Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Za sjecanje

 

 Miki RodicMiki Rodic

 U petak ujutro na mostu kod Beske poginuo je u saobracajnoj nesreci Milorad Miki Rodic. Miki je putovao na posao u Beograd ali nije uspio da predje taj smrtonosni most, kojim je svaki radni dan vozio iz Novog Sada i nazad. Nije mogao da ostavi svoj grad i da se preseli sa porodicom iako su mu to mnogi savjetovali, jednostavno sudbina ga je vukla nazad.

 Miki je bio broker, i to prvi od svih, predsjednik Upravnog odbora Udruzenja berzi i berzanskih posrednika Srbije. Mudar, miran, skroman, pazljiv, elegantan, lijep, uvijek sa iskrenim osmjehom na licu, sa ocima koje su se uvijek smijale i koje su vas prosto tjerale da mu uzvratite osmjeh.

  Danas je sahranjen u Novom Sadu, a siguran da je Mikiju, ako je to odozgo posmatrao, bilo pomalo neprijatno sto je toliko ljudi doslo po kisi da ga pozdravi. Njegov osmjeh nas je sve grijao i nikad ga necemo zaboraviti.

 Volio bih da ima vise ljudi poput njega.


Takvi su retki

I ostavljaju nevorovatno dubok trag u nasim zivotima.
A osmeh... Zaista greje ... Zauvek.


Jedan od nas!

Bio sam u Crnoj Gori kada sam čuo za Mikijevu tragičnu smrt. Zaustavio auto, parkirao se, i zaplakao. Plakao sam i za njim i svima nama koji grabeći za životom stavljamo glavu u torbu na tom prokletom putu koji je puno života već odneo. Znao sam ga kao i mnogi od nas, neko manje, neko više, ali svi smo znali Mikijev vedar duh, osmeh i dobrotu. Odmah su mi prošle kroz glavu slike, slike trenutaka kada je ostavljao dubok trag kod nas.

Otišao je jedan od nas, ali onaj o kome smo samo najlepše mogli cuti, covek koji je svojim mirnim i srecnim životom pokazivao da postoji pravda i da to i zaslužuje. Danas kažem, pravde nema, nebo je uzelo jednog jako dobrog čoveka. Gaga, ako budeš ovo citala, znaj da Marin i Sandra stoje u redu reke ljudi koji duboko saosecaju sa tobom i tvojom porodicom.


praznina... tisina... velika tuga...

Kopaonik '95
..Ako Te odvedu...
...ili Te ukradu...
...Ja cu da poludim...

PAMTI CU TE I CUVATI U DUSI !!!


Auto put

Miki, saborče sa auto puta!

Spomen tebi i svim borcima palim za volanom u trci za poslom koji odlazi iz Novog Sada ka Beogradu.

Uveličao si naš grad. Bila je privilegija poznavati te.

Čuvaj nas od gore dok vozimo na posao.


SECANJE

TI SI JEDNOSTAVNO BIO VODILJA SVAKOM ZA ZIVOT.
NIKADA TE NECEMO ZABORAVITI.
PORODICA OBERMAN


show must go on

Pročitah blog Radeta Rakočevića i ostale komentare.
I opet su mi suze krenule.
Nisam bio u «uskom» krugu (oko 50-tak ljudi) Mikijevih najbližih prijatelja, ali mogu reći da sam dobar deo tinejdžerstva proveo sa njim izlazeći zajedno u grad (Prća,Laki, Miki...). Posle nas je život odveo u različite pravce. Ali smo se redovno viđali u izlascima, svako u svojoj «ekipi» jer NS je mali grad, generacije su izlazile po istim mestima. Redovno bar 10-ak puta mesečno: vikendima ili radnim danima na našem (ekonomskom)faksu. Na koliko smo samo žurki zajedno bili. Ako po ničemu drugom Miki će ostati poznat po najčuvenijoj žurci moje generacije(1969) u junu 1993. A nije bila samo naša generacija, bilo je +- 10 godina. Koliko je samo puta evocirana ova žureza kao nepobediva...
Koliko smo samo zajedničkih fuca i basketa odigrali...
Onda 1997-1998 zajedno u isto u istoj kancelariji u Vojvođanskoj banci kada je i postao broker, pa od jutra rana, naročito ponedeljkom, započnemo komentarisanje vikendom odigranih utakmica...
Uvek odmeren, staložen, spreman na zezanciju, i sa nezaboravnim osmehom...
Sin jedinac a bio u Vukovaru...
A onda šok... a uvek je tako kada ti neko drag pogine... uvek misliš(nadaš se) da se to nekom drugom desi...
Uvek sam mrzeo na sahranama licitiranje broja prisutnih... ali ovaj put...
Miki video si sam bilo ih je kao onda na žurci – pola grada !!!
Znaš šta Miki reći ću ti sad, uvek sam ti pomalo zavideo jer:

NIKADA U SVOM ŽIVOTU NISAM SREO ČOVEKA KOJI JE TOLIKO OMILJEN MEĐU LJUDIMA KAO TI.
I NIKAKDA NISAM SREO ČOVEKA GDE SE LJUDI UTRKUJU DA SE DRUŽE SA NJIM.

