". Završilo se sa  radosnim  osećajem  da  do daljnjeg ne moram da  mozgam  oko  doručka.  Dva  rodjendana, jedan za drugim, dokusurila su stvar. 

 

Isto mi se dešava i sa cigaretama. U trafici ih  kupujem na boksove (kad daju), ne toliko da preduhitrim poskupljenje, koliko zbog zavisničke paranoje da "neću imati,  pa  šta  ću" kad zvekne nestašica. I naravno, dok  ih  ne  popušim,  i  ne setim se da bi trebalo da ih uredno dalje kupujem (dok  ima), a kad nema - triput odmerim, pa otvorim tajni štek.  Ne  pre!  Ovako, moje "zalihe" traju taman onoliko koliko i  u  radnji.  Puknemo, otprilike, u isto vreme.  

U mojoj kući nema mesta za magacin. Ostavu nemam, podrum je pun vode, a nije ni bezbedan. Prošle nedelje ukrali su  mi iz njega bicikl. Poni iz osamdesete. Znam, nije neki,  al  mi je ipak žao. Moja deca su pametnija. Kažu, ko je video da  se bicikl drži u  smrdljivom  podrumu?  Svaki  dan  tegle  svoje bajkove na treći sprat i parkiraju ih u dečjoj sobi.  

Frižider mi je osrednji. Gde da denem  zalihe?  Na  sred sobe? Ono, kažu biće bedno grejanje,  pa  se  neće  ukvariti.  Ali, ipak? Kako da živim u ambaru? Nisam navikla i nisam miš.  I, gde da držim knjige? Navikla sam da ih redjam i  ostavljam svuda. Ako ne čitam, ne mogu da mislim.  Ako  ne  mislim,  ne mogu da pišem. Ako ne pišem, nije mi  ni  do  čega.  Sva  sam nikakva. Kad sam nikakva,  mrzi  me  da  se  bavim  i  lepšim stvarima, a kamoli zalihama.  A  bavljenje  robnim  rezervama bogami traži dobre vijuge, čvrste živce, brze odluke (što god ne kupiš čim vidiš, zajebo si  se),  strategiju,  planiranje, metodologiju (može i "šac"), kondiciju i naravno - lovu.  Ako je do juče važilo "kupi jeftino - pojedi kad je skupo", danas bogami vredi "kupi kad ima - jedi kad nema".  

Brašno, ulje, šećer i so. To je hit. Novokomponovani. Po sistemu kako ubiti sebe uz pomoć klope. Što samo znači da oni koji su nas uvalili u brašno, jesu dobro namazani, čim su nam tako dosolili. Ne vidim zašto "strateške" namirnice  ne  mogu biti pasulj i sušeno voće,  kukuruz,  turšija  i  suvo  meso.  Sasvim je "naški", zdravo je i može dugo da izdrži. Uostalom, to su nam jeli i pradedovi, pa je i  etnički  okey,  kako  god obrneš. Vrlo tradicionalno i ukusno. Pravo uživanje.  

Belo  brašno  i  ulje  i  onako  su  izmislili  blentavi zapadnjaci. Džaba im bilo što su posle potrošili tone hartije naklapajući o kulturi ishrane, zdravoj klopi, kad su  postali debeli i nikakvi. Pa moraju samo da se  vozikaju,  umesto  da arče noge ko mi. Stoga me živo zanima ko to hoće da  mi  ovde jedemo samo krofne, rezance, šufnudle i ostala jela od testa, kad belo brašno - koje u vreći preko ramena vuče danas  svaki pošteni pripadnik sindikata  -  ruku  na  srce,  nije  košer.  Nebeski narodi nisu to zaslušili, a vala, gledano istorijski, ni jeli. Ako se vraćamo korenima i tlu, onda nek i klopa bude ortodoksna: vreća pasulja, kanta masti, suve šljive i kruške, venac luka i paprike, džak kukuruza i krompira. Pa  da  vidiš zdrav narod. Da poleti!  

Jedino, nisam  sigurna  da  li  su  kukuruz  i  krompir etnički podobni, obzirom da ih je dovukao Kolumbo iz Amerike?  Mislim, šta ima veze što je bilo davno, tudjin ostaje tudjin, dodjoš ostaje dodjoš, makar bio i krompir. Da ne ulazim sada u to što nam je toliko dugo strana kultura  okupirala  domaće njive.  Situacija  se  i  onako  izmenila.  Ne   pratim   baš poljoprivredu, ali pratim cene na pijaci. Kad  vidim  krompir na tezgi, drmne me zlatna groznica. Toliko je skup.  Ako.  Pa nismo mi ni Amerikanci  ni  Indijanci  da  ga  jedemo.  Valja jednom za svagda rašćistiti sa tim nečistim  navikama.  Tudje nećemo, svoje nemamo. Pa šta? 

