Molim?!
Da, nije lako progutati ovu pilulu. Zaboravi na prvu asocijaciju da je novac keš koji štampa državni trezor. Prvo to je netačno, drugo, keš je zanemarljiv deo ekonomije (3.5% u Srbiji) i irelevantan. Zaboravi na to da banka navodno deli kredite tako što prvo uzme depozit od klijenta. Ništa nije dalje od istine. Pravo je čudo da igra koja upravlja motivacijom celog ljudskog roda, dvostruko knjigovodstvo, nije predmet opšteg obrazovanja. Depozit je banci pasiva, a kredit je banci aktiva. To su suprotne strane bilansa! Prispeli depozit nikada ne može postati kredit. (Vidi sliku)
Novac koji sve ekonomije sveta (izuzeci: Severna Koreja, Iran, Sirija, do nedavno Irak i Libija) koriste je tzv. depozitni novac, tj. pasiva privatnog pravnog lica (banke) koje ima državnu monopolsku licencu za obavljanje depozitnih poslova. Država ne reguliše ko kako sme da pozajmljuje. Ali zato opasno reguliše ko sme da ima računovodstvenu kategoriju depozita na svom bilansu. Ako se dogodi pozajmica između bilo koja dva ne-banka aktera u ekonomiji, taj dug je samo između njih, on je bilateralan. Ali, kada banka pozajmi, onda je taj dug, to obećanje, multilateralno. Ono počinje da kruži po ekonomiji kao imovina nas ostalih.
Novac nastaje u trenutku puštanja kredita kada se dužnik obavezuje poveriocu (banci) da će ga vratiti. Tada banka, prostom računarskom SQL instrukcijom INSERT INTO, bez ikakvog drugog ograničenja osim sopstvene procene o kreditnoj sposobnosti dužnika, upiše u bazu podataka, svoju računovodstvenu knjigu, na strani pasive nov nikad ranije postojeći depozit u ekonomiji u visini iznosa kredita. Dakle, ono što je nama imovina, privatnoj banci je obaveza. I to ne samo pri puštanju kredita, nego i pri deljenju plata, bonusa i investiranju za svoje potrebe (hartije od vrednosti, nekretnine, kancelarijsku opremu, softver itd...) banka stvara novac. Jer ono što je svakom ne-banka akteru u ekonomiji novac, banci je obaveza. Sa tom razlikom što ako ga stvara za svoje potrebe, mora u krajnjem rezultatu, da umanji svoj kapital za taj iznos. Kredit je stariji od depozita. Sramota je da je to znao engleski zakonodavac još 1727. kada je pisao zakon o falsifikovanju, a profesori ekonomije se i dan danas prave ludi da se Sunce vrti oko Zemlje, ne obrnuto.
Nazovimo ovaj novac depozitni ili kreditni novac banke, svejedno (bankmoney). Dakle, ekonomija ne koristi državni, nego privatni novac. Preciznije onaj deo ekonomije koga činimo mi fizička, pravna lica ne-banke i javne ustanove države. Ni u jednom zakonu se eksplicitno ne tvrdi da ga privatna banka kreira, niti da se to dešava u momentu puštanja kredita. Ovaj proces je sporedni efekat, od države priznatih, međunarodnih računovodstvenih standarda koje donosi privatna nadnacionalna fondacija IFRS.
Da bi ovakav neoskudan novac mogao biti čuvar vrednosti, kada se obećanje ispuni, tj. ekonomsko dobro za koje je (produktivni) kredit uzet proizvede, novac koji je dat treba da bude uklonjen iz ekonomije. I zaista u trenutku plaćanja svake rate, banka na svom bilansu sa desne strane obaveza umanji depozit, a sa leve strane umanji preostali iznos duga dužnika.
Samo trenutak... A kamata? Nju ne spominješ?
