Uslovljeni smo izgleda da poverujemo kako je srednja klasa odgovor na preku potrebu za stabilnošću i mobilnošću možda upravo najviše u ovim našim vremenima. Opet, drugi bi rekli da je srednje klase bilo oduvek, i da je pre nego mobilnost ili stabilnost mnogo više određuju zajedničke iluzije i zablude onih koji joj pripadaju, nasuprot izraženom pragmatizmu kako siromašnijih, tako i bogatijih društvenih slojeva.
Da ne dužim, ideja pomenute grupe autora je da su iluzije „srednjih klasa" kroz istoriju u suštini bile vrlo slične, gde su se u principu jedino kroz vreme menjali društveni i tehnološki okviri. U nastavku su navedene neke od karakterističnih iluzija i zabluda gledano primarno iz našeg ugla, koje bi se opet na odgovarajući način mogle primeniti i na neka druga vremena.
Iluzije srednje klase bi po njima bile:
1. Uverenje da je uspeh isključivo rezultat talenta i napornog rada.
2. Pretpostavka da su svima date jednake prilike.
3. Savršeni balans između posla i privatnog života.
4. Stabilnost i predvidljivost u životu.
5. Iluzija potpune kontrole nad životom.
6. Verovanje da je savršenstvo ključ uspeha.
7. Verovanje u postojanje univerzalnih rešenja primenljivih na sve.
Opet, karakteristične zablude bi bile:
1. Verovanje da srednja klasa pruža potpunu finansijsku sigurnost.
2. Pritisak da održavamo određeni stil života kako bismo se uskladili sa drugima u sličnim društvenim krugovima.
3. Verovanje da sticanje materijalnih dobara donosi trajnu sreću.
4. Pretpostavka da će poslovi u srednjoj klasi uvek biti sigurni.
5. Beskrajni napredak, odnosno uverenje da će prihodi i ekonomija beskonačno rasti bez poteškoća.
6. Ignorisanje finansijskog obrazovanja, kao i donošenje finansijskih odluka na osnovu nepotpunih informacija.
7. Preterana upotreba kredita i zaduživanje kako bismo održali određeni životni stil.
8. Savršenstvo u roditeljstvu, odnosno verovanje da je pružanje svega deci ključ za njihov uspeh.
9. Povezivanje društvenog statusa i materijalnog posedovanja sa ličnom vrednošću i samopoštovanjem.
Naime, ideja je da je pomenute iluzije i zablude moguće prepoznati u različitim istorijskim epohama, gde su se jedino sa vremenom menjali okviri u kojima su se one odigravale i ispoljavale. Na primer, pozornica na kojoj su se projektovale iluzije srednje klase u Srednjem veku bili su između ostalog trgovački i zanatski gildovi po sporadičnim feudalnim centrima. Zatim, renesansna srednja klasa ispoljava svoja uverenja u okvirima sve više rastućih gradova, u formi prvih začetaka buržoazije. U industrijskoj eri srednja klasa se progresivno širi, uključujući nove slojeve preduzetnika, gde i pozornica za ostvarenje njenih iluzija takođe postaje veća, izrastajući u obliku novonastalih nacionalnih država.
Viktorijansko doba, odnosno kraj 19. i početak 20. veka, obeležava dalje širenje srednje klase, koja uključuje i više slojeve radničke klase, kao i nove slojeve menadžera. Gde se okviri za projektovanje srednjeklasovskih ideja tada dobrim delom javljaju i u formi starih imperija i novih federacija, čije srednje klase, svaka u težnji da ostvari neke svoje ideale, neumitno hrle ka globalnom ratnom sukobu, koji obeležava prvu polovinu 20. veka.
Jer, ideja je da proces širenja srednje klase, kao i prostora za ostvarenje njenih iluzija, sa vremenom nastavlja da teče, što upravo i obeležava formiranje novih srednjih klasa na ideološkim osnovama u drugoj polovini 20. veka. Prve, masovne istočno-proleterske srednje klase, čiji je idejni tvorac ko drugi do drug Karl Marks, i druge manje-više jednako omasovljene (neki bi rekli i dobrim delom jednako bivšim proleterima) zapadne srednje klase, čiji je jedan od tvoraca, neki duhoviti bi rekli ko drugi do g. Volt Dizni.
Priča se završava novom srednjom klasom 21. veka, koja je putem društvenih i drugih mreža spremna da prihvati sve koji su voljni da podele njene iluzije, i gde je prostor za odigravanje njihovih igrokaza danas globalan (ili se bar takvim predstavlja).
Na kraju, neki bi rekli da je posebna ironija u tome što i ostali slojevi, bili oni siromašniji ili bogatiji, društveni status u priličnoj meri duguju možda upravo i tome koliko dobro ili koliko loše razumeju iluzije i zablude srednje klase.
Opet, neko ciničan bi rekao da pomenute iluzije i zablude ne nastaju same od sebe, i da su neretko plasirane (putem medija, kao i popularne ili neke druge kulture). Sad, od strane koga, pitanje je svih pitanje, ali to je po svoj prilici već neka sasvim druga priča.