Ako sam dobro shvatio Obaveštenje, danas je poslednji dan ovog bloga, pa da se i ja odjavim.
Prvo, i najvažnije: da se izvinim
Dobio sam par pitanja da pomognem, uradio ovo za nekoliko blogera pa da napišem ukratko i za ostale.
Da biste sačuvali sve tekstove sa navedenog bloga na vaš lokalni disk, možete koristiti alat kao što je HTTrack. Ovaj alat omogućava kopiranje celokupnog sadržaja sajta, uključujući tekstove, za offline pregledanje.
Takođe, postoji i komandna linija - alat Wget, koji je dostupan za većinu
Trebalo bi da je dovoljna majstorija, trik, kreirati nešto zbunjujuće, potentno i užasavajuće, izvući iz fona, ni iz čega. Mene to ne uzbuđuje. Šta više, deprimira me taj pristup. Razlog zašto ne čitam poeziju. Razlog zašto sam presto da je pišem. I počeo da je pijem. Vrenje je poezija, moj Milane. Izgubio sam želju za poezijom i to je horor. Ne razumem je više. Trebalo bi da stvaram jedino ono što razumem. Trebalo bi da stvaram samo one pesme koje mogu da konstruišem i dekonstruišem, koliko god bile nesavršene. Ikea pesme. Ne, još gore od toga. Lego dečije pesme.
Samo što ga je kondukter prošao, Milanu se sloši, zavrte mu se u glavi, da li od odgovora koji je dobio ili nedostatka kiseonika, ili oba, i on zapliva kroz pusti hodnik, zatvorenih, zamandaljenih, nedefinisanih kupea, kao da će se negde pred kraj srušiti, nosom u patos. U poslednjem trenutku, adrenalin ga malo prenu, između bori se ili leži*, prevagu odnese nagon za preživljavanjem, modalitet: izbegavanje otvorenih povreda glave. On se uhvati za jednu zavesu, tešku braon i umalo je nije pokidao celu ali ostade na nogama. Krenuo je da vokalizuje svoj osećaj nemoći izgovorivši samo HAK… i tu zamuknu. Bistrilo mu se pred očima, a i iza očiju, te mu je mozak govorio da je Hakala sada, verovatno, više od dva para poluautomatskih vrata udaljen a sa druge strane ne bi valjalo da vika vrati konduktera u ovaj vagon i tako isprovocira sebi potencijalne probleme. Pustio je do pola pokidanu zavesu, otresao prašinu koju je ista na njega snela i posle minut dva u ropcu, kada je bio u potpunosti zaboravljen od realnosti, ponovo ju je prigrlio, oberučke. Uhvatio je ručku jednog prozora uz hodnik i probao da ga spusti. Nije išlo. Nastavio je ka kraju vagona. Vrata sa stopom koja se savija pri otvaranju i na kojoj je nacrtano, umesto da samo piše, da je zabranjeno da se na nju staje, iako zaključana i uvezana lancem nisu dobro dihtovala, pa je nekakva svežina ulazila unutra. Hladniji vazduh, moguće bogatiji kiseonikom, imao je mešavinu mirisa pragova, masti za podmazivanje točkova i, paradoksalno, trenja metal o metal, pojačavanu pri svakom ulasku u tunel. Jedva je dočekao da izađe iz ovog zloslutnog vagona, u kom nema žive duše, što ga je dodatno uplašilo kad je taj skup reči, posložio u glavi.
На страну све ружне вести из света, почевши од блиског истока, па вести из ју ес оф еј (хапсе и малтретирају студенте и професоре по разним универзитетским кампусима, да не помињем изборе, итд), па избори у македонији, па све друго, овај НБА плеј оф је много смешан и дође ми баш добро као лек за смирење. Утакмице између Нагетса и Лејкерса
Pre par godina kada je bilo price o tome da se postavi spomenik Sabanu Bajramovicu u Nisu desili su se protesti i negodovanja jer mu nije mesto na Trgu.
To se nekako resilo, Saban je ostao tu gde je i ulica je dobila ime Saban Bajramovic.
Danas su mi pisali Romi zasto cutim na ovu nepravdu koja se desava u Nisu, a za koju nisam ni znala,
Prosečan Srbin se najbolje razume u fudbal i politiku. Puno bolje bi od Piksija sastavili tim i odredili taktiku. Zlobnici bi rekli da to i nije daleko od istine. Vođenje spoljne i unutrašnje politike takođe bi bolje radili od aktuelnog predsednika. Zlobnici bi rekli da i to nije daleko od istine. Fudbal mi je zbog kvaliteta odavno nezanimljiv, ali sam u finalu
Dečji žiri je ovoj knjizi dodelio nagradu "Dositejevo pero".
Drugi deo knjige "Majstor za ljuljaške, klackalice, tobogane i..." publikovan je 2024. godine
- Slušaj – nastavi se Zlatko, nakon što je progutao zalogaj i sasuo čašicu rakije u sebe – pronađene su zalihe target toalet papira iz ’99 i ponuđene su mi, znači nije skroz beo, ima metu na svakom listiću. Negde između skroz belog i požutelih novina, takva je i cena…
- Meni sve zavisi od cene – prekide ga Raka.
- A spavaća kola i kola sa rezervacijama? Kod vagona sa sedištima nikad nije išao, to znam.
- Realno, tržište za toalet papir je veoma limitirano. I ne mogu da se uguram u spavaća kola.
- Da, zasad.
- Kako to misliš?
- Mogao bi da ga prodaješ jeftinije, da se oprostiš dela zarade…
- Kako to mogu Papa?
- Kad bi manje čitao Wall Street Journal ne bi sebi gradio kulu od slonovače, u glavi…
- Pa neću valjda celog života da se valjam u ovom blatu, izlazim i ulazim u Čačku*?
- Samo ti puštaj filmove…
- Šta se dešava sa bakrom, aluminijumom, mesingom?
- Ta je šema zatvorena.
- Kako?