U ovom grmu leži zec, ali ne onako kako to misle pesnici. Nije Gospod Hristos izlomio tezge u hramu zbog kamate. Kamata je cena za koju je izdavač tih obećanja spreman da preuzme rizik da mu dužnik ne vrati obećano. Da, u trenutku stvaranja depozitnog novca (puštanja kredita) kamata nije stvorena. Zato je ukupan dug u ekonomiji uvek veći od ukupne količine novca u opticaju i sistem se ne može zatvoriti. Ali, zabluda koja kruži okolo je da je to razlog što ovakav sistem proizvodi novac (dug) eksponencijalno: da bi se, navodno, isplatili prethodni krediti koji vuku i kamatu sa sobom. Ne, to nije tačno. Zabluda dolazi od nerazumevanja mernih jedinica. Iznos kredita je kao koordinata (RSD), a kamata je brzina (RSD/god). To su različite veličine (stock vs flow of money). U teoriji, mogli bi se svi krediti (različitog tenora) isplatiti i sa jednim jedinim dinarom ako bi on dovoljnom brzinom menjao ruke. Problem leži u tome šta banka naknadno uradi sa primanjima od kamate, jer samo je iznos kredita potrebno ukloniti iz ekonomije, dobit od kamate ne. Nju bi banka trebalo u celosti da vrati u kruženje. Ali to ne radi, jer želi da obogaćuje svoje akcionare, a i regulativa (vrlo zgodna koincidencija) zahteva da uvećava svoj kapital. I to na našu žalost, na duže staze radi eksponencijalno. I niko to ne može da joj zabrani.
Dobro, pa na šta se to onda misli kada se spomene novac u zakonima?
Dinar je samo oznaka za jedinicu mere, kao kilogram ili sekund. Postoje dve različite tvari koje se mere tom istom jedinicom i obe su novac 2. vrste, tj. transferabilna obećanja, ali su različite tvari kao drvo i metal.
Rekli smo da je u monetarnoj ekonomiji svaka transakcija triangularna. Potrebna su dva ne-banka ekonomska aktera i banka. Akteri razmenjuju stavke na pasivi privatne banke, koje ona proizvodi jer samo ona ima računovodstvenu kategoriju depozita. A šta ako u ekonomiji postoji više od jedne banke? Tada mora postojati još jedan krug drugačijeg novca. U njemu su privatne banke ekonomski akteri, a nad-banka ili centralna banka je proizvođač obećanja. I taj novac je depozitni novac, tj. kružeće obećanje, ali je pasiva centralne banke, njena obaveza ka privatnim bankama. Zove se rezerva.
Dakle, u ekonomiji sa više banaka uvek postoji hijerarhija novca. Depozitni novac privatnih banaka je naša imovina, a njihova obaveza; depozitni novac centralne banke je privatnim bankama imovina, a centralnoj banci obaveza. Rezerve kruže samo u računovodstvenoj knjizi centralne banke, čiji klijenti mogu biti samo banke i državni trezor i ta tvar iako merena u dinarima, nema kupovnu moć. Ako vlada želi da obavi neku transakciju sa bilo kojim ne-banka akterom u ekonomiji prvo mora pretvoriti svoje trezorske rezerve u kreditni novac privatne banke. Vlada naloži centralnoj banci da prosledi rezerve trezora nekoj privatnoj banci sa daljom instrukcijom kom ne-banka akteru u ekonomiji sa računom u toj istoj banci, ona treba da poveća depozit u istom iznosu. Privatna banka osim što je izvor cirkulirajućih obećanja (kreditnog novca) i lice od poverenja za setlment (poravnanje) svih novčanih transakcija ne-banka aktera, takođe je i posrednik u kome se rezerve centralne banke pretvaraju u privatni kreditni novac i obrnuto (moneychanger ).
Kada god država spomene reč novac u zakonima implicitno se misli uvek i samo na rezerve ili njihov materijalni ekvivalent: keš i kovanice. To zakonsko sredstvo plaćanja (legal tender) uopšte nije novac koji koristi ostatak ekonomije izuzev banaka. Vlada to zna i opet nije gadljiva na privatni depozitni novac. Svaki put kada uplatiš porez, taj novac privremeno(!) nestaje iz ekonomije, jer se iz depozitnog novca privatne banke pretvori u rezerve na računu trezora kod centralne banke. Pojaviće se opet kada ga trezor prosledi nekoj državnoj ustanovi da ga potroši, opet kroz privatnu banku.
Evropska društva su imala vrlo gorka iskustva sa štampanjem novca od strane vlada. SAD upravo obrnuto. To društvo je cvetalo kad god je imalo državni novac, a ubija ga jedna centralna banka. Današnji novac je zato jedna čudna istorijska tvorevina potrebe, pohlepe i polupromišljenosti slobodnog tržišta, koji nastaje van suverena (dakle nije fiat, iako svi koristimo taj žargon) obostranim dobrovoljnim pristankom dužnika i privatne banke u procesu kreditiranja, a nestaje otplatom tog kredita. U krugu rezervi, izuzetno brzo struji zanemarljivo mala količina jednog novca bez kupovne moći i služi da se dve privatne banke poravnaju svaki put kada neki od depozita u njima preleće iz jedne u drugu. Rezerve su ono jedino do čega je jednoj privatnoj banci stalo. Te žetone ona ne može da proizvede ad infinitum, jer su žetoni centralne banke. I naravno stalo joj je, da joj vratiš dug, inače će doći po svoju funtu živog mesa (zato plaća licencu vladi). Samo, bez žetona centralne banke se može ostati preko noći, a gomila nenaplativih kredita na bilansu se mogu poturati pod tepih jako dugo. Sve dok neko ne vikne da je car go.
