Ili, zašto bogati ne mogu da odole Wellness-u? Naime, mnogi kulturu, a ponekad čak i kult Wellness-a poistovećuju sa pseudonaukom, ali pomešanu sa taman toliko nauke koliko je potrebno kako bi se sve učinilo donekle uverljivim. Sad, neko bi od bogatijeg dela društva ipak očekivao nešto realniji i pragmatičniji pristup, ili, ako ništa drugo, najmanje viši nivo obaveštenosti. Pa opet, uprkos svemu, upravo najbogatiji godinama unazad postaju zamajac industrije Wellness-a, vredne po nekima preko 4,5 triliona dolara.
A, opet, bogati neretko postaju i uzor milionima „manje srećnih", i pitanje je da li je motiv i jedinih i drugih isključivo u wellness-u, ili Wellness neretko ima i neko drugačije značenje. Naime, oni koji i ne brinu nešto preterano o svome telu u modernoj se kulturi obeležavaju kao lenji i slabe volje, gde ideologija Wellness-a podrazumeva da se hranimo zdravo (do granica opsesije bobicama i himalajskom solju), da imamo zdrav san, da često vežbamo (i to ne bilo šta, tipa fudbala, plivanja, košarke, ili neke druge zabave za mase), kao i to da usvojimo životnu filozofiju i norme prihvatljive od strane Wellness zajednice vezano za lične želje, potrebe i aspiracije, bilo privatne ili profesionalne (sa druge strane, između ostalih je i časopis New Scientist izvršio opsežno istraživanje vezano za ideje Wellness-a, po kome su dobar san i umereno vežbanje sasvim u redu, super-hrana tipa kinoe i drugih specijaliteta donekle i diskutabilna, dok su lampe od himalajske soli, opsesija hidracijom, kao i drugi slični mitovi u principu beskorisni).
Ipak, postoje autori koji uzroke ideologije Wellness-a ne vide isključivo u nečijoj brizi za svoje zdravlje, već između ostalog i u kontraverznom pokretu u psihologiji nazvanom „pozitivno razmišljanje", u kome vladaju sledeća dva pravila: (i) možeš biti šta god želiš da budeš, i (ii) ukoliko ti se nešto loše desi, sam si sebi za to kriv. Sad ovakav, neko bi rekao esencijalno dvadesetprvovekovni libertarijanski okvir krije dva osnovna pitanja - do kojih granica i po koju cenu po okruženje se sve može ići pri ugađanju ličnoj dobrobiti (iliti Wellness-u), i gde u svemu tome ostaje prostor za druge (u moralnom, empatijskom, kao i u svakom drugom smislu). Posebno za one kojima su organski smutiji ili tibetanska utočišta misaona imenica.
Da se ipak vratimo na pitanje sa početka bloga, otkud u svemu tome i zašto baš - bogati. Pa, po pojedinima, razloga za to ima više. Osnovni je u tome što Wellness sam po sebi uključuje aktivnosti koje podrazumevaju da ste imućni, bilo kada su novac ili vreme u pitanju. Što znači da vaše instistiranje na Wellness-u drugima upravo to i komunicira, da ste bogati. Opet, radi se i o tome da Wellness pokušava da pruži i neki viši, gotovo spiritualni smisao nečemu što bogati inače svakodnevno rade. Jer, na primer, bez Wellness-a vikend proveden u preskupom rizortu bi inače predstavljao samo još jedno od mnogih bogataških "iživljavanja", dok dvodnevni ritrit u nekakvom Duhovnom centru za Wellness apoteozu od vas pravi ništa manje do predanog tragaoca za „istinom", ili za čime već sve ne.
A tu je i treći razlog, koji se dobrim delom upravo i oslanja na jednu od temeljnih pretpostavki, pa lako bi se moglo reći i čitave naše viševekovne civilizacije, po kojoj su uspeh i bogatstvo stečeni u jednoj uskospecijalizovanoj oblasti prenosivi i na sve ostale. Tipa, ako ste zaradili milione štancujući jeftine rijalitije ili prodajući brašno pomešano sa peskom, to automatski znači da ste ujedno i kandidat za sve Nobelove nagrade istovremeno. Gde ovo opšteuvreženo uverenje nereteko upravo i privlači bogate ka idejama na granici između pseudonauke i nauke (od kojekakvih misterioznih spoznaja, pa sve do večne mladosti), zasnovano na tome da oni znaju bolje, i da će im selektivno flertovanje kako sa naukom, tako i sa nekakvim samo njima dostupnim znanjima dati novi vid prednosti u odnosu na druge. Slično kao što, pored kvalitetnije hrane, životne sredine ili obrazovanja, imaju i pristup ka ozbiljnijoj zabavi, novim i boljim proizvodima, ili ka zatvorenim klubovima za dobrostojeću klijentelu.
Doduše, ako je u zdravom telu i zdrav duh, zašto onda i u Wellness telu ne bi mogao da bude nekakav Wellness duh. Kao i to da manje bogati možda i uistinu verom u Wellness automatski postaju bar za jotu bogatiji. Ili, ako možda i ne baš kandidati za Nobela, kao njihovi bogatiji uzori, onda u svakom slučaju kandidati za neko drugo ili drugačije priznanje - za početak bar, ako ništa drugo.