Želim preliti uspomene detinjstva u reči, kao da Dostojevski sam svedoči ovom pričom. U mračnim odajama duše čuvam sliku, pečat prolaznosti, porodica koja je svakodnevno koračala ulicom mojom. Sedim kao dečak na niskom zidu, nepomično, dok ih oči moje promatraju kako, poput senki, prolaze mimo. Scena se otvara predamnom poput filmskog platna, a oni, poput glavnih junaka, postaju deo tog pejzaža, usporenog u trajanju.
Visokog stasa otac, njegova brada krasi mu lice. Ožiljak, dubok i mučan, kao rezač vremena, ukrašava njegovo lice. Noga mu kraća, a pogled mu se gubi u nedogledu. Sa tugom dubokom, on gleda kroz stvarnost, kao da traži odgovore u nevidljivom. Na leđima nosi svog naslednika, nežnog mališana odvažna pogleda, ne starijeg od svega tri godine.
Majka, niska i krhka, korak po korak, vodi devojčicu mladu, ruku čvrsto stegnutu. Njen nos, pomalo špicast, dodaje notu nežnosti tom licu koje je nosilo teret života. Zvoncare igraju dok koraci njihovi oslikavaju ritam vremena, a izgled, nekako hipijevski, svedoči o drugačijim vremenima. Ali ipak, sva ta slika, bez obzira na njenu vizuelnu čar, nosi duboko urezan osećaj života koji nije tekao glatko.
Znam, na kraju ulice, stepenice se pružaju prema dole, kao ruka koja pruža siromašno naselje. Tamo, njihov dom, njihova oaza, verovatno skromni kućerak koja se bori za svoje mesto pod nebom. Sećam se poslednjeg pogleda na njih pre nego što smo, kao vetar, odleteli u drugi grad. Ali slika te porodice, kao začarani talas, ostala je prisutna, preplavljujući me u tihim trenucima.
Neko mi je šapnuo, u vreme kad je nevinošću cvetala, da je On preminuo u mladosti, a mali Đorđe, taj mališan s krhkim osmehom, otišao je prerano, odnešen tminom heroina. A devojčica, nekadašnji cvet razigranog proleća, sada je leptir bez krila, uhvaćen u mrežu neumoljive noći, postade takodje robinja vrtloga zavisnosti. Njihova sudbina ostaje tajna, izgubljena u niti vremena, trag tragova u bezdanu.