Svakoga ko ovo jednom razume, ne može a da ne zaboli stomak na sofizam da kriptovaluta ne može imati vrednost, jer nije potkrepljena državom.
Spomenuo si fiat. Šta uopšte znači ta reč?
Fiat lux (neka bude svetlo)! Neutoljiva glad svakog vladara da uzme prerogativ bogova i stvori ni iz čega nešto.
Ovaj fenomen je najbolje shvatiti na primeru. Dinar, funta, dolar... Sve su to nekada davno bile jedinice za merenje težine srebra ili zlata. Zamisli da imaš teg težine 100 dinara, terazije i prodaješ maline. Kupac se pojavi sa par grumenja zlata i želi maline u vrednosti od 100 dinara. Maline ćeš dati za onoliko grumenja koliko terazije pokažu da teže 100 dinara. Nevažno kog oblika je grumen i ima li na sebi neku facu, dokle god je bez primesa. Međutim, niotkuda, pojavi se ekipa do te mere nasilna i organizovana da skalira svoje nasilje do nivoa države. Odmah donese zakon da svaki grumen težine 1 dinar mora da bude u obliku novčića. Sa jedne strane mora biti otisnut lik glavonje, a sa druge da piše 1 dinar, tako da više nisu potrebne terazije da provere kako novčić zaista teži 1 dinar pri razmeni. Nakon izvesnog vremena lokalna ekipa nasilnika se zakači sa susjedima i treba im zlata za vojsku plaćenika. Ali zlato je oskudno, ne može da se napravi. Međutim glavonja ima ideju. Otisnuće rupu u sredini novčića ili će mu okrznuti krajeve ili će pomešati zlato i bakar, a ostaviti na njemu i dalje oznaku 1 dinar. To je fiat. Tačnije: fiat denarii! Rasparivanje jedinice mere od deklarisane vrednosti (face value). Glavonja je sebi stvorio kupovnu moć prividno ni iz čega. Za manje od jednog dinara zlata može da kupi robu i usluge u ekonomiji od jednog dinara. U stvari, ovo je samo iluzija. Surova istina je da je oteo po malo imovine od svih ostalih, jer jedna jedinica novca sada svakome vredi manje. Ovakva igra bez izuzetka uvek završi na nuli. Naglo i nasilno. Rimsko carstvo je udžbenički primer.
Termin fiat je danas žargon za svaki novac koji nije kriptovaluta što je u osnovi greška, jer izuzev kovanica, novac već dugo vremena nije fiat. Jedino što suveren i dalje pravi i prodaje centralnoj banci su kovanice. Ako ga izrada kovanice od 1 dinar košta 5 para, a centralna banka je kupi tako što trezoru uveća depozit rezervi za 1 dinar, suveren je ni iz čega stvorio 95 para (seigniorage). Kovanice su istorijski reziduum fiata. Suveren je sveo sebe na sramotni sitniš.
Hmm... Mora li zaista ovako? Sve ovo počinje da mi izgleda kao jedno veliko zamešateljstvo dvostrukog knjigovodstva?
Pravo u metu, dragi moj Sagredo. Pravo u metu. Venecija 1494. Alkoholizam, prejedanje, sifilis i pussy galore. Sa izuzetkom organske ishrane, nesečene robe i lajf-koučeva to je kudikamo opis finansijske metropole i danas. Armija perverzno bogatih snobova sa previše slobodnog vremena - humus za umetnost, nauku i startape. Knjiga je koštala kao skuplji laptop i bila omiljeni statusni simbol. Naročito ako je velika i debela poput Paćolijeve (Luca Pacioli) enciklopedije matematike. Hindu-Arapske cifre su još uvek bile sporne, jer: "Svaki dobri hrišćanin mora biti prezriv prema matematici" (Sv. Avgustin), a štamparska mašina tek nedavno unapređena da može otiskivati crteže. Dvostruko knjigovodstvo je samo 9. poglavlje tog renesansnog remek-dela fra Luke Paćolija iz koga je i Leonardo naučio perspektivu. U školi tom otkriću, pleksusu današnjeg sveta, ne pridaju ni blizu značaj koji mu pripada. Uči se da je njegova poenta korekcija greške, a dvostruko knjigovodstvo je u stvari izvorni blokčejn. Svako dobro koje menja vlasnika, ta transakcija, ostaje zabeležena na 2 mesta, jednom akteru na izlazu (pasivi), a drugome na njegovom ulazu (aktivi) na taj način povezujući celu ekonomiju u jedan tok i omogućavajući reviziju i arbitražu.