 

Zato neću više da pravim  nikakve  zalihe  klope.  Makar crkla. Ko zna na kom  jeziku  su  kvocale  one  dve  smrznute kokoške, koliko mi dodeliše da kupim  u  kasapnici  pre  neko jutro, dok sam čekala u redu ko nekad  za  FEST.  Ne  mogu  i onako sebi da oprostim  sve  one  danske  paštete,  holandske sireve, američke pite i nemačke kobasice  koje  sam,  grešna, jela kojekuda. Nikad više. Bilo ne povratilo se.  Ionako  sam jedino sigurna u pedigre mog psa  (nemački  ovčar  od  dobrih roditelja);  imam  crno  na  belo  da  je  čista  rasa.  Ono, tolerantan je ko mešanac, dobar ko svako kuče. Ali,  šara  je šara. Sad i ja mogu da kažem da imam čistu rasu. U zalihi, da ne kažem rezervi. moje paščemoje pašče

Vidi vuka, reče mi juče neki  komšija,  dok  sam  šetala porodično ljubimče. Da je bar jagnje, al bi bilo mesa! - kao, našali se čovek, dok su mu oči caklile sasvim ozbiljno.


Procitah ovo

pa pozeleh da s nepoznatom zenom (tobom) popijem kafu. Dobra fora.


e, 'fala Dejane:)

Drago mi je da ti se svidja, Srdjan Kusovac me inspirisao novim blogom, pa reko' da zvekenm i ja o malim stvarima, muciteljskim
:)
a za kafu se radujem, bre, bice neka prilika, valjda:)


a meni dodje da vam posaljem

a meni dodje da vam posaljem kg kafe i to one sto treba da se przi u rerni!!! :)

a sad ozbiljno - nasmejala sam se od srca na neke komentare..svaka vam cast kako ste to napisali (inace spisateljica ili samo prirodni talenat?!!?)
podsetili ste me na neke trenutke za koje vec neko vreme mislim da su "utripovani"..

hvala Vam i svaka cast!


mandarine

Tih gladnih godina, najvise mi je bilo frka da obezbedim deci voce i povrce, jer bese retko, pijace puste, seljaci slabo dovozili na Kalenic pijac ista, nije bilo benzina, a po haubama automobila duz Bulevara, samo neke kobaje, od kojim mi bilo frka...
:)
Elem, secam se, izadjem iz kuce, zurim, kad, kod Grgeca se parkiralo kamionce i tip prodaje mandarine, savrsene, za marke, naravno. Vratim se hitro kuci, uzmem putnu torbu i lovu i kupim mandarine, pa ih na brzaka odnesem i odjurim, sva srecna, jer imace deca voce nedelju dana, najzad!
:)
Ali, cvrc. Kada sam se vratila kuci, cela kuca mirise na mandarine, a moja mala devojcica sedi na podu sa kucetom i ljusti zadnju. Oko nje brdo kora, oljustene mandarine na sve strane, po podu, pas sav u mandarinama, njih dvoje jeli dok su mogli, a onda se dete naradilo, mandarine dobre, moze i petogodisnje pile da ih oljusti lako:)


Odlican blog (ne zbog

Odlican blog (ne zbog pohvale po sistemu ti meni serdare...)

Te 93. žena (tada još "samo" devojka) i ja u Italiji, dolazimo na par dana u Bgd posle pola godine izbivanja. Zovemo njene i moje pitamo šta da kupimo.
Ma ništa kao dođite vi... Ma dobro šta da kupimo bolje recite nego da pogađamo. Ništa se pretvori u: pastu za zube (viče neko: i konac za zube, i konac, toga nikako nema, paste za zube se još i nađe), sapune one normalne ovde ima ko oni iz '45 manufaktura, pa onda nabrajanje raznih stvari za skidanje prljavštine sa tela, glave, noktiju itd. Onda najbolje: kupite konac (za šivenje, ne za zube). Nismo mogli da verujemo. Kao nema konca. Kupili tri kutije raznobojnih.