Uvek sam se pitao kako ti to radiš. Kapa dole druže

I neka ti to ovo bude umesto epitafa: Svi smo mi samo privremeno na ovoj planeti , kao gosti, ali ipak boli kada rastanak nije po redu. Tebe fizički više nema, ali su tu Gaga, Voja i Kaća pa ja stavrno ne vidim kako si to «nestao»


Legenda...

Legenda je postao jos za života.

Mislio sam da takvi ljudi mogu da postoje samo u pricama za decu, u bajkama. Samo onaj ko ga nije poznavao može da pomisli da sam preterao... Mitsko bice, pametan, lep, dobar, plemenit, odvažan....

Pišem, brišem... Šta god napišem, nije dovoljno dobro, dovoljno jako da iskaže ko je bio, kakav je bio, koliko je velik čovek bio... Koliko mi nedostaje... I stalno isto pitanje, zašti baš on ? Zašto ?

Jedno je sigurno, jedno mesto u raju je manje ostalo... Ne jedno, on je vredeo mnogo više... Zato i toliko boli...

Samo je jedan bio i ostao Miki... Nepodnošljiva lakoća življenja, to je bio ON...


tuzno

kada neko fizicki ode iz ovog naseg sugavog sveta, zapitate se da li je taj nas svet zaista stvaran ili je zona sumraka...
na zalost, zivim vec deset meseci u zoni sumraka jer je i moj suprug poginuo u saobracajnoj nesreci...
tesko je prihvatiti, uzasno tesko...
secanja i fotografije i mirisi koji potsecaju na njega (njih) olaksaju dusu...
ali je tesko, uzasno tesko


Dragi prijatelji,

danas sam putovao do Banjaluke i nazad i usput vidio najmanje deset saobracajnih nesreca. Svo vrijeme mi je u glavi bio Miki i tragedija koja se desila, a siguran sam i mnogima od vas koji su ga znali ili koji su procitali vijest o tome. Zato, nemojte mi zamjeriti na slobodi koju uzimam dok pisem sledece redove.

Siguran sam da je skoro svako od nas izgubio nekog bliskog u saobracajnoj nesreci. Medjutim, zivot ide dalje i svi mi brzo zaboravimo na oprez i pocnemo ponovo da jurimo da ne zakasnimo na neki hitan sastanak ili neodloznu obavezu. Mikija cemo se sjecati cesto, njegovog osmjeha, blagosti, druzenja sa njim, ali kako vrijeme bude prolazilo, neminovno sve manje i manje.

Prilikom putovanja kolima po Crnoj Gori, na raznim mjestima sam vidjao table koje su postavljene kao spomen na Neba iz Monteniggersa sa tekstom: NE! Brze od zivota. Tragicna smrt, odlazak zauvjek, ali divan gest prijatelja koji su ucinili da se on nikad ne zaboravi, a da ja svaki put smanjim brzinu i zamislim se cemu zurba. Siguran sam da to urade i mnogi koji ne znaju sta je pravi razlog postavljanja tih tabli, ali shvataju poruku.

Zelim da predlozim da se sa obje strane mosta preko Beske pred njegov pocetak, iz pravca Beograda i Novog Sada, stave
slicne table sa porukom posvecenom Mikiju, koje bi one, koji ga nisu poznavali, podsjetile da uspore i pazljivije predju most, a nama koji smo imali srecu da ga poznajemo, ucini da nam ponovo zaigra srce i pomislimo na njegov osmjeh dok prelazimo most. Nasim prijateljima iz Novog Sada koji i dalje putuju svaki dan za Beograd zbog posla, ljubavi, putovanja, prijatelja, to treba da bude podsjecanje na Mikija i da moraju sebe da cuvaju od drugih, ali i druge od sebe, i da im pozeli srecan put i povratak kuci.

Zelio sam da ovo podijelim sa svima koji budu citali ovaj tekst, podijelicu ovu ideju i sa kolegama brokerima, Miki je bio predsjednik naseg Udruzenja i znam da mnogi traze nacin da pokazu ljubav i postovanje koje su osjecali prema njemu. Mozda je to jedna od stvari koje mozemo da uradimo za sjecanje na naseg Mikija, da ga ne zaboravimo.


Dobar predlog

hoću i podržavam. Rade, računaj na mene.


podrska

nisam broker, nisam poznavao pokojnika, no pruzam vam veliku podrsku za ovaj predlog. Istrajte!


uh

ni ja nisam broker ali sam poznavala mikija i u potpunosti podrzavam inicijativu