Zinaid Miki Memišević 1950-2023
Da, znam da ti to nije bio "glavni" poziv, da si ovde bio poznatiji kao glumac, ali, za mene i moje drugare iz odeljenja uvek ćeš ostati Profesor. Sa velikim P.
Onaj, koji je ušetao, tog prvog časa, vitak i mlad, u džinsu, bacio dnevnik o katedru, saopštio nam svima da unapred imamo zaključene petice iz njegovog predmeta i onda krenuo da nas proziva: "A kako se VI zovete?!"
Gledali smo, zbunjeni, to čudo, ne mnogo starije od nas, koje se nama, uglavnom klinkama (većinski žensko odeljenje) obraća sa "VI".
Bilo je to davne 1980. Bili smo "Šuvarice", druga generacija, upisani u treću godinu XIII beogradske gimnazije na smer spiker-voditelj. Jedan od predmeta toliko novih da ne da nije imao udžbenike, nego, verovatno, ni jasno definisan program, bila je "Scenska kultura". Na sreću moje generacije, za profesora iste dodeljen nam je veliki Zinaid Memišević.
Predavao nam je "samo" dve godine, ali je u svima nama ostavio neizbrisiv trag.
Strpljivo nas je učio kako se sedi, kako se stoji, kako se hoda, kako se silazi niz stepenice, kako se diše, kako se artikulišu reči, kako se govori poezija, kako besedništvo, kako se čitaju vesti...
Vodio nas je u Narodno gde je tada igrao, na probe i predstave, na Akademiju na časove dikcije, akrobatike, scenskog pokreta, pripremao sa nama naše, srednjoškolske, predstave, okupljao nas u svom potkrovlju, u Svetozara Markovića, gde smo diskutovali o tako "bitnim" temama za sedamnaestogodišnjake...
Učio nas je životu.
Mirno, strpljivo, uvek sa osmehom, uvek na raspolaganju da sasluša, objasni, usmeri. Profesor sa velikim P.
Iako je izučio za glumca.
Postoje, eto, ti neki ljudi koji su prirodni pedagozi. Koji, jednostavno, znaju kako da priđu deci i mladima i da se, bez mnogo napora, sa njima sporazumeju.
Zinaid je bio jedan od tih.
Zato nas je sve jako pogodila vest da nas je zauvek napustio.
Zbogom, Profesore! Mnogo ćeš nedostajati.