Kupili mi svašta (ništa hrana samo hemija) napunili u radnji kozmetike pun ogroman tvrdi kofer. Pored nas Žabarke kupuju po jednu stvarčicu a mi sa kolicima iz supermarketa u radnji kozmetike. Gledali nas ko marsovce. Kasirka uljudno savetuje da je bolje na veliko kupovati van grada u magacinima. :)

Vesna, iako je tema sumorna blog je super (kao i prethodn). Ima bologova koje vidim negde tokom dana ali ih kao uvek ostavljam za kraj kao dobro desertno vino. :)

P.S. A glede sladoleda, kokica itd: Pitao me sin jednom - imao je jedno pet godina - jesmo li mi siromašni ili bogati? Pa sad ti odgovori.


Hm, ne tako daleka vremena…

Iskreno, meni u sjećanju nije ostalo toliko tegljenje zaliha i uopšte pravljenje zaliha. Kad je sve počelo imala sam 10 godina i bila vjerojatno bliža vasoj kćerki po poimanju “ sirotinje” , rijetkih sladoleda I palačinki kao najčešćeg slatkiša. Pošto smo iz Hrvatske došli u “ maticu” sjećam se čekanja pomoći od Crvenog Krsta ( mislim da je bilo 5 kg. brašna po osobi i nešto ulja i neke konzerve mesa zbog kojih moj brat ni danas ne jede musaku – “ od izbjegličkog mesa” kako je to nazivao tada) . Ali sjećam se i kad bi nam baba poslala paket iz Krajine pa bi to podjelili sa tetom Milenom ( živjeli su u kući pored nas isto kao podstanari) ili kad se ona vrati od svojih iz okoline Valjeva pa mi dobijemo dio “ luksuznih” slastica… Ili jeftinog kolača bake Mile, koja nas je okupljala kao piliće oko sebe…
Mama je tad odlučila da je bolje da bar zna da nećemo “ biti željni čaše mlijeka” I poslije dužeg histerisanja ( a ja mislim da je moja mama kraljica drame u vanrednim okolnostima) se tata morao složiti, te smo se ponovo spakovali i uputili ka “ seoskoj idili” tadašnje SAO Krajine. Stari kao izdajica roda svog
A tamo sam naučila kako se živjelo prije modernih novotarija kao što su struja ( sat- dva smo uživali u toj blagodeti svakog tjedna), o žvakama se samo pričalo, kao i o čokoladi… Od nekog nareska koji smo dobili za doručak u školi su svi klinci dobili trovanje ( ja prva- uvijek sam bila “ kilava” i jedina sam završila na “ igli” ) . Ako izuzmem te sitnice, bar smo se kao mali divljaci, natrčali po šumi, pentrali po voćkama, svojim I tuđim… Baš smo bili djeca, čak su priče o ratu prolazile pored nas bez nekih većih udara ( živjela sam u rel. mirnom dijelu) i najveća žalost su bile nove patike koje mi je kupio tata u Beogradu. Bila sam nesrećna što ja imam nove patike, a ostali iz mog društva su nosili stare “ šangajke “ ( starke su bile pojam)… A to je bilo već ‘ 95.
PS. Slobodno me izbrišite. Danas sam malo pod uticajem PMS:))
P.S. 2 –Tad sam se “ zarazila” sa kruhom od čistog kukuruznog brašna i “ žganjcima” . Gnjavim mamu svaki put kad odem tamo da mi to sprema. Kakvi kolači! Žganjci su pravi gušt


Just a girl

ma kakvo brisanje te spopalo, taman posla
:)
narafski da smo jeli kacamak, samo nam baba izigravala primadonu i bunila se, kaze, podseca je na okupaciju
:)
nego, kako se pravi hleb, pogaca, bez kvasca, zaboravih da kupim, a sve zatvoreno, kh kh kh:)


Moja baba..

Moja baba je sva u II svjetskom, sa par " prebacivanja" na I- i ako je rodjena posle ( 1918) . A ovaj hleb se pravi skoy blesavo, prvo se brasno prelije vrelom vodom, pa se doda malo kvasca ( ili se ne doda :)) , malo secera, soli... Eto zasto ja ne pravim! A i zganjci se prave sat vremena. Ja za to vreme napravim rucak sa sve predjelom, glavnim jelom i dezertom. Ali zato ce moja bakica da doceka stotku lagano:))


kad se samo setim...

... vreme leba i igara... i robne razmene...

those were the days


Draga Vesna, Potsetili ste

Draga Vesna,

Potsetili ste me na vreme u kome nisam zivela u Beogradu u koji sam se vratila jer se mama razbolela. Mama je bila jedna od prvih koja je otisla na prinudni odmor sa RTB-a. Nije primala platu u parama jer se tada sve placalo u markama, nego je zahvaljujuci nezavisnom sindikatu dobijala brasno i prasak za ves. Secam se da me je njena koleginica koja bi joj donela "platu" molila da joj ne kazem. Da nije bilo sindikata mama ni to ne bi imala.

