Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Čini li knjiga korice?

Čitam te kao knjiguČitam te kao knjiguOdelo ne čini čoveka. Ne sudimo o knjizi na osnovu njenih korica.

A obrnuto?

Šta je sa pakovanjem tog "najboljeg druga"?

Kada nam je stvarno bitno kako on izgleda?

Prema angloameričkom modelu, knjiga se uglavnom pojavljuje prvo u tvrdoukoričenom izdanju, da bi, ako je dovoljno uspešna, posle oko godinu dana, dobila pristupačniji i prisutniji džepni oblik. Den Braun je postavio svojevrstan rekord kada je zbog nezapamćene prodaje tvrdoukoričeno izdanje Da Vinčijevog koda opstalo na tržištu pune tri godine bez džepne varijante.

Iako je meni ta cigletina prirasla za srce, klasični džepnjak je sve ređa pojava (uglavnom rezervisana za žanrovsku literaturu) jer ga polako zamenjuje  tzv. trade paperback - što je u osnovi skuplji džepnjak, koji ostaje duže u knjižarama i respektabilnijim izgledom ne podseća na aerodromsko-supermarketsku lektiru. To je ujedno i najčešći format domaćih mekoukoričenih knjiga u poslednje vreme.

Stvarno... kako to ide kod nas? Stanje manje-više haotično, kao što je oduvek bilo. Ne postoji strogo određeno pravilo, jer se politika izgleda knjiga menjala po epohama, a danas varira od izdavača do izdavača. Štaviše, neretko imamo slučaj suprotan američkom - da knjiga zaradi pravo na tvrdi povez tek kada se dokaže kod publike i/ili kritike.

Ono što je, međutim, zajedničko za većinu pisaca širom sveta je da imaju malo ili nimalo uticaja na izgled svog dela.  Usamljeni su primeri trešerskog hororiste Džejmsa Herberta, koji ne samo da osmišljava naslovnice svojih košmara već i prateću reklamnu kampanju, ili nekadašnji-horor vunderkind a danas univerzalni fantastičar i pisac dečijih knjiga Klajv Barker, čije omote ponekad krase platna koja je sâm naslikao.

Pretpostavka je, međutim, da većini pisaca to i nije bitno, tj. da se u problematiku ne udubljuju na "profesionalnom" dizajnerskom nivou. Bojim se da je to pomalo rezultat nedovoljnog truda samih izdavača. Učili su nas da je važno samo ono što se nalazi između korica, zar ne?

Uz par obaveznih ali zanemarljivih izuzetaka, lično sam do sada imao pozitivna iskustva (sreće) sa vizuelnom oblandom svojih pisanija, od preloma kratkih-kratkih priča - bilo u fanzinskom okruženju ili visokotiražnom časopisu - do slučaja izvesnog romana. Onaj što se pita uvek je imao sluha za sitničave prohteve i predloge, ili je čak imao sopstvene odgovarajuće ideje.

Ali, ako je stvarno toliko nebitno, zašto sve knjige ne izgledaju isto (kao što su se u drevnija vremena naslovnice razlikovale samo po imenu pisca i naslovu)? Zašto su onda ljuti kolekcionari relativno uobičajena pojava?

Što se mene tiče, ako dobijem priliku da biram između američkog i britanskog izdanja iste knjige, pored cene, u obzir ću uzeti njenu veličinu, ilustraciju, font, kvalitet papira. Biće da sam taj refleks pokupio iz sveta stripa, gde grafički identitet nije presudan, ali je važan (i dalje se stripadžije lome oko dileme "kokoške i jajeta", tj. šta bi radije čitali, dobro napisan a loše nacrtan strip ili onaj drugi). Danas se zanosim mišlju da sam našao pravu meru te posvećenosti.

To, međutim, više nije pitanje samo estetike.

Još davne 1949. prvenac Normana Majlera Goli i mrtvi postavio je nove standarde uspešnog marketinga kada je po izlozima knjižara i u novinskim oglasima počeo sukcesivno da se pojavljuje sve veći stilizovani crtež vojnika, da bi se pred izlazak knjige obelodanilo o čemu se radi. Ili svežiji primer: scenarista Voren Elis do te mere vodi računa o prezentaciji svojih stripova da prilikom dizajna naslovnice prati kako su oni izloženi na polici ili štandu, što je dovelo do simpatičnih rešenja (naslov ispisan po unutrašnjoj margini.)

A tu je i umetnički dojam: američki žanrovski autor glavnotokovskog senzibiliteta, Džon Faris, budući da se amaterski bavi i slikarstvom, stilski je organizovao sadržaj nekoliko romana oko boja koje se slažu sa temom, atmosferom i mestom radnje (žuto-zelena kada se bavi vuduom u močvarama Luizijane, ili plavičasta kada govori o teroristima u snegom okovanom Frankfurtu). Ako takve knjige dobiju usaglašeno ruho (kao u slučaju prvog izdanja pomenutih), to može samo da pomogne.

Detaljišem? Možda.

Ne zanemarimo čitave kategorije naslovnica za knjige -  npr. retro petparački štimung ili naučna fantastika - koje su umetnost za sebe i izlažu se u likovnim galerijama.

Ponekad je ponešto u detaljima. Pa makar i modnim.