Bez tog mehanizma današnji novac i kapitalizam su nemogući. Možda najbolja definicija kapitalističke ekonomije je: "Money is nothing, that you get for something, before doing anything" (novac ni od čega, dobiješ samo kada založiš nešto, pre nego što kreneš praviti bilo šta). Ne zaboravi, makroekonomija su finansije, finansije računovodstvo, a računovodstvo pravo. Tamno srce sveta leži u definicijama računovodstvenih kategorija. Zabluda je misliti da je svet zao i beznadežan jer korporacije imaju samo jedan cilj - da uvećaju profit. Naprotiv to je racionalno ponašanje. Ali mi smo ti koji definišemo šta je profit! McDonalds je izuzetno profitabilan, zato što prebacuje dijabetes kao trošak na bilans društva. Monsato takođe, jer ekocid nije definisana računovodstvena kategorija troška, nego je "eksternalizacija". Sve je u zakonima.
Znači kao što neka firma ode u banku po kredit, tako i država dobije kredit od centralne banke?
Ne. Država je jedini klijent centralne banke koji je to sam sebi zabranio. Tačno, i za krug rezervi - depozitnog novca centralne banke, važi isto pravilo kao i kod depozitnog novca privatne banke. Centralna banka pogoni isti softver kao i privatna. Rezerva nastaje kada centralna banka pusti kredit. Njeni klijenti, privatne banke mogu dobiti kredit sa ili bez obezbeđenja. U tom krugu jako brzo kruži vrlo mala količina novca u poređenju sa novcem ostatka ekonomije. Ti krediti su obično vrlo kratkog tenora. Takođe još češći je slučaj da banke međusobno jedne drugima bilateralno pozajmljuju već postojeće rezerve (money markets). Upravo se u ovom reaktoru dogodila kriza 2008. Banke su trgovale sa egzotičnim finansijskim hartijama do te mere da su se jednog trenutka našle kao rogovi u vreći. Nikome nije bilo jasno ko je solventan, a ko više nije zbog ogromnih gubitaka na tim hartijama i međusobno pozajmljivanje rezervi je praktično stalo, a kao posledica toga i procesiranje svih transakcija. Od tada sistem rapidno gubi kontakt sa zdravim razumom, a centralne banke eksponencijalno kreiraju nove rezerve da bi vratile te leševe u solventno stanje. Nekada vrlo restriktivne po pitanju šta sme biti obezbeđenje kredita u činu kreiranja rezerve privatnoj banci, a danas primorane da ih kreiraju eksponencijalno, centralne banke uzimaju tragična obezbeđenja poput akcija Pepsija, Diznija, Fejsbuka, toksičnih finansijskih derivata (da ih sklone sa knjiga privatnih banaka) i trilione korporativnih obveznica sa negativnom kamatnom stopom. Ne zaboravi da rezerve nemaju kupovnu moć! Da bi centralna banka kupila nečiju akciju u tom procesu "kvantitativnog olakšavanja" (nad našom imovinom) ona mora naložiti privatnoj banci da za taj iznos uveća nečiji depozit i tako se kreira nov novac u našem krugu ekonomije van standardnog kanala kreiranja uzimanjem kredita od privatne banke. Posledica toga je razarajući jaz u bogatstvu koji danas postoji u svetu. Malo ko razume da mehanizam quantitative easing-a (QE) pretvara jednu benignu instituciju, do juče samo kliring kuću privatnih banaka u omnipotentnog aktera beskonačnog budžeta, bez mogućnosti bankrotstva, koji ide okolo po ekonomiji i kroz privatne banke stvara nekima(?) za 0% kamate, milijarde svežih depozita. Od 2008. imamo svako pravo da se upitamo: "Zašto ti da, a ja ne?".
