Prvi put sam za tu družinu čuo za trpezarijskim stolom u kući devojke sa kojom sam se tada zabavljao. Neki momci i devojke pričali su o nečemu novom u gradu.
Kao godinu dana stariji, tek sam došao iz vojske. Izgubljen (nije da sam to tada priznavao već to sada činim, sa više decenijskim iskustvom) ratnim bubnjevima, uniformama, puškama (dodajmo da mi je otac bio mobilisan i tada oko Vukovara), šizofrenijom na sve strane i bez ideje šta bih mogao raditi uz studije (još sam se ložio da će ovde stvari ličiti na neku sanjanu normalnost) slušao sam priče. I maštao.
Posle objavljivanja jedne priče na konkursu emisije i zakoračio među male ljude iz kutije. Dača me je za ruku uveo u taj svet. Bojšu sam znao od ranije. Voju i Roberta sa slušao i na drugoj stanici. Od Loknera i Kuzme naučio mnogo od istoriji roka. Sa Gašom bio komšija. Darko pokazao kako da čitam signale tonca. Guta vodio na turneju Galije. Od Zorana dobio prvu ozbiljnu profesionalnu grdnju. Od Karla prvu platu....Pravila ponašanja pred mikrofonom sam učio u radijskoj školici koju je vodila Nataša. Bojka me je pustila pred mikrofon u svojoj emisiji. Samostalno sam vodio emisije. Te jutarnji program, te noćni. Lični vrhunac bio je kada sam imao priliku da vodim emisiju Oblak u bermudama.
Moja pingvinska bajka završila se jedne večeri kada je tadašnju vlasnik, izvesni Đovani di Stefano, koristio prethodnu emisiju kao plejer u svom kupatilu i insistirao da bez bilo kakvog drugog sadržaja bude emitovana kompilacija najvećih hitova Frenka Sinatre. Uzeo je svoj CD i otišao. U mikrofon sam izgovorio: 'Došli divlji i oterali pitome" i pustio No future. Više nisam radio tamo.
Posle toga, uz zvuke bubnjeva, onih ratnih, promenio sam nekoliko redakcija, neke televizije, neke agencije, neke novine, neke državne službe, na radio se nisam vraćao. A sanjao sam ga. I pored ratova, politike, demonstracija koje sam gledao iz prvog reda. Zavisnik od adrenalina a ipak sanjar iz kluba zaljubljenika u Vulfmena ili čak Kilijana. Koliko su oni realni i mali nevidljivi ljudi iz radio aparata su bili realni.
Radio je neko proglasio neisplativim pa polako odumire ali ga se ljudi sećaju.
Pre nekoliko godina sam bio na nekom pregledu. Doktorka koja me je pregledala se sasvim sećala mog imena iz radijskog perioda. Mora da sam joj bio veliko vizuelno razočarenje. Jedino što sam uspeo da izgovorim kao opravdanje bilo je: „nekoliko puta sam se oprao u toploj vodi pa sam se smanjio i isprao".
Hvala Bojši na audio dokumentu. I rečenici: Kako se udaljavamo od početka emitovanja programa Radio Pingvina, sve je teže prepričati kakav je to radio bio.
Danas sam siguran da niko od nas nije mator već se sve to, čega se sećamo, dogodilo pre mnogo godina. Kažu 30, iako, kada nas pogledam, mogu da izvedem računicu po kojoj je sve to bilo juče.
A priča o njemu je, ipak, priča o nama.
P.S. Trpezarijski sto iz prve rečenice je još živ. I u istoj sobi. Samo trenutno naša ćerka za njim uči istoriju.