Pre neki dan procitah vas komentar, pesmu o ujaku koja me je rasplakala. Volela bih da nadjem i vasu knjigu.


joj, Jelena

hvala na kvadrat:)


eh, ta vremena...

ne ponovila se!

Citajuci Vas tekst, setio sam se mase prica iz tog vremena. Kao npr kako se pravi 21 palacinka od 1 jaja i bez mleka (takozvane "sirotinjske"!), ili klanja neke zivotinje u Maloj Mostanici, i sl. gluposti.

Medjutim, najcesce se ipak setim moje babe, koja je bila sampion nabavke naseg kraja (iz istog smo kraja inace).

Baba je "podmicivala" pitama ove iz banke da bi dobila kes kada neko od nas primi neki honorar, ili kad dodje penzija, pa je upoznala sve lokalne dilere koji bi joj davali kurs od pre podne posle podne. Imala je razvijen sistem, zvali smo je "mafija", svakom po nesto da i od svakoga naplati po nesto.

Razvila je strategiju cekanja u cetiri reda za hleb i mleko istovremeno, tako sto bi zamolila neku od komsinica da joj, evo samo 5 minuta, pricuva mesto u redu, jer ce joj zagoreti rucak. Tako na kraju dana ona dodje kuci sa cak tri jogurta, i 2 hleba! A mleko su joj ostavljali ispod tezge verni prodavci u trznici.

Imala je nepogresiv instinkt za kada ce neka roba negde doci "na cekove". Samo vidi kamion koji ide ulicom, i kaze aha, ovaj dovozi brasno u tu i tu prodavnicu, trci tamo!

Mesila je hleb, pravila kajmak i sir, izmisljala recepte ala "klin corba", spremala je rucak i veceru iz naizgled praznog frizidera.

Mi mladji clanovi porodice smo uglavnom bili besni na situaciju, gundjali kako necemo nikad stajati u redovima, kako nas ponizavaju itd. Danas tek kapiram da smo verovatno iskljucivo zahvaljujuci njenom dovijanju redovno jeli. I to ne samo mi ukucani, nabavljala je tako i za tetke, striceve, ujake i njihove porodice. Ni na pamet mi tada nije padalo kako li se ona osecala. Ona se ponizavala da mi, mladji, ne bismo morali.


Uzivam u svakoj Vasoj prici.

Uzivam u svakoj Vasoj prici.


Kolektivna amnezija -1993

Доклегод будем трајао, памтићу три пара дечијих очију у моменту када, очајан што од тек примљеног другог дела плате нисам успео да купим уобичајених десет јаја, гледају у дебели свежањ новчаница који уносим у стан и питају:
''Тата, а јел' смо сада богати?''

Семе им се зартло под липом, рјабинушком и whatever. Forever.


Kolektivna amnezija

Tada, kada su se vadili sveznjevi novcanica iz kesa jer u novcanik nisu mogle da stanu, nastalo je podvajanje koje traje jos uvek. Tada su se neki ljudi obogatili, neki prodirali u kulture u umetnosti u svakodnevne, jos uvek trajne, delove zivota, u nauke, u prava... Nema niko amneziju, svi su budni, ali neki samo nastavljaju da druge anesteziraju. Posejali su oni seme zla koje nice kao korov.


Zona sumraka

Kad sam prvi put naleteo nisam mogao da ne stanem i pogledam. Ma nisam mogao ni da krenem dalje, noge mi se odsekle. Iza parkiranog kamiona red u nedogled, a sa kamiona neki partiski aktivisti dele narodu hleb sa jos paketicem pride. U koloni poneko cuti i gleda u zemlju, vecina se ocigledno dobro zabavlja. Od tih nasmejanih, pri celu kolone poznato lice, vlasnik bakalnice iz moje ulice. Ocas posla dodje na red, uze svoju veknu hleba i paketic. Meni nista nije jasno. Ni dan danas.


a ja se od citavog tog

a ja se od citavog tog vremena samo secam nekih galeb cokolada. Imala sam 11 godina i tata dobio otkaz jer je radio za slovenacku firmu. a njegove bivshe kolege valjda mu dale neke kutije pune cokolada galeb. i tako kad nije bilo slatkisa dodje moja drugarica Biljana i navalimo na tu cokoladu. kad se samo setim bila je odvratna sva nekako brasnjava i fuj - al tada bilo nam je nesto najsladje.

nicega drugog se ne secam - valjda um cini svoje pa brise sve lose trenutke.