U svakom slučaju, jedini klijent centralne banke koji ne može da se direktno zaduži je državni trezor. Suveren je samog sebe tako ograničio. Ako želi da potroši neki novac, na plate, vrtiće ili puteve, on mora da se dokopa već postojećeg depozitnog novca privatnih banaka jer je samo to novac sa kupovnom moći. I za to ima dva načina. Može da odštampa obveznicu. Kada nađe kupca, privatna banka tada smanji depozit kupcu za iznos vrednosti obveznice, a isti iznos rezervi prebaci trezoru na njegov depozit u centralnoj banci. Drugi način je da ubira porez. Tada banka umanji depozit onome ko porez plaća, a onda, kao u prethodnom slučaju, za isti iznos se uveća rezerva državnom trezoru u knjizi centralne banke. Kada trezor želi da potroši taj novac, centralna banka prosledi njegove rezerve i instrukciju privatnoj banci koja onda uveća depozit javne institucije kojoj se prosleđuje novac. I u jednom i u drugom slučaju nije bilo stvaranja novog novca, nego samo promena vlasništva već postojeće količine privatnog depozitnog novca u ekonomiji. To čini oporezivanje mehanizmom redistribucije vlasništva i u teoriji bi trebalo ići u korist manje bogatih. Polako ulazi u modu i treći način da suveren uzme kredit kod privatne banke kao bilo ko drugi od nas. Kao vrhunac poniženja suverena, ovo je i dalje retkost i dovodi do povećanja privatnog depozitnog novca u opticaju jer banka pušta nov kredit.
Ali, nezahvalno je tražiti opšte stavove u načinu finansiranja država. Na primer, Velika Britanija se dugo oslanjala na dozvoljeni minus kod svoje centralne banke. EU regulativa joj je to zabranila. Ona je poštovala taj zakon, dok joj je to odgovaralo, ali kada je 2008. udarila kriza, ona je opet uvela taj mehanizam ne obazirući se ni trenutka na zakon. UK sme, a Srbija ne sme. I? Šta ćeš sad?
Pa zašto Srbija ne dozvoli sebi dozvoljeni minus, kada je centralna banka ionako narodna?
Zaista neke centralne banke su privatne, neke nisu. Jedine centralne banke koje su važne su i privatne: FED, BoE, BoJ, ECB, SNB. Ali, još jedna uvrežena zabluda je da je upravo to ključni bag u sistemu. Nije. Većina profita centralne banke koji dolazi od držanja državnih dugovnih hartija, bez obzira na to ko joj je vlasnik, a država uvek ima udeo u upravljanju i postavljanju izvršnih funkcija, ionako biva vraćeno državi. U svetu se vodi jedna vrlo nepravedna utakmica između nacija, jer većina njih mora da živi od poreza, a upravo najmoćniji imaju trikove da to u nekoj meri izbegnu. Po pravilu, što je društvo moćnije to je teže naći liniju odvajanja trezora od centralne banke. To se zove monetarna suverenost i prerogativ je samo najmoćnijih društava. U suštini ne više od pet: SAD, Velika Britanija, Kina, Japan i Švajcarska. Naravno da sve države tu muvaju i ko zna kakva korisnička prava imaju u sistemu centralne banke, ne zaboravi da su to sve hijerarhijski procesi koji su inherentno koruptivni. Za razliku od Bitkoina, večito fluidni konvencionalni monetarni sistem ni jednog trenutka nije do kraja definisan.
Prerogativ monetarne suverenosti je daleko teže dobiti od teritorijalne. Za teritorijalnu ti trebaju moćna leđa i naoružane face na granici. Za monetarnu moraš da budeš potreban svetu. Samo tada se tvoj žeton koga pravi centralna banka traži. Tek sa tim dolaze trikovi dolaženja do novca van oporezivanja. Dozvoljeni minus britanskog trezora zaista znači da država ima udeo u kreiranju novca. Uveća sebi iznos rezervi, a onda ih prebaci na račun neke privatne banke i naloži joj da uveća depozit neke javne ustanove u njoj. I voilà, nov privatni kreditni novac je kreiran u ekonomiji bez puštanja kredita.
Dobro, ali zar nisi jednog trenutka tvrdio da je ovo bolji sistem od novca 1. vrste gde spada i Bitkoin?
Kružeća obećanja su neminovnost, ne mogu se iskoreniti. Društvo će uvek spontano iznedriti kreditni novac na manje ili više sofisticiran način čim oseti potrebu ili pretnju. Na zlatu se rat može samo izgubiti. Lako dostupan kredit omogućava da društvo raste kada i koliko ono želi. Ceo mehanizam, uključujući i tu osobinu da je vremenom izolovao vlade od čina kreiranja novca ima smisao koliko i vrlo pametna istorijska izolacija crkve. Ali, kao nekada državne fiat valute i ovaj privatni kreditni novac uporno iznova propada.
Bitkoin, bezdugovni novac, je čamac za spasavanje u tim kobnim vremenima. Sa njim rasparuješ svoju sudbinu od sudbine kreditnog novca u raspadu.
"Ne postoji način da se izbegne konačni kolaps izazvan kreditnom ekspanzijom. Alternativa je jedino da li će kriza doći brže usled dobrovoljnog odustanka od dalje ekspanzije kredita ili kasnije kao konačna katastrofa valute u kojoj je izražen". Sa ovom promisli fon Mizesa (Ludwig von Mises) iz "Teorije novca i kredita" treba da počne svaki kurs iz makroekonomije. Dinamika kreditnog novca, ne biva u konačnom ciklusu, nego prevodi sistem iz jedne fiksne tačke nezaduženosti u drugu totalne prezaduženosti nakon koga je neophodan reset u vidu deflatornog ("...dobrovoljni odustanak...") ili inflatornog ("...konačna katastrofa...") kraha.
Nesporna eksperimentalna činjenica, na podacima UK i SAD za poslednjih 120 godina je da ovaj sistem nema kočnice. On mahnito kreira novac (kredite), a onda naglo staje. Na duži period količina novca u opticaju raste eksponencijalno i njegova uloga čuvara vrednosti se raspada. Stotine kreditnih kriza u svetu samo od "privremene" vladine uredbe Ričarda Niksona, tj. ukidanja monetarne funkcije zlata 1971. i gubitak vrednosti rezervne svetske valute dolara za 92% od 1913. su činjenice. Još jedna nesporna eksperimentalna činjenica, na primeru SAD, je da ekonomija raste eksponencijalno od 1650. godine sa prosečnim rastom od 2.9%. Ključno pitanje je: da li monetarni sistem nameće eksponencijalni rast ekonomije ili je obrnuto, ekonomija nameće eksponencijalni rast kredita, tj. depozita u opticaju? Ako je tačno ovo prvo, onda je sistem disfunkcionalan i ne radi kako je zamišljen, jer umesto da servisira ekonomiju, ona servisira njega. Ako eksponencijalni rast ekonomije nije održiv, onda ovakav monetarni sistem uopšte nije moguć.
Centralna banka troši ogromnu energiju na privid kako je za volanom kreditne ekspanzije. Tu bajku zove "transmisioni mehanizam". Dajdžest ove dogme se može naći i u doktorskoj disertaciji Jorgovanke Tabaković (nije šala). Da si prišao jednom centralnom bankaru pre 1980. i rekao mu da se količina privatnog depozitnog novca u ekonomiji može kontrolisati kamatnom stopom na rezerve centralne banke koje ona kreira u procesu kreditiranja banaka, smejao bi ti se u lice. Danas ako mu tvrdiš da se to može postići regulacijom minimuma obaveznih rezervi, kao što se to radilo do 1980. opet će ti se smejati u lice. U stvari, istina je da je centralna banka, do QE-a, bila samo običan refinansijer, kliring kuća privatnih banaka. Jedino što centralna banka može je da utiče na cenu (kamatu) i količinu depozita koje ona stvara. Te rezerve ne samo da nisu u dodiru sa spoljnom ekonomijom nego ih ima mizerno malo u odnosu na kreditni novac privatnih banaka. Uspeh centralne banke u obuzdavanju količine kreditnog novca privatnih banaka u opticaju je jedna tužna nula kroz celu njihovu istoriju.
Privatne banke sa druge strane vrlo brižljivo iznutra gaje kulturu privida kako strašna centralna banka zadaje pravila igre. Regulativa kojoj se podređuju privatne banke u ograničavanju emisije depozita usvaja i nadgleda centralna banka, tačno, ali kao i u slučaju računovodstvenih standarda i ovo je međunarodni standard. Naravno, došao iz kuhinje nadnacionalne privatne institucije, registrovane kao banka i u vlasništvu najvećih privatnih banaka zvane BIS - arhitektonske alegorije Vavilonske kule, smeštene u miru švajcarskog gradića Bazela poznatog po najvećem broju bordela po glavi stanovnika. Srpski guverner tamo dolazi jednom u dva meseca na kratki poslovni ručak, a onda bude isprašen kući. Nakon ručka, pet najjačih privatnih računovodstvenih knjiga sveta se povlače na zatvoreni sastanak.
Autoregulativa se svodi na vrlo konvoluirani matematički postupak klasifikacije i stohastičke simulacije prepun magičnih cifara na presudnim mestima, da bi se emitovanje depozita (kreditiranje) ograničilo količinom kapitala banke. Njen sporedni efekat je upravljanje rizicima (od insolvencije i nelikvidnosti), važnija agenda je da sve privatne banke koriste iste kriterijume procene rizika kako bi se postigao efekat da se ceo sektor ekspandira i kontrahuje kao jedan. Zašto? Jer to privatnim bankama garantuje minimalno korišćenje rezervi centralne banke, žetona koje one ne mogu da proizvedu.
Dakle, ako banka želi da emituje više depozita (kredita) mora da poveća svoj kapital. A to može da uradi na sledeće načine:
- Dokapitalizacijom: emitovanjem još akcija, ovo smanjuje procenat vlasništva koje nosi jedna akcija, što ugrožava postojeće vlasnike (dilution).
- Smanji aktivu: proda nekretnine, opremu u vlasništvu ili podeli otkaze.
Napravi kratku pozajmicu od centralne banke (repo) samo za ovu potrebu (trik se zove window dressing i banke ga obavljaju na kraju računovodstvenog perioda da ulepšaju bilans)
- Emituje svoje korporativne obveznice za prodaju. Ova akcija uklanja novac iz ekonomije na određeno vreme trajanja obveznice.
- Ne potroši profit i ne isplati dividende. Ova akcija reklasifikacije profita na stavku retained earnings uklanja novac iz ekonomije na neodređeno vreme. Dakle, postoji vrlo važna razlika kada banka uveća kapital i kada bilo koji drugi ekonomski akter ne-banka uveća kapital. U slučaju banke to uklanja novac iz kruženja na neodređeno vreme, sve dok banka ne odluči da ga potroši na sebe. Ali što više kredita želi da emituje, to više novca mora tu da stoji nepotrošeno. Ovakva akcija obogaćuje postojeće akcionare.
Ne zaboravi, u idealnom slučaju trebalo bi da postoji samo jedan mehanizam za uklanjanje kreditnog novca iz kruženja: otplata (produktivnog) kredita. Svaki drugi je za sistem toksičan: štednja (koja ga uklanja na kratak period), kolaps banke koji briše ceo bilans i uvećavanje kapitala banke.
Veza eksponencijalnog rasta ekonomije i novca u opticaju nije jasna. Ali akcija povlačenja novca iz opticaja poreklom od dobiti od kamate na kapital banke je dokazano jedan faktor koji izaziva obaveznost rasta.
Recimo da monetarni sistem kreditnog novca zaista zahteva večni eksponencijalni rast da se ne raspadne. Zašto ne bi mogli večno tako da rastemo?
Jer postoje nepotkupljivi zakoni, oni od majke prirode. Jedan od njih, koji nam sreću kvari, je Štefan-Bolcmanov, a onaj najgori, zbog koga nikada nećemo postati bogovi je II zakon termodinamike. Kakvu god mašinu napravio, njen krajnji rezultat osim korisnog rada mora biti i nešto toplote. A naš svemirski brod koji nam daje život - Zemlja ima samo jedan način da oslobodi tu toplotu u okolni vakuum Svemira - zračenjem. Štefan-Bolcman nam onda govori, kolika mora biti njena temperatura, ako se mora osloboditi izvesne količine toplote. Danas oslobađamo oko 12TW toplote. Ako nastavimo da rastemo eksponencijalno istim tempom kao poslednjih 300 godina, oko 2400. godine prosečna temperatura na Zemlji mora biti 100 stepeni celzijusa. Slažeš se da je ovo apsurd?
Ova analiza nema nikakve veze sa efektom staklene bašte i problematikom klime i ugljen-dioksida, Štefan-Bolcman je do te mere kristalno jasan, da sa loncem poznatih dimenzija, nešto vode, termometrom i štopericom možeš izmeriti temperaturu na površini Sunca. I to je školski zadatak. Dakle, ako monetarni sistem zaista zahteva eksponencijalni rast ekonomije da bi postojao u ovoj formi, onda tvrdim sledeće: šta će biti sa dolarom 2020. ne znam. Ali ono što znam sa apsolutnom sigurnošću je da već 2150. njega ovakvog neće biti, jer je termodinamička nemogućnost.
Zašto onda države ne bi napravile svoje kriptovalute? Zar time ne bi i Bitkoin postao suvišan?
To je jedna stvar koju države sigurno neće nikad uraditi. Razmisli šta to znači za novčani poredak? Temelj monetarne ekonomije je da banka kreira novac u činu puštanja kredita. Ako centralna banka napravi kriptovalutu, vraćamo se u stanje fiat valute, tj. državnog novca i barter ekonomije, jer banke postaju samo medijatori, a depozitni novac centralne banke (sada rezerve) bi postale jedino sredstvo plaćanja sa kupovnom moći. Sa druge strane, Bitkoin ne bi ni osetio ovaj potez, jer njegov status najvećeg lanca otvorenog pristupa bez administratora ne bi bio izazvan jednom običnom zatvorenom bazom sa kontrolom pristupa i vladinim sisadminom. Svaki kripto maksimalista bi trebalo da priželjkuje ovako glup potez vlada. Tehnologija kriptovalute je istinski šah-mat vladajućoj ekonomskoj dogmi.
Po ovome onda ne vidim da imamo izbora? Ili imamo bezdugovni novac i sporu ekonomiju razmene sa teško izvodljivim kreditiranjem ili imamo sofisticiranu monetarnu ekonomiju koja mora imati banku za triangularnu transakciju i u njoj uvek nekog ko odlučuje kome i kada pustiti kredit, tj. stvoriti novac. I da igramo tu igru dok ne spržimo Zemlju?
Možda da se svi odreda izmenimo, počnemo da meditiramo i raširimo kosmičku duhovnost tako da svaki od nas poput anđela može da čini samo dobro? Onda je svejedno kakav monetarni sistem imamo.
Problem nije trivijalan, ali pre Gutenberga, dok su pisari bili centri kontrole pismenosti, mislili smo da je svet ravan i star 6000 godina, a žena nastala od muškog rebra. Nakon što smo oslobodili jezičku mrežu otkrili su nam se večni zakoni prirode zapisani jezikom matematike kojima je i Tvorac odlučio da se povinuje. Nekada smo decenijama plaćali harač da nam se zarobljeni kralj vrati iz zatočeništva. Kada nam je Gutenbergova mašina omogućila da postanemo programeri pisanog jezika - gramatike i pravopisa, shvatili smo da je kralj smrtan, samo je ustav besmrtan. Danas, centri kontrole kreiranja novca ulažu divovski trud u stvaranje privida da su izaslanici nevidljive ruke tržišta. Da bolje znaju kom mlekaru dati kredit od ostalih mlekara, kom poljoprivredniku od ostalih poljoprivrednika. Iza tog vela stoji samo lamentiranje nad finansijskim izveštajima kreditnih odbora koji da se sutra zamene bacanjem fer novčića, ekonomija ne bi osetila razliku. Sve što ti lažni proroci rade jeste da puštaju indulgencije svojim prisnima. Kako ekonomska nauka kaže: misalokacija kapitala.
Do 3. januara 2009. nismo imali izbora, jer smo transakcije mogli obavljati samo kroz njih. Izbor je duša Bitkoina. Sada imamo naše cevi za prenos vrednosti. A to što kroz njih teče nije ugroženo u kriznim vremenima kada obećanja počnu da se krše, jer nije opterećeno dugom i ima čvrstu garanciju oskudnosti. Kreditni novac neće otići, ali više nismo u nemilosti bankara. Sada jedni druge držimo u šakama. Čovečanstvo je sazrelo za novo vreme u kome se privatnost transakcije, pravo raspolaganja imovinom neometeno nacionalnim granicama i dobrovoljno oporezivanje vidi kao elementarno pravo.
Sledeći korak istorije će biti distribuirana (p2p) kriptografska mreža kreditnog novca, u kome odluka o puštanju kredita biva oslobođena od centara kotrole, bitkoin postaje rezerva, nenaplativ kredit jasno definisan, a otplata kredita dobrovoljna, motivisana teorijom igara implementiranom u antifragilnu logiku protokola. Možda će upravo ovakav sistem pokazati da je kreditni novac moguć bez obaveznosti rasta. Banke će uspeti tek na tren da podignu glavu i vide obris tog asteroida u naletu...
Portret fra Luke Paćolija, nepoznatog autora (sumnja se i na Da Vinčija). Fratar drži levu ruku na Euklidovim Elementima, desnom demonstrira jedan od dokaza. Dodekaedar, Jedno od 5 savršenih platonskih tela stoji na kopiji njegove ‘Summa de arithmetica, geometria. Proportioni et proportionalita'. Za anonimnog studenta se smatra de je niko drugi do Albreht DIrer. Telo koje visi do pola napunjeno vodom je simbol vojvodske palate Urbina. Na slici je i neobjašnjivo prisustvo